200. NEDJELJNA ĆAKULA Ana Uršula Najev: Posvetit ću se monodrami koju pripremam za diplomsku predstavu, ipak je to kruna mog školovanja

Fotogalerija (11)

U jubilarnoj dvjestotoj 'nedjeljnoj ćakuli' ugostili smo Anu Uršulu Najev koja je osvojila Zlatni studio u kategoriji 'novo lice u kazalištu', za Mary Warren u 'Kušnji'. Iako joj je tek 22 godine i još uvijek je studentica splitske Akademije za glumu, već je odradila niz zapaženih uloga na pozornici, kao i u spotovima i na filmu. Uz glumu, Uršula kao pjevačica ostavlja traga i na glazbenoj sceni, pjeva od soula do talijanske kancone. Multitalentirana Splićanka je sveprisutna u Dalmaciji, pa i šire, jako je zaposlena, a jedino što ju je u ludom ritmu moglo ‘primiriti’ je koronavirus koji je otkazao već brojna kulturna zbivanja.

-Otkazan mi je život - našalila se u svom stilu pa nastavila... Šalu na stranu, koronavirus nam je okrenuo život na glavačke, otkazane su mi predstave, gaže, festival na kojem sam trebala ići, rad u glumačkom studiju PlayDrama, Pričigin,... Ovo mi je došlo kao prisilni godišnji odmor, a koji mi je baš trebao. S druge strane sam tužna, veselila sam se nekim projektima koji su do daljnjega odgođeni. Volim raditi i situacija mi je krajnje čudna.

Da smo intervju dogovarali prije tjedan dana ne bi nas mogla ubaciti u gusti raspored...

-Tako nekako, ali sam ovaj period odlučila iskoristiti za punjenje baterija, druženje, opuštanje i neku drugu vrstu rada.

Primjerice?

-Posvetit ću se monodrami koju pripremam za diplomsku predstavu, ipak je to kruna mog školovanja. Veselim se procesu rada jer ću biti prepuštena sama sebi od teksta, scenografije, dramatizacije, režije, glumačkih i ostalih zadataka, uz mentorstvo profesorice Brune Bebić. Planiram diplomirati u ljetnom ispitnom roku, negdje početkom srpnja.

Možeš li nam otkriti neke detalje monodrame?

-Tekst će biti po knjizi ‘Rabljeno doba: Kraj crvenog čovjeka’, meni omiljene autorice Svetlane Aleksievič. Javnosti nije toliko poznata, a riječ je o uglednoj je bjeloruskoj novinarki i spisateljici. U svojim dokumentarističkim knjigama govori o velikim traumama ruske povijesti dajući glas svjedocima vremena. Zbog neslaganja s vlasti 2000. godine napušta Bjelorusiju te se nakon desetljeća egzila 2011. vraća u Minsk. Dobitnica je brojnih nagrada, kao i Nobelove nagrade za književnost 2015.godine.

Kojom temom ćeš se baviti?

-Knjiga je vrhunac dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti, o tragediji komunizma kao i onoj koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza kulminirala u etničkim sukobima, građanskim ratovima i terorizmu. Potresne sudbine ljudi svih naraštaja i društvenih slojeva, čije je ispovijedi Aleksievič godinama bilježila te ih pomnom dramaturgijom stopila u ‘roman glasova’, svjedočanstva su o iznimnoj snazi i izdržljivost ljudskog bića, ali i njegovoj okrutnoj prirodi. Ona u centar ne stavlja politiku već priče ljudi. Ne ispituje ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, strahu, čežnji, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života. Jedna od priča posebno mi je prirasla srcu, a dolazi iz vizure jedne žene koja je bila zaljubljena u doživotnog robijaša. Priča se dotiče brojnih tema, od mentalnog zdravlja, položaja žena u društvu, režima, ljubav, mržnja, strah, obitelj,... Životna i potresna, prožeta humorom, sigurna sam da će zainteresirati publiku. Odabrala sam težak zadatak, ona je prostodušna seljanka, nema zla u sebi, ali zbog svoje iracionalnosti je uništila nekoliko života. Zanimljivo mi je to igrati jer nije dominantna figura.

