'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Žene, oprostite nama, muškarcima, ako je to uopće moguće

O AUTORICI: 

Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na sveučilištima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu. U pedesetsedmoj godini objavila je svoj prvi roman 'Mirna ulica, drvored', za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman 'Voda, paučina' koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski, makedonski, slovenski i engleski jezik. Svoj treći roman 'Devet života gospođe Adele' objavila je 2020., a zbirku priča 'Posljednje što su vidjele' 2022.

IZ SADRŽAJA: 

Zavučen u sivi kaput, pod toplom sivom kapom, pokraj sivoga zida, u sivom danu, Martin je prošao kroz Zapadna vrata i izbio na otvoren prostor gdje se niz bedeme spuštaju vinogradi i ogoljeni voćnjaci. Udahnuo je čist zrak i spustio se do mjesta s kojeg je mogao odabrati svoj put: sjever i Medvednicu punu vještica već je odbacio, a bacivši pogled ka jugu odbacio je pomisao da pođe k Ilici nad kojom se od dima potleušica stvarala nepostojana magla koja ga možda ne bi progutala, ali ga ne bi ni sakrila. Izabrao je zapad i smjelo se spustio strmim putem kojim se spuštaju taljige na kojima voze copernice na lomaču.

'Četiri plamena, led', roman Nade Gašić je 'zimski' roman koji započinje 1704. na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu romana, 'Drugom snivanju', ovih naših godina u Zagrebu.

OSVRT: 

Ovu sam knjigu pročitao još u srpnju, ali kako se sve u njoj odvija u adventske dane, a nema smisla čistiti snijeg po onoj vrućini, namjerno sam je ostavio za ovaj termin. OK, možda je naslov mogao biti 'Nada Gašić otvara adventske svečanosti Timbra', ali vjerujem da bi se i ona sama radije odlučila za iskrenu mušku ispriku, ma od koje generacije došla.

Ispričavam se i jer se s Nadinim autorstvom, nažalost, susrećem tek u zadnjem dijelu tetralogije, a na sreću u savršenoj pozivnici za čitanje i njenih prethodnih romana. Pogotovo kad sam ugledao i nedavni američki izrazito pozitivan osvrt na 'Water, Spiderweb', američko izdanje treće dijela 'Voda, paučina'.

A 'Četiri plamena, led' za mene je imala par otežavajućih okolnosti. Prvo, 500 stranica zgodnije je za herbarij ili poklopac tijestu nego za čitanje. Drugo, posvećena je Zagrebu, a ja pripadam onim Splićanima koji u metropolu dolaze samo kad moraju i odlaze prvim busom nakon završetka razloga boravka, makar bez ručka. Religiozno sportske motive ne bih spominjao uoči derbija. Pa zašto sam je onda pročitao? Ponijelo me. Uzelo, pa nije pustilo do samog kraja. Je l' krimić? Paaa, ne baš. Je l' fantasy? Paaa, ima fantazije, ali i previše realnosti. Je l' drama? Ma ne, puno je dinamičnije i duhovito.

Knjiga je zapravo satkana od dva romana 'Prvo snivanje' i 'Drugo snivanje'.

Iako nisam nikad pročitao nijednu Zagorkinu knjigu, prvo sam promislio - ovo je to o čemu mi pričaju, pravi hrvatski povijesni roman. Atmosfera Gradeca s početka 18. stoljeća, dinamično, zanimljivo, s korupcijom koja je s nama valjda još od plemenskog doba, noir... I nažalost svjedočanstvo o tome što su prethodnici mog spola činili ženama u onim vremenima.

Oprostite... Ispričavam se... Što reći u ime muškog spola, a da bi Dora, Jaga i Ljubica uzletjele? Ne postoji nijedna rečenica koju bih izgovorio nakon osvješćivanja da je rečenica 'spaljivalo se vještice' potpuno promašena. Spaljivana su ljudska bića, spaljivane su žene, spaljivan je spol koji nas rađa. Zašto? Jer su mogli. Jer su bili vlast. A zatim to proslavljali i prilagali račune za ta zlodjela u gradske riznice. Suza. Potok suza. More suza ne može zamijeniti stid i preuzeti grijehe koje je tih godina činio muški spol.

Sve je to Nada napisala uz purgerske izraze, koji su mi bili prilično razumljivi, iako bih volio da je na kraju bio i neki rječnik. I uz sjajne opise eksterijera i božićne atmosfere 1704. Zapravo, toliko me je ponijela da sam ostao razočaran kad su se stranice odjednom preselile u 'Drugo snivanje', smješteno u Zagreb 21. stoljeća, vrijeme kad njene junakinje čekaju ispriku.

Ima tu svega, bajke, fantasyja, izvrsne društvene kritike, priče o umirovljeničkoj osamljenosti gđe Adele i današnjim obiteljskim odnosima, posvete zagrebačkim adventskim danima i Orešaru... Rođena Mariborčanka napisala je ovom knjigom sjajnu posvetu i kritiku svom Zagrebu. I dok su mi poneki esejistički dijelovi smetali, ali već sam zatražio oprost čitanju iz spli'skog kuta, nivo humora i opisa karaktera upletenih likova je bio baš 'moja šalica čaja'. U Dalmaciji bi to bio stil Ivice Ivaniševića, cinizam i osmijeh od uha do uha.

Nadin stil je vrlo osebujan s jako puno simboličnih detalja i epizoda, dječjih igara i brojalica, štakorskih planiranja, uzlijetanja Zagreba u nebo... - tema za analize knjiških klubova. Već sam u početku naveo da se radi o mješavini žanrova što u neka doba postavi i veća očekivanja kod čitatelja koji od nekih bljeskova očekuju veću razradu, kriminalističko rješenje pojave na Trgu ili veću ulogu Klizača crne sjene. No svaka je scena pisana s uživanjem, s puno detalja, baš onako za 'slow reading'.

Strukturno mi se, pak, čini da bih cijelu knjigu bolje primio kao dva toma, gdje bih, unatoč duhovitijem drugom prednost dao 'Prvom snivanju', ali i jedan i drugi pripadaju baš u ove adventske dane.

OCJENA: 

Dakle, ako Dalmatinac daje jaki pljesak romanu koji toliko priča o Zagrebu, znajte da to vrijedi dvostruko. Dodajte tome da je knjiga ušla u finala nagrada Kamov (Hrvatsko društvo pisaca) i Fric (Tjednik Express / 24 sata), nabavite je i uljepšajte sebi ovo adventsko vrijeme.

Podržite Timbar lajkom na Facebooku. 

***

Ovaj osvrt sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije.