NEDJELJNA ĆAKULA Siniša Novković: Dođite na premijeru moderne Crvenkapice, klasična priča ne bi zadovoljila 'internet generaciju'

Najbolji glumac u lutkarskim predstavama ili predstavama za mlade je Siniša Novković za ulogu Nikole u 'Od atoma do stanice', koji potpisuje režiju u produkciji Gradskog kazališta mladih Split. Nagrada je to hrvatskog glumišta koju je splitski glumac dobio ove subote na svečanosti održanoj u Zagrebu...

- Iskreno nisam očekivao da ću dobiti nagradu, no lagao bih kada bih rekao da se nisam nadao. Bilo je lijepo primiti priznanje za svoj rad, a Nagrada hrvatskog glumišta je sjajna točka na 'i' za GKM. Zahvalio bih se ravnatelju Belmondu Miliši što je inicirao nastanak jedne ovakve predstave, kao i profesoru Mirku Marušiću koji je bio znanstveni suradnik na predstavi. Veliko hvala kolegici Nadi Kovačević na svemu čime je pridonijela u ovoj predstavi, kao i cijeloj tehnici kazališta. Čestitao bih i kolegici Anamariji Veselčić na osvojenoj nagradi.

Za spomenutu predstavu osvojio si nominaciju i za režiju. Koliko ti znači ova nagrada i nominacija?

- Znači mi jer sam sve na njoj radio sam od animacije, plakata, programa, režije, teksta. Radio sam po cijele dane, posebno je bilo vidjeti publiku koja je na premijeri ustala i pljeskala, tu mi se srce steglo. Nakon uloženog truda, znoja i neprospavanih noći, sretan sam što imamo jedan sjajan projekt. Tu moram zahvaliti kolegici Nadi koja je masu pridonijela, obožavam je i volim beskonačno. Nado, puno ti hvala!

Sigurno si od malih nogu maštao o ovakvom uspjehu...

- Kao dijete bio sam nestašan, po kući sam radio gluposti, roditelji bi to zvali žuta minuta. Mama je odlučila tu energiju negdje fokusirati pa me pitala što ja želim. Rekao sam joj da želim biti glumac, upisala me u KUD Jedinstvo i kazala mi da se tamo glumi. Plesao sam tri godine, a onda sam ih pitao kada ćemo mi više glumiti, ha,ha...

Kada si onda upisao dramski studio?

- Vidio sam oglas da Gradsko kazalište mladih ima dramski studio pa sam počeo dolaziti. Voditelj mi je bio Vinko Mihanović, moj današnji kolega. Pohađao sam osam godina studio, u međuvremenu sam upisao Pravni fakultet jer me roditelji nisu imali mogućnosti poslati u Zagreb na studij glume. Pravo je 'išlo' godinu dana, nakon toga sam shvatio da to ne želim. Upisao sam se na Akademiju u Osijeku, završio je s guštom, zaposlio se u GKM-a prije šest godina i sada sam sretan čovjek.

Na osječkoj Akademiji uz glumu studirao si i lutkarstvo. Preferiraš li nešto od toga?

- S vremenom sam shvatio da mi je lutkarstvo terapija, iako na prvu nisam bio upoznat sa svim čarima te umjetnosti. Lutkarstvo je igra, kao da si dijete, samo imaš malo veću igračku. Lutkarstvo za odrasle mi predstavlja veće zadovoljstvo. Gledao sam lutkarske predstave diljem Europe, te su predstave genijalne i definitivno se odrasli mogu dobro zabaviti gledajući ih. Šteta što kod nas nema večernje lutkarske scene, tko zna možda jednoga dana bude i rado bih se okušao u tome. Obožavam lutkarstvo.

Zbog posla si jedno vrijeme odlučio prestati sa studijem...

- Istina, završio sam treću godinu i stekao diplomu bakalara. Dogodio se splet okolnosti da je u GKM-a nedostajalo glumaca pa sam dobio posao. Nakon toga na Akademiju sam se vratio 2014. godine i tada sam magistrirao.

Nisi mogao bez Splita pa si se nakon završetka vratio iz Osijeka...

- Može Splićanin pobjeći iz Splita, ali ne može Split iz njega. Obožavam ovaj grad, nema ljepšeg osjećaja nego kada se brzom kliškom cestom spuštaš, a pogled seže na najljepši grad na svijetu. Taj osjećaj je poseban. Kada se vratim nakon nekoliko dana već mi ide na živce, ali čim odem hvata me nostalgija.

Koji ti je projekt posebno drag na kojem si do sada radio?

- Jedna od dražih je predstava Haidi i uloga gospođice Rottenmeier jer sam oduvijek želio igrati ženu. Zanimalo me jer nije moj prirodni habitus. Najlakše je iznijeti nešto što jesi. Želja mi je u budućnosti odigrati Mefistofelesa u Faustu. Volim sebi davati izazove, nešto što nije jednostavno i veći je gušt kada se trebaš potruditi. Volio bih igrati negativne likove, to je najteže jer kada publika zavoli negativca znate da ste dobro odradili posao. Primjer je Bryan Cranston u 'Breaking badu', dno je od čovjeka, a svi navijaju za njega. Naravno, gušt mi je bila i zadnja predstava 'Od atoma do stanice' jer sam je kompletno napravio.

Koliko te zanima režija? Publika i dalje uživa u tvojim uratcima na YouTubeu i vjerujem kako mnogi očekuju neke nove...