U kabaretskoj predstavi ‘Splićanke’ igraš miss kvarta Mejaši koju na izbore ljepote gura ambiciozna majka. Tamo imaš ispovjedni monolog koji traje oko 20 minuta... Koliko ti je ta uloga pomogla u glumačkom zadatku koji te očekuje u diplomskoj predstavi?

-Jako sam sretna što sam dobila priliku zamijeniti kolegicu Anetu Matulić. Ta uloga mi je dala odličnu startnu poziciju za daljnji rad. Na Akademiji smo obrađivali monološke strukture, ali je drugačije igrati u jednoj predstavi koja će biti vrhunac onoga što sam naučila tijekom pet godina fakulteta. Uz to, svaka od nas pet glumica ima svoj monolog i većinu vremena, gotovo dva sata, na pozornici provodiš šuteći. Nije ni to lako, ali se na takvim stvarima najbolje vježba koncentracija.

Koliko priča miss Mejaša ima poveznice sa stvarnošću?

-Miss Mejaša na izbore ljepote gura ambiciozna majka. To je priča naše svakodnevice, pogledajte samo neke televizijske showove i bolesne američke emisije gdje mame vode male curice na izbor ljepote. Kao veliki problem vidim bolesne ambicije roditelja koje liječe na djeci. Smatram to svojevrsnim zlostavljanjem. Zapravo svaka od ‘Splićanki’ govori o nekim manama našeg mentaliteta i podneblja gdje živimo, predrasudama, kritikama, isključivosti,...

Ima li takvih stvari u kazališnom svijetu?

-Ima, ima svugdje i u svakom poslu. Negdje je više izraženo, a negdje se te taštine manje primjećuju. Kazališni svijet je otvoreniji, nije isključiv, human je, naravno, ne mogu generalizirati, ali je sigurno prisutnije više taštine i egoizma nego u nekim drugim zanimanjima.

Je li i tebe mama natjerala u glumu, kao što je miss Mejaša morala na izbor ljepote?

-Ha,ha... Srećom kod mene nije takva situacija. Moja obitelj je divna i nitko se nije petljao u moje i bratove želje. Imaju idealnu mjeru, podržavaju nas u svemu, ali ne nameću svoje mišljenje i ambicije.

I? Kako se farmaceutkinja našla na prijemnom ispitu na Akademiji?

-Bavila sam se plesom i glazbom, ima tu srodnih točaka s glumom... Uvijek sam se trudila pjevajući prenijeti neku emociju i dramaturški moment pjesme koju izvodim. Kako sam sazrijevala shvatila sam kako puno gledam filmove, obožavam ići na predstave, čitam knjige, zamišljam sebe kako bi odglumila neku ulogu... Išla sam u Zdravstvenu školu i nisam imala susreta s dramskim sekcijama, kao što je to običaj u gimnazijama. Moj prvi susret s glumom bio je kada sam na ‘postani student’ prijavila akademiju kao izbor fakulteta.

Uspjela si upisati glumu iz prve...

-Da, vrijeme je proletjelo za tren. Čini mi se kao jučer da smo bili na prijemnom ispitu. Tako sam sretna što sam imala priliku biti na klasi s divnim ljudima. Slavena Verić, Donat Zeko, Konstantin Haag, Matija Grabić, Jagoda Kumrić i sada od pete godine Katarina Nikšić, su iznimno talentirani ljudi. Zahvalna sam svemiru što sam bila na istoj godini s njima. Toliko smo posebni, drugačiji, a s druge strane se odlično slažemo i ponašamo kao obitelj.

