Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Princ dalmatinskih kratkih horor priča
Timbar na libar Piše: Željko Erceg

'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Princ dalmatinskih kratkih horor priča

Ivan Katičić: Ovdje ničeg nema / Godina izdanja 2023. / Disput

O AUTORU: Ivan Katičić rođen je 1990. u Splitu, gdje je završio Ekonomski fakultet, magistrirao je ekonomiju u Zagrebu, a živi u Omišu. Bavi se džudom, košarkom i planinarenjem. Puno čita jer onome tko čita nikada nije dosadno, kaže I. Welsh. Piše kratke priče koje su mu i objavljene na internetskim portalima Književnost uživo, prozaonline.com; te u eČasopisima.

Osvajao je nagrade na književnim natječajima: za kratku priču zavičajne tematike za studente Sveučilišta u Zagrebu 'Slovom za zavičaj'; na natječaju grada Lošinja za najbolju kratku priču o tom otoku; na natječaju Gradske knjižnice Makarska; na natječaju za kratku priču 'Stjepko Težak' Gradske knjižnice Ivana Belostenca u Ozlju; na natječaju Književnog kruga Karlovac; na natječaju Gradske knjižnice Trogir; na natječaju za kratku priču 'Susret riječi' u Bedekovčini.

Godine 2016. osvojio je Nagradu Albatros Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica za najbolji neobjavljeni rukopis zbirkom priča 'Pet metara bliže zvijezdama' koja je potom objavljena kao njegova debitantska knjiga.

IZ SADRŽAJA: U Katičićevim nas kratkim pričama dočekuju mjesta na kojima 'sunce ni ljeti nije dobrodošlo', ili pak sparušena trava, kostolomni kamenjar i opake jame, u planinskim vrletima i u srcima. Škrgutanje zubima, pogledi poput bičeva, kameni šiljci spremni razbiti glavu i lanci koji uistinu mlate djecu. Deformirana, defektna, životom izgrizena, uznojena i smrdljiva tijela. Raznovrsni smradovi, doslovni i metaforički. Sebičnost, zadrtost i škrtost. Skučeni vidici i još tješnje duše. Bogat spektar mentalnih iščašenja. Bol i jal. Samoća kao neprolazna konstanta, gdje god da ste, daleko od drugih bića, na stadionu, u roditeljskom okruženju ili u bračnom paru.

Zadivljuje me u kojoj je mjeri ovaj, pošteno govoreći jedva pečen autor, ovladao elipsom, sposobnošću da kaže ne rekavši, da u par poteza profilira lik, stvori atmosferu, bremenito ocrta pozadinu. Da nas bez uvoda i obrazlaganja ubaci u srce situacije, a onda okretno i efektno odvede do poante, ostavljajući daleko veći dio drame da nam visi nad glavom kao gromada na rubu litice. (Iz pogovora Marinka Koščeca.)

OSVRT: U moru hiperprodukcije bestsellera i djela znanih pisaca samo prijateljski savjet ili neka književna nagrada mogu čovjeka natjerati da pročita knjigu manje poznatog autora. A ni zbirke kratkih priča nisu najpopularniji žanr u našem području. 'Neš ti pisca priča, da šta vridi napisao bi roman', reklo bi se.

I, eto, da me Ivan nije kontaktirao putem Facebooka s upitom jesam li voljan pročitati njegovo djelo, teško da bi 'Ovdje ničeg nema' došla na red. A propustio bih puno. U eri medijskih titula kraljeva i kraljica ovog i onog, slobodno bih Katičiću mogao prilijepiti etiketu 'kralja dalmatinske kratke horor priče'. Ili bar princa, obzirom na mladost. Po njegovoj biografiji, te brojnim kratkopričaškim nagradama po cijeloj Hrvatskoj, očito nisam jedini s takvim mišljenjem.

A kad kažem horor, ne mislim na priče sa zombijima, kojih u knjizi nema, nego one s osjećajem u kojem sam na kraju svake epizode u glavi viknuo WTF, JBT... nastavljajući samostalno kreirati ono što nije napisano eksplicitno, ali je jasno o čemu se radi. Na neki način, Katičić je kreirao interaktivne priče čije završetke dopisuje i sam čitatelj. A sve se priče događaju u Dalmaciji uz današnju 'mišancu' književnog i dijalektalnog govora, patrijarhalne obiteljske odnose, djedove, očeve, babe, sestre, kalafate, torcidaška putovanja, brutalno, krv se bez problema prolijeva na stranicama, nema popuštanja dici, kome je hladno nek se smrzne...

Dvadeset minimalističkih i precizno, rekao bih 'šparno', napisanih kratkih priča su, po uredničkom naputku, stavljeni u četiri 'grozda' ('Sam', 'Sama', 'U osami', 'Sami') koji jasno ističu samoću kao dio ukupne atmosfere u kojoj žive Ivanovi karakteri. Mene je, pak, najviše zaintrigirao dio u kojem je svoje priče ispričao u ženskom licu i žao mi je što nisam iskoristio kratki susret na MFK promociji za pitanje je li doista osjetio potrebu sagledavanja dalmatinske stvarnosti iz suprotnog kuta, ili je samo pokušao biti 'spolno korektan'. 


Osim izuzetno jednostavnog autorskog stila, čitanju je pomogao i humor koji se potpuno prirodno našao u pričama. Izdvajam babu s Arielom koja me je 'izula iz postola'.

I dok su u pogovoru Marinka Koščeca najviše takli opisi dalmatinskog kamenjara i istaknuti neosjetljivi karakteri stanovnika krša, mene je dojmila pomisao da čitam nekog od američkih 'short story' autora koji se slučajno našao u Omišu. U pogovoru ga Koščec uspoređuje s Raymondom Carverom, koji je imao stav 'da se priča može napisati i pročitati u jednom dahu', a mene je s pomaknutim likovima i radnjama povremeno vukao i na Fargo scenarije braće Cohen.

Sam Ivan mi je istakao da su mu neki od uzora Adam Olivier, francuski pisac i scenarist, dobitnik Goncourta 2004, te David Vann, islandski pisac, danas profesor kreativnog pisanja u Engleskoj, izuzetno nagrađivan autor. 

Svim hrvatskim autorima koji posežu za američkim likovima i mjestima radnje uz opravdanja da je trilere, horore i ostalo nemoguće napisati u hrvatskom okružju, ova je knjiga pokazatelj da se može. I to s izvanrednim rezultatom jer ovo je knjiga koju vrijedi pročitati.

OCJENA: Iz Katičićeva pristupa, baš kao i meni omiljenih dalmatinskih heavy metal pjesama Vice Verse, vidi se da Dalmacija doista može biti 'svjetska, a naša' i to bez komercijalno liftanog kul-turist pristupa. Vjerujem da je svakom snimatelju kratkometražnog filma san dugometražni film, pa i da Ivan sanja puni roman, no i sprinteri na 100 metara mogu biti zvijezde. A Katičićeva knjiga, u kojoj, suprotno nazivu, ima itekako puno toga, jest zvijezda i zaslužuje puni aplauz. Unaprijed se veselim njegovom nastavku pisanja.

Vaša reakcija na temu