- Volim šale koje nisu cenzurirane, volio bih napraviti nešto i za TV, ali pod uvjetom da imam potpunu slobodu. Kako idem stariji, sve manje me zanimaju skečevi, od 2012. godine nisam ništa snimio. Jednostavno, život te ponese nekim drugim tokom. Za kaštelansko kazalište režirao sam 'Čekaonicu' od Marine Vujčić, zatim spomenutu predstavu 'Od atoma do stanice', a trenutačno radim na 'Crvenkapici' koju ćemo 1. prosinca premijerno izvesti i bit će mi treća režija ove godine. Lako i teško je režirati samog sebe, moraš imati 'vanjske' oči, ali me zanima režija sve više. Drago mi je biti na sceni, ali i iza nje.

U ulogama si bio kum od Jelene Rozge, muž od Danijele Martinović....

- Biti Danijelin muž bilo je super, jednostavna je i profesionalna, dok nam je Rozga pobjegla s vjenčanja, ha,ha... Šalu na stranu, glumiti u glazbenim spotovima je isto kao da snimaš seriju, film ili skeč. Razlikuje se samo od one u kazalištu koju izvodiš u trenutku i nema stajanja. 

U spotove si uključio i polaznike dramske sekcije koju vodiš u GKM-a...

- Svoje polaznike znam sve u dušu, znam što mogu i zato ih, kad god se ukaže neka prilika, zovem da pokažu svoje talente. Uvijek želim da se pokažu, a ponosan sam na svaki njihov uspjeh. Nekolicina ih se upisala na Akademiju, lijepo je gurati mlade, sposobne i talentirane ljude da ispune svoje snove i postanu glumci, ako to žele.

Kakav bi tvoj savjet bio nekim novim mladim glumcima?

- Posao glumca je veoma jednostavan, neki moji kolege kažu 'ako znaš lagati, znaš i glumiti', zato se kaže da su političari najbolji glumci. To je posao kao i svaki drugi, jedina razlika je što mehaničaru na kavi neće kazati 'popravi mi nešto', doktoru 'operiraj me', dok glumcu slijedi klasično pitanje 'možeš li mi odglumiti nešto'. Mladima bih poručio da ne odustaju od svojih snova, za sve postoji svoje 'zašto i zato', svima nam je zacrtano u životu nešto, a ako ste dovoljno uporni uspjet će te u svojim snovima. Ima stara narodna izreka koja glasi: 'Nije magarac onaj koji padne, nego onaj koji se ne zna dignuti'.

Nedostaje li scena u Splitu?

- Da, godišnje izađe dosta glumaca s četiri hrvatske akademije, imamo još obližnje u susjednim zemljama. Smatram da je tržište premalo, a puno je mojih kolega koji se bave drugim poslom jer nisu našli u svojoj struci. Trebalo bi napraviti još jednu kazališnu kuću, ali i obnoviti postojeća kazališta. Moje kazalište je primjer, staro je preko 80 godina, ali to nije pitanje kojim se bavim.

Surađivao si s jedinim kandidatom za intendanta, Ivanom Leom Lemom. Smatraš li da bi bio dobar na čelu HNK Split?

- Lemo bi bio izvrstan intendant, obožavam ga kao čovjeka i kao profesionalca. Volim s njim raditi, jednostavan je i izvrstan je redatelj. Mislim da će napraviti odličan posao, ako bude intendant, a time ne omalovažavam Gorana Golovka koji je bio izvrstan, ali se nije kandidirao za to mjesto.

Možemo kazati kako uživaš u GKM-u. No, vidiš li se negdje drugdje i u nekim drugim glumačkim formatima?

- Volio bih snimiti neki film, triler, imam neke planove i scenarije. Plan mi je i jednoga dana okušati se iza kamere. Do sada sam se okušao u manjim ulogama u filmovima 'General' i 'Priča o mari iz Velog Varoša'. Teško je napredovati u tom smjeru jer je sve centralizirano u Zagrebu, nema audicija kod nas, a u gustom rasporedu je teško izdvojiti slobodno vrijeme i putovati na jedan casting. Također, teško je doći do informacije o održavanju istih.

Kako koristiš slobodno vrijeme?

- Bavim se video animacijom, kako sam lutkar, volim raditi stvari od Fimo mase, a od napornog radnog dana volim se opustiti u ugodnom društvu uz čašicu viskija i dobroj muzici. To mi je ritual.

Nedjelja je... Kako je voliš provesti?

- Svaku nedjelju sa svojom djevojkom idem kod njenih roditelja na ručak, nakon kojeg sve do večeri igramo trešetu. To je ritual, obožavam igrati trešetu i kad gubim, a pogotovo kad pobjeđujem.

Za kraj poruka...

- Pozivam sve čitatelje na premijeru Crvenkapice. Vjerujem kako će se zabaviti svi, od najmlađih do najstarijih, tema je svima poznata. Moja Crvenkapica imat će nešto drugačiju priču, malo sam je modernizirao i prilagodio današnjoj mladeži. Klasična priča ne bi zadovoljila internet generacije. Predstavu radim za mlade, ali kako sam i sam glumac, vidim da roditelji koji dovode djecu u kazalište žele zadovoljiti i svoje potrebe. Njih treba zaintrigirati kako bi svoju preporuku dali drugim roditeljima.

Jesu li djeca najiskrenija publika?

- Jesu, njih se ne može zavarati, oni znaju prepoznati i njima ne možeš glumiti. Djeca su najteža publika.