Blaženo neznanje
Da je Joško Čagalj Portugalac, a Lidija Bačić Francuskinja, vjerojatno bih imao njihove nosače zvuka u automobilu
Često slušam muziku na jeziku koji ne razumijem. Ne znam dijelite li moje iskustvo, ali takve stvari u pravilu razvaljuju jer mi ne daju odgovore na sva pitanja. Ustvari, pojma nemam o čemu se radi u pjesmi i baš mi zato ta određena stvar ima neku mističnu notu zbog koje mi je još više privlačna. Da je Joško Čagalj Portugalac, a Lidija Bačić Francuskinja, vjerojatno bih imao njihove nosače zvuka u automobilu. Ne bih morao aktivirati lijevu moždanu polutku, analizirati što to ptice i gavrani vide u njemu i probavljati metafore o njoj i kaktusu. Ponekad je uistinu ljepše ne znati sve ili znati gotovo pa ništa o nekim stvarima. Čovjek onda bar opušteno uživa. Blaženo neznanje!
Vođen ovim mislima odlutao sam u svoje djetinjstvo. Sjećate li se svete Luce koja na žilavom i upornom magarčiću prkosi refulima bure i fortunalima juga da bi u neko doba noći došla do vrata vašeg stana gdje je u tišini strpljivo čekala da ukućani izvuku ključ iz brave da se kroz ključanicu uvuće u stan? Tada je, skupa s malim tovarom strpljivo čekala da padnete u REM fazu broj tri da vam može isporučiti godišnju porciju slatkiša koje ste svojim ponašanjem i zalaganjem zaslužili. Ta nagrada je, osim gomile ugljikohidrata, u sebi imala dimenziju tajnovitosti zbog koje je bila još slađa. I uvijek mi je bilo pomalo sumnjivo kako su te delicije u pravilu jako slične onima koje viđam tih dana po stanu, ali s prvim zagrizom u čokoladu punjenu ukusnom kremom moj skepticizam bi iščeznuo, a dječja naivnost bi prevladala. Ipak, sjećam se i gorkog trenutka kada sam spoznao da sam u cijeloj priči jedini magarac bio ja sve te godine kada sam pušio tu predivnu priču.
Nisam bio ljut što sam ispao naivan, bio sam ljut što je svijet ipak tako obično mjesto. Nešto nalik onome kada me je talentirani pjevač i zabavljač prosvijetlio saznanjem što to ptice i gavrani vide u njemu. Jer sve do tada meni je bilo lijepo i ugodno, čak pomalo bajkovito. Sjećam se i otrježnjenja u ranim razredima osnovne škole kada sam intuitivno i logički sabrao činjenice i zaključio da me nije donijela roda nego ševa, na prvu slična, ali zapravo jedna potpuno drugačija životinja. I konačne kapitulacije kada je, sada već pokojna, profesorica Vukoja na grafoskop stavila foliju na kojoj je bilo nacrtano ono što se ne smije spominjati doma za stolom, raščlanjeno na dijelove, sa svim pripadajućim nazivima i funkcijama. Tada sam shvatio da je svijet odraslih u koji sam zakoračio potpuno besmislen i predvidljiv i da je sve za čim čeznem - neznanje. Isti onaj osjećaj kada je iza besprijekorno pripijenog Lidijinog zelenog trikoa i ležernog hopa-cupa ritma provirilo poetsko intelektualno vlasništvo koje smekšava i najtvrđu stolicu. Pa zar je to ipak samo to? Blaženo neznanje!
I tako, u zadnje vrijeme već polako zavidim ljudima koji gledaju sve dnevnike, slušaju sve vijesti, vode žučne ideološke rasprave i fanatično brane svoje boje. Točnije, one boje za koje misle da su njihove. To su vam oni, a svi ih znate, koji, poput malog djeteta, prstima začepe uši kada im želite odati jednu malu tajnu - da ista ekipa financira i kontrolira lijeve i desne. Oni tako jako začepe uši i okrenu glavu da ne bi slučajno s usana pročitali tu jednostavnu istinu koja, poput divovskog uskličnika, gasi svaku prepirku. Jer svi oni mahom tvrde da rješenja njihovih problema leže negdje uokolo, u tuđim novčanicima, na tuđim radnim mjestima, kod lijevih ili kod desnih. Njima je lijepo i udobno jer oni su, znate, besprijekorni, ali žive u trulom sustavu. Istina je da su već dobrano jednom nogom zakoračili u svijet odraslih, ali uporno, poput vojnika koji je zgazio nagaznu minu, ne žele tu drugu nogu pomaknuti s mrtve točke. Možda nekako slute da će, kada je pomaknu, morati uprijeti prstom u tog lika u zrcalu i njega optužiti za sve loše što im se događa. Blaženo neznanje!
