'Velike oči' - dokaz privremenog stvaralačkog zastoja Tima Burtona ili njegove permanentne krize?

U osamdesetima hollywoodska kinematografija nije bila osobito cijenjena. Studijski su filmovi na box officeu bili, doduše, utrživa roba, ali čitavoj je epohi manjkalo kreativnosti iz prethodnog desetljeća. Drugim riječima, Hollywood je tih godina ponovno poprimio obrtnički karakter i zacementirao dimenziju industrije zabave, sve ono što je u sedamdesetima bilo spretno izbjegavano. Novoholivudski prvoborci  poput Coppole, Altmana, Friedkina ili Bogdanovicha u narednom su desetljeću prestali snimati relevantne filmove, a štafetu su preuzeli Spielberg i njegovi klonovi, zbog čega su onodobni filmovi uglavnom bili i gledljivi i zabavni, ali lišeni socioloških i društvenih konotacija, oslanjanja na psihoanalitički diskurs, političke angažiranosti i intelektualne izazovnosti svojih prethodnika. Bezobrazno bi bilo tvrditi kako u hollywoodskim osamdesetima nisu nastali neki bitni filmovi, ali ono što je nedostajalo nova su imena i svježa krv. Takvu sterilnost na trenutke su razbarušili James Cameron, John McTiernan i Paul Verhoeven, premda je istinsko iznenađenje u drugoj polovici dekade priredio Tim Burton.

Pojavivši se, nakon senzacionalnog dugometražnog prvijenca 'Pee-Weejeve velike pustolovine', u kratko vrijeme s dva sjajna ostvarenja  – 'Beetlejuiceom' i 'Batmanom' - Burton je u bezidejni visokoproračunski Hollywood unio miks ekspresionističke ikonografije, gotičkog horora, crnog humora, poovske grotesknosti, bajkovite atmosfere i karnevalske živosti. Sve ono što je u eri infantilnih priča većih od života bilo već na umoru ili u potpunosti marginalizirano, Burton je uveo na velika vrata - ekscentrične i neshvaćene individualce, emotivnost i životnost na jednoj te makabrični ugođaj i fantazmagoričnost na drugoj strani, upliv animiranog u igrani film, kao i aluzije na B-horore, posebno filmove s Vincentom Priceom i Borisom Karloffom. Redatelj rijetkog senzibiliteta i čudesne poetike, Burton je i u narednim filmovima poput 'Edwarda Škarorukog' i 'Batman se vraća' pokazao majstorstvo režirajući neke od najljepših i najperverznijih bajki za odrasle.

Iako su najzagriženiji ljubitelji već s premijerom 'Batmana' iz 1989. tvrdili kako je Burton izgubio eksperimentalni nerv, začudnost i  inovativnost iz 'Pee-Weeja' i 'Beetlejuicea', činjenica je kako su redateljevi filmovi tek nakon vrlo dobrog 'Ed Wooda' postajali sve slabiji. Bilo je tu filmova koji su jedva zadovoljavali  najniže kriterije, poput 'Planeta majmuna, zatim osrednjih uradaka kao što su 'Mars napada', 'Sweeney Todd - đavolji brijač Fleet Streeta' i 'Alisa u zemlji čudesa', ali i upečatljivih - prije svih predivna 'Krupna riba' i podcijenjeni  'Charlie i tvornica čokolade'. Ono što je u navedenim filmovima sve češće počelo upadati u oči zapravo je Burtonova boljka još od najranijih dana, a to je nedovoljna kompetentnost kad je klasični storytelling u pitanju. Dječački razigrani Burton oduvijek je bio neizrecivo talentiran vizualist kojem su čak i najuspjeliji filmovi znali patiti od povremene narativne zbrkanosti. U gotovo svim novijim naslovima, međutim, takvo slabo mjesto, prije tek naznačeno, postaje nepremostiva mana.

Najočitiji  je primjer Burtonov pretposljednji igrani film 'Sjene tame', u kojem redatelj ne odstupa od svog autorskog univerzuma, ali zapravo ostaje dosljedan svojim temama na najpovršniji mogući način - jeftino  apsorbirajući vizualni segment svoje celuloidne ostavštine - čime je film većim dijelom postao karikatura vlastitog stila.

U svom najrecentnijem djelu 'Velike oči' Burton je donekle izbjegao zaplitanje u manirizam, no film je, unatoč tomu, posve osrednji.

Priča 'Velikih očiju' temelji se na istinitim događajima i prati slikaricu Margaret Keane koja sredinom pedesetih u San Franciscu počinje slikati platna na kojima su djeca velikih i tužnih očiju. Ono što je najzanimljivije zapravo je storija o jednoj od najvećih prevara u umjetničkom svijetu čiji je glavni akter slikaričin suprug Walter. Gospodin Keane svojatao je suprugin cjelokupni opus do te mjere da je čitav svijet uvjerio kako je upravo on autor svih njezinih slika. Margaret je, naime, godinama u zamračenom potkrovlju slikala platna koja je Walter u javnosti proglašavao svojima i tako se etablirao na umjetničkoj sceni.

Beskrupuloznog Waltera Keanea briljantno je utjelovio manijakalni Christopher Waltz, a glumačke su kreacije općenito najveća vrlina filma. 

U 'Velikim očima' Burton ponovno priča sebi svojstvenu priču o ugnjetavanom i neprihvaćenom pojedincu i po melankoliji film je na istoj valnoj duljini s prethodnima. Izvedbeno, međutim, 'Big Eyes' jedan je od najkonvencionalnijih i najmanje maštovitih redateljevih filmova. 

Osim što je ritmički neuravnotežen i dramaturški prilično labav, zadnji Burtonov uradak iznenađujuće je beskrvno režiran, što je zaista čudno s obzirom da priča bez ikakve sumnje odgovara režijskom temperamentu ovog autora. O tome najbolje svjedoče rutinska stilska rješenja i nedovoljno spontani dijalozi, kao i nedovoljno efektno iskorištena glazbena podloga Dannyja Elfmana, skladatelja čija je glazba u znatno boljim Burtonovim filmovima služila i kao pogonsko gorivo.

'Velike oči' su i film koji je ponešto predug u ekspoziciji i kojem je rasplet suviše mehanički, a neka ozbiljnija pitanja poput diskriminacije žena u Americi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Burton je tek površinski dotaknuo.

Slika suvremenog američkog filma u svakom bi slučaju bila podosta siromašnija bez Tima Burtona. To što on zadnjih godina skromno participira u ionako mršavom kvalitetnom dijelu hollywoodske kinematografije, valjda je samo dokaz privremenog stvaralačkog zastoja. Manje skloni Burtonu bi, nakon odgledanih 'Velikih očiju', mogli kazati i kako je kriza već dobrano otegnuta, ako ne i permanentna.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, prenosimo ga uz dopuštenje autora.)