Iako si još studentica, ostvarila si niz uloga. U kazalištu lutaka si radila ‘Špira i Tonku’, a nastupila si i u operama ‘Trubadur’ i ‘Atlantida’...

-Jako sam sretna što sam još kao studentica dobila priliku igrati u predstavama i svaka uloga me naučila nešto novo. Primjerice u ‘Atlantidi’ smo izvodili akrobatske vještine, hodala sam na štulama i ne znam kad bih imala priliku to naučiti. U ‘Trubaduru’ je fokus također bio na scenskom pokretu, a ‘Šporki Špiro i Neposlušna Tonka’ su mi prva dramska predstava koju sam radila. Uživala sam raditi s redateljem Ivanom Plazibatom, a ansambl GKL-a me prihvatio od prvog dana kao svoju. Proces je bio krasan i idealan za jednu preplašenu studenticu. Rad na dječjoj predstavi je nešto posebno u kazalištu, ipak su djeca najiskrenija publika.

S Plazibatom si surađivala kasnije i na predstavi ‘Djeca recesije’. Koliko ti je bliska tema predstave, odnosno četvero ljudi koji u jednom splitskom stanu iščekuju nadolazeće apokalipse još jedne turističke sezone i još jedne ‘Ultre’?

-Prije svega to je za mene bio ‘dream team’, uživala sam svake sekunde u procesu stvaranja predstave. Iskoristit ću ovaj trenutak da iskažem svoju tugicu što predstava, iako je nedavno izašla, ne živi. Tema nam je svima bliska i tvrdim da je Plazibat ispred svoga vremena. Tema ukazuje na brojne probleme današnjeg Splita i društva u kojem živimo, bez lažne skromnosti, najbolja je predstava koja se igrala na ovim prostorima posljednjih godina. Istinski se nadam da će opet zaigrati jer govori o životu mlade generacije koja već dva desetljeća odrasta u društvu cinizma i korupcije. Istraživali smo međuljudske i međugeneracijske odnose kroz okolnosti turističkog buma. Predstava ne podilazi publici, nema rukavica, direktna je, prokazuje, ide u ekstreme, napada, ide do kraja...

Prolaze li bolje laganije teme kod publike?

-Da. I ja se ponekad volim opustiti i nasmijati gledajući predstavu. Kazalište treba zabaviti i poučiti, nisam to izmislila, rekao je to Brecht. Mi, kazališni radnici, imamo tu privilegiju mijenjati svijest ljudi, prokazivati na nepravilnosti u društvu, kritizirati nešto što nije dobro. Trebamo iskorištavati te benefite, nema puno poslova tu moć. Pogledajte situaciju koja je zadesila cijeli svijet pa tako i Split. Cijela turistička djelatnost je pod jednim velikim upitnikom i sada bi bilo idealno pogledati ‘Djeca recesije’. Predstava progovara o posljedicama neumjerenosti u svemu, recimo, pa tako i u turizmu. Split je turistički grad i naravno da je svaki napredak u tom smislu poželjan, ali kad napredak preraste u pohlepu i obijest to nije dobro. Sve je u redu dok je u zdravoj mjeri. Ako se gazi preko leševa da bi se postiglo da oni koji imaju puno imaju sve više, a oni koji imaju malo imaju sve manje, kad studenti mahom nemaju krov nad glavom u prvim ljetnim mjesecima, onda je to početak jedne apokalipse. Danas biti student u Splitu je užasan problem, osigurati sebi neku egzistenciju isto, a imati krov nad glavom 1.lipnja je lutrija. Možda maštam o idealnom svijetu u kojem bi svi trebali biti humani, ali vidimo sad koliko smo mali i nemoćni kada se pojavi neki virus. Život nam se može okrenuti u jednoj minuti, a zato bi trebali misliti o vrjednijim stvarima od puke zarade. Svima nam se tresu gaće što će biti ove godine.

Često sudjeluješ u humanitarnim projektima...

