Anica Tomić i Jelena Kovačić: Moramo se boriti protiv svijeta kojemu je u interesu da pojedinac šuti i ne djeluje

U HNK Split u četvrtak je praizvedba predstave 'Melodrama', radi se o autorskom projektu Anice Tomić i Jelene Kovačić. U svom 20. zajedničkom projektu, u 'drami s pjevanjem', što je doslovno značenje riječi 'melodrama', autorice iza kojih je niz priznanja polaze od pitanja jesmo li spremni preuzeti odgovornost. Bez odgovornosti nema slobode.

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić srž drame opisuju jasno:

- U trenutku kada se većina državljana Hrvatske pita što je nama naša borba, država, vlada, demokracija dala, u trenutku kada tisuće ljudi napušta zemlju u potrazi za boljim životom, u trenutku kada je pristojan život postao luksuz, u trenutku u kojem se ideologije titanski sukobljavaju, političari se zapliću u vlastite laži, dok istovremeno potiho rasprodaju resurse, u takvom trenutku predstava Melodrama pokušava postaviti jedno sasvim obično pitanje: Jesmo li spremni svakoga dana u svakom trenutku preuzeti odgovornost za ono što činimo? Ili nam je ipak lakše upirati prstom u druge? To pitanje postavlja sasvim običnim ljudima jedne večeri, u jednom gradu u jednoj zgradi ispred koje već danima leži mrtav golub. Svi ga zaobilaze, očekuju da će ga umjesto njih odnijeti netko drugi, ali goluba nitko ne odnosi. Deset sudbina i jedan mrtav golub susreću se u priči o našoj svakodnevici, o trenucima koji nam se čine toliko poznatima da ih zaboravljamo, kao da nas je netko natjerao da se naviknemo na svakodnevne tihe borbe za temeljnu egzistenciju.

 Autorice su završile Filozofski fakultet, potom Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, u tandemu su zapravo gotovo cijeli život, njihova suradnja započela je daleke 1998. godine. Na prvi dojam jasno je da ih krasi jaka osobnost koja im ne dozvoljava živjeti 'širom zatvorenih očiju'. Svojim djelima nastoje mijenjati okolinu, a u tome svojim projektima i uspijevaju. Njihova predstava 'Ovo bi mogla biti moja ulica' koja se bavi maloljetničkim nasiljem već je pet godina na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih. Po statistikama Grada Zagreba više je učinila za prevenciju nasilja u školama, nego niz projekata koji se u samim školama bave prevencijom nasilja, na publiku ima katarzičan učinak, i vrlo često po pismima koje kazalište dobiva nakon odgledane izvedbe mijenja sudbine srednjoškolaca i uopće pogled na nasilje kao takovo.

Vrlo rijetko 'potežu' za klasičnim dramskim tekstovima, a ako se i odluče za njih rade to na svoj način:

- Suvremeni teatar je mjesto koje danas u 21. stoljeću znači nešto drugo. S jedne strane kazalište je jedan ekskluzivan prostor koji mora preuzeti odgovornost bilo političku, bilo socijalnu ili ekonomsku, a s druge strane postoji i teatar koji se bavi drugim aspektima, teatar koji zadovoljava jednu drugu formu, komedije ili satire i na neki način upućivanja druge vrste informacija auditoriju - kaže Anica.

Pojašnjava da su ona i Jelena u prvoj varijaciji.

 - Da ne radimo ovakve projekte, bile bismo spisateljice. Kao što se u  književnom stvaralaštvu autori itekako suočavaju sa stvarnošću, nama kazalište postaje medij kroz kojeg to činimo i to kroz sinergiju teksta, glumca i izvođačkog potencijala svake izvedbe.

Na upit koliko je kazalište integrirano u društvo, odnosno koliko je otvoreno za angažiranost, složno se nadopunjuju u odgovoru kako zadnjih 25 godina svjedočimo jednom urušavanju morala i duha.

- To je posljedica jedne tranzicije koja je kod nas postala stanje duha. U tom stanju duha, u kojem ljudi nemaju što jesti ili platiti račune, teško je razmišljati o duhovnom razvoju i onda ga je najlakše zanemariti. U tom zanemarivanju pomažu i novi-stari mediji poput televizije gdje se konzumiraju brzi i lagani sadržaji koji ne uznemiruju - kažu.

Unatoč svemu, smatraju da nisu stvari tako crne i da je sjajno konkretno i to što im je intendant Goran Golovko otvorio vrata.

- Nadamo se da će predstava privući neke nove generacije mladih  ljudi koji su odustali od teatra ili još nisu ni krenuli u njega - prisnažila je Anica.

Novu generaciju, odgajanu u vrijeme tržišnog kapitalizma, kažu, mora se odgajati da budu spremni prilagođavati se, imati odgovornost za vlastita djela, a ne očekivati da će ih sistemi podržavati jer neće. Svojim radom trebaju poboljšavati sebe, a time i zajednicu.

Ljudi trebaju shvatiti da njihov glas vrijedi, da njihova misao vrijedi.

- Na simboličnoj razini, ako maknemo mrtvog goluba, to je prvi korak, ta razlika. Predstava nije o revoluciji, nema revolucija više, zapravo revolucija je kada čovjek kao pojedinac odluči napraviti nešto i snositi konsekvence, ma kakve bile - nastavlja Anica.

 Ljudi su u strahu i biraju biti dio mase, tišine.

- Današnji svijet ide prema tome da je u interesu pojedinac koji šuti i ne djeluje. Kazalište bi se trebalo baviti tim stvarima. Predstavama koje progovaraju o nasilju, mobbingu, odgovornosti... - napominje.

Složne su i kako postoji niz razloga za pesimizam, ali i još više za optimizam.

- Događa se jedna politička i društvena situacija kojom smo malo šokirani, ali s druge strane se pokrenulo nekoliko tisuća kulturnjaka koji zaista pružaju konkretan otpor i mislim da neće lako utihnuti - drže.

- Kultura se ne smije bojati. Mora bit glas razuma, u kakofoniji ludosti svaka kulturna institucija mora biti čuvar temeljnog humanizma. Kultura je nešto zbog čega opstaje bilo koja civilizacija - jasna je Jelena.

- Ne moramo se svi slagati, ali to i je bit demokracije. Ne moraš se slagati, ali nemoj ni mrziti i to je ta razlika koju ljudi ne razumiju - smatra Anica.