Ante Tomić na Pričiginu: Ustaše su k'o male curice, pobolijevaju od duševnih boli...

Za atmosferu u punom  amfiteatru Doma mladih drugu večer Pričigina poslužit ćemo se onim starim, izblijedjelim grafitom koji je dugo prkosio vremenu, a pokazivao je svu ljubav prema voljenom i jedinom klubu 'Ide se, neka ima na televiziji'. Kopirat ćemo rad neznanog autora jer vjerojatno nema boljih riječi koje bi opisale nezapamćeno punu dvoranu u kojoj su splitski novinari i pisci Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Damir Pilić, Ante Tomić i jedan 'gostujući' Ladislav Tomičić  razgovarali na temu Koliko košta duševna bol?

Prvi je krenuo Ante Tomić nazivajući Davida U., studenta Akademije likovnih umjetnosti koji se pomokrio u Bandićevu fontanu na otvorenju svojim junakom.

Pričao je kako ga često tuže za duševne boli, posebno se osvrnuo na presudu prema kojoj je 'izmučenoj ustaškoj duši' trebao platiti 15.000 kuna.

- Nitko više zbog duševnih boli ne piše sonetne vijence, samo pare, moj prijatelju - nasmijao je.

Ustaše, kaže, pobolijevaju od duševnih boli.

- K'o male curice su, nemaju problema ako je netko klao Srbe ili Židove, ali se strahovito nasekiraju ako im uputiš neku grubu riječ - pričao je.

Prepričao je tako i svoja osjećanja dok je slušao svjedokinju, kako je rekao, ženu jednog ustaše.

- Bilo mi je i drago mi kako sam ga razj..., da je od jednog mog teksta propao. I žena pričala kako je voljeni bio bijel kao kreda, srce lupa, a ja se zavalio čekajući radosnu vijest kako je idiot umro, ali šipak, živ je i pati se siroče. Spasit će se kad postane moljac, ili štakor, ili kokoš ili majmun ili konj, sve mu je bolje biti nego ustaša - završio je Tomić uz pljesak.

Nasmijala se dvorana i na retoričko pitanje Jurice Pavičića 'Što je u Splitu teže: naći pravdu ili zgradu u kojoj se donosi pravda?' Prisjetio se i  izvrsnog filma '21 gram' koji kaže da toliko iznosi masa duše. Duša se, tako, očito može mjeriti u gramima, ali i kunama. Tužili su ga kaže centarhalfovi, tamburaši, arhitekti Kerumovih šoping centara, šefovi splitskih komunalnih poduzeća, intendanti... Nasmijavao je putešestvijama do splitskog suda na Dračevcu pa do simptoma duševnih boli i dokazivanjem.

Ladislav Tomičić se prisjetio svojih početaka. Iako prvi put na Pričiginu nije mu nedostajalo 'aseva iz rukava' i nasmijavanja publike.

- Fasciniran sam što ste u ovolikom broju. Imam užasnu tremu, da znam da me čita ovoliko ljudi, ne bih pisao - krenuo je opušteno prema publici.

Potom je mikrofon uzeo Boris Dežulović i još jednom pokazao da je ne samo majstor pisane riječi nego i izvrstan pripovjedač. Tresle su se vilice od smijeha na priču o stidnim ušima.

- Ne zna se koji je smisao života stidne uši i kad zapravo taj život počinje, ali da imaju dušu pokazali su na gej paradi u jednom gradu. Nakon presude, bilo je veliko slavlje u svijetu stidnih ušiju - dio je njegove priče.

Poentirao je zaključkom da je novinar u pokušaju dokazivanja da nema raja za gnjide obrijao glavu.

Kruna večeri bila je priča Damira Pilića koji je kroz jedan svoj slučaj pravosudne trakavice koja se proteže 20 godina pokazao sav paradoks pravosuđa i često novinarima uzaludne bitke. Posebno ako je riječ o visoko pozicioniranim stranačkim moćnicima.

Uz puno duhovitosti tako je i ispričao kako je za čovjeka koji ga je tužio sutkinja nije htjela uzeti u obzir njegov prijedlog da traže izlist telefonskih poziva kako bi dokazao da je zvao i pokušavao iznijeti i njegovu stranu nego je povjerovala tajnici da uopće nije zvao. Nasmijao je i opisom branjenja činjenice da je tužitelj razbio nogom vrata jednog stana nakon Oluje i ukrao vrijedan aparat.

- On se branio da nije provalio nego da je ušao kroz prozor i da ga nije prisvojio nego poklonio, pa je tako i ta činjenica u mom tekstu dovedena u pitanje - sipao je Pilić.

Svoju sudsku sapunicu je završio poukom publici:

- Kada vam ponestane novca, tužite novinara u 20 stavki, ne brinite, on mora dokazati da nije napravio to što mu stavljate na teret - sažeo je logiku.

Publika je dugim pljeskom uz podizanje na noge ispratila aktere pričiginske večeri.