-Uživam pomagati drugima, to me ispunjava, ali o tome nemam potrebu pričati. To bi trebala biti dužnost svakog čovjeka, u mjeri u kojoj može.

Je li ta odgovornost došla s obzirom na to da živiš sama od 17 godine?

-Mislim da je stvar odgoja, ali i činjenice da živim samostalno već pet godina. To je najbolja stvar koja mi se dogodila. Iza sebe imala sam obitelj kao podršku, ali me stvari nisu čekale na gotovo. Mogla sam tražiti pomoć od svojih, ali veći je gušt zaraditi i potrošiti vlastiti novac. Tako da, kada su neki moji vršnjaci odmarali ja  bih pjevala, sudjelovala u raznim projektima i sve me je to formiralo kao osobu.

Za ulogu Mary Warren, u predstavi ‘Kušnja’, osvojila si nagradu Zlatnog Studija u kategoriji ‘novo lice u kazalištu’. Jesi li očekivala nominaciju i nagradu?

-Nisam očekivala nominaciju, a kamoli nagradu. Baš sam se iskreno iznenadila kada sam čula da prozivaju moje ime. Ostala sam u pozitivnom šoku. Sretna sam zbog nagrade jer se svakoj ulozi, ne postoji mala ili velika, posvetim jednako i s istom strašću. Drago mi je da je to netko primijetio i nagradio, iako se ne bavim glumom zbog priznanja. Zahvalila bih se i redateljici Nenni Delmestre koja mi je u predstavi povjerila rad na nekoliko uloga. Naime, na početku sam se pripremala za ulogu Abigail Williams koju igra Katarina Romac, trebala sam biti alternacija, ali je nisam zaigrala. Paralelno sam spremala jednu iz grupe cura oko Abigail, uskočila sam i u ulogu Mercy Lewis, a na kraju sam zamijenila kolegicu Anetu u ulozi Mary Warren za koju sam i naposljetku i nagrađena.

Zašto si se iznenadila?

-Glumci iz Splita uvijek se podcjenjuju i gledaju kao neki provincijalci. Vjerovala sam da veće šanse ima neka predstava iz Zagreba koju je pogledalo veći broj publike. Vjerovala sam u čisti zakon brojeva, a onda sam se izbezumila kada su me prozvali. Otišla sam na pozornicu, nemam pojma što sam govorila...

Zato se mi sjećamo, pozdravila si obitelj, a od bake si zaželjela neko jelo s tartufima...

-Još ga nisam dobila ha,ha... Baba, nadam se da čitaš ovo!

Predstava je rađena prema tekstu Arthura Millera, poznatijem kao ‘Vještice iz Salema’, prema stvarnom događaju u kojem je obješeno devetnaest osoba, a najsumnjivije su bile samostalne žene i one bez djece. Može li se tekst povezati s današnjim vremenom?

-Apsolutno Miller ga je napisao pedesetih godina, kada su ljudi prokazivali svoje prijatelje u ime ‘višeg’ dobra, odnosno vlasti. Danas nema toga, ali mislim da ima puno nametnutih normi i kalupa. Kako bi nešto trebalo i kako nešto ne bi trebalo. I, zapravo, dan-danas za žene, ali i muškarce postoji određeni model po kojem bi se one trebale ponašati, čime bi se trebale baviti. Kako da funkcioniraju, kad se treba udati, kad rađati djecu, kako se valja odijevati, bilo što.

Dan žena se obilježavao ovih dana prigodnim maršem. Jesu li žene ostvarile ravnopravnost?

-Bit ćemo iskreni reći ćemo istinu. Žene su se izborile za jednakost, međutim, i dalje su manje plaćene od muškaraca. To je jako individualno, osobno do sada nisam bila diskriminirana i zadovoljna sam kao žena. Činjenica je da se nismo iznivelirale s muškarcima u nekim sferama u kojima bismo trebale. Žena se i dalje treba više dokazivati, paziti da nisi predominantna, da nisi previše ili premalo upečatljiva, da si umjerena, da se ističeš, ali da se ne ističeš previše... Da si lijepa, ali ne previše. Što znači biti lijep danas?! Nikad ne valja, ide mi to na živce i ne pristajem na kalupe, ne pristajem glumiti nešto što nisam da bi se nekome svidjela. Smatram da je autentičnost jako dobra vrlina koju čovjek može posjedovati, a pogotovo za umjetnike. Na sceni možeš biti gol, a zakopčan do grla, bez straha hoćeš li se nekome svidjeti. To je ono što volim, to je moja terapija, ispunjenje.

Snimala si film ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ po Petru Hektoroviću, igrala u Sedlarovu filmu ‘The Match’, zatim u ‘Sandra i Marina’. Ima li razlike na kazališnim daskama ili pred kamerom?

-Film je trajni zapis, dok je kazalište umjetnost trenutka i obje varijante su mi jednako uzbudljive i izazovne. Ne bih se voljela opredjeljivati za jedno, nema ni smisla. Znam samo da je jako poseban osjećaj biti pred publiku u tom trenutku i to ne bih nikada mijenjala.

Kakav je repertoar najzastupljeniji na vašim svirkama?

-Bend nema ime, postava je promjenjiva, ovisno o prigodi. Ne ograničavamo se žanrovski, imamo poprilično širok repertoar na kojem se može naći i Deep Purple, i Oliver, i Cesaria Evora, ali dominiraju soul i pop-rock.

Nedavno si održala prvi samostalni kazališni koncert ‘The Power of Love’ u hvarskom kazalištu...

-Nakon dugo vremena imala sam pravu tremu prije pjevačkog nastupa jer je to bio moj prvi samostalni koncert teatarskog tipa za koji su ljudi kupovali karte, ali od trenutka kad sam stala na pozornicu i dobila prvi feedback od predivne publike trema je potpuno isparila. Želim nastaviti u tom smjeru, večer je nadmašila sva moja očekivanja.

Autorske stvari?

-To je posebna čar, ali mi je to i dalje toliko privatno i intimno da još nisam spremna ogoliti se pred publikom. Želim se razvijati intenzivnije kao glumica, tome sam posvetila zadnjih pet godina života, a glazba će uvijek biti prisutna u mom životu.

Je li ti teško uskladiti sve obveze?

-Nema svrhe od govorenja da je teško. Da je lagano ne bi bilo zabavno. Ako nema posla, stvori ga sam, budi kreativan, pozitivan i trudi se. Ponekad je lakše sjediti na kavu satima i kukati kako nema posla.

Slobodno vrijeme?

-Probuditi se i ne imati ideju što raditi taj dan. Volim napraviti šator u dnevnom boravku i s kolegama čitati knjigu u krug. Volim se družiti i piti kavu s babom i djedom. Volim otići na neku dobru svirku. Volim pogledati dobar film ili čitati dobru knjigu. Volim napraviti trening, ako mi se ne da naručim pizzu.

Planovi?

-Dok ti planiraš život stvari se događaju, to je tako. Citirat ću ‘Parazita’, genijalan film, : ‘Najbolji plan je kada nema plana. Onda znači da se ništa loše ne može dogoditi’. Svaki čovjek, nevažno kojim poslom da se bavi, trebao bi iza sebe ostaviti trag. To je sigurno lakše kada uživaš u nečemu što radiš, jedna sam od takvih sretnica i planovi su nastaviti koračati u glumačkom i glazbenom svijetu. Osjećam da sam rođena da imam kontakt s publikom, da im probudim neku emociju, a ispred mene je puno odricanja, truda i neprestanog učenja kako bi u tome pokušala biti uspješna. Osmijeh na licu koje pronađem u publici je ne mjerljiv novcem.