ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIJOTEA: Životni projekt Terryja Gilliama u konačnici ipak nije ispao donkihotovski juriš na vjetrenjače

Teško je zamisliti živućeg redatelja čiji bi autorski svjetonazor bolje korespondirao s izmaštanim univerzumom Cervantesovog romana o avanturama sumanutog viteza Don Quijotea i njegovog vjernog štitonoše Sancha Panze od onog Terryja Gilliama. Legendarni montipajtonovac od svoje je glasovite družine u nastavku (samostalne) režijske karijere preuzeo osjećaj za apsurdistički humor, lucidno parodiranje i društvenu kritičnost pridodavši vlastitoj autorskoj poetici naglašenu grotesknost i raskošan vizualni prosede, odnosno pretapanje zamišljaja i zbilje te neprestanu zagledanost u onostrano i fantazmagorično.

Negdje sredinom devedesetih, osokoljen kritičarskim i komercijalnim uspjehom uradaka 'Kralj ribara' i '12 majmuna', Gilliam se odlučio posvetiti filmu koji ga je još otprije opsjedao i koji će ga - kako se kasnije ispostavilo - stajati zdravlja, novca i neobično puno vremena. Naime, nevjerojatno zvuči činjenica kako je od faze pretprodukcije do svečane premijere 'Čovjeka koji je ubio Don Quijotea' na ovogodišnjem festivalu u Cannesu prošlo gotovo 25 godina. 

Problemi proslavljenog filmaša oko filma duboko inspiriranog motivima iz Cervantesovog klasika počeli su ubrzo nakon prve klape u Španjolskoj kada je francuski glumac Jean Rochefort zbog bolova u kralježnici završio u bolnici, a poplava praćena jakom olujom uništila čitav set. 

Za glavnu je ulogu kasnije figuriralo mnoštvo glumaca od Johna Hurta do Gerarda Depardieua da bi se Gilliam naposlijetku odlučio za starog znanca Jonathana Prycea s kojim je radio na jednom od svojih najslavnijih projekata, distopijskoj satiri 'Brazil', a film je novu producentsku podršku dobio od Portugalca Paula Branca koji je netom pred cannesku premijeru sudskim putem zatražio zabranu prikazivanja zbog čega je Gilliam pretrpio blaži srčani udar. 

U međuvremenu, o golgoti koju je ekipa filma prolazila početkom dvijetisućitih, u vrijeme kada se činilo kako Gilliamov film nikada neće biti dovršen, snimljen je i hvaljeni dokumentarac 'Lost in La Mancha'.

U filmu stvaranom više od dva desetljeća radi se o mladom talentiranom redatelju Tobyju koji na španjolskim lokacijama snima reklamu i shvati da je prije desetak godina u neposrednoj blizini snimio svoj studentski film, crno-bijelu niskobudžetnu ekranizaciju 'Don Quijotea', u kojem je naslovnog lika igrao mjesni postolar, sada uvjeren da je pravi Don Quijote. Kada ga Toby napokon pronađe, suludi starac u njemu prepoznaje Sancha Panzu. 

Prateći stvaralački proces i poslovne modele u okviru filmske, odnosno reklamne industrije, 'Čovjek koji je ubio Don Quijotea' u više navrata zadobiva metafilmske konotacije, a izrazito je naglašena i autoreferencijalna dimenzija u okviru koje se 77-godišnji Gilliam ingeniozno bavi temama starenja i kreativne blokade, kao i strepnjama i nadama rezigniranog i neshvaćenog umjetnika. 

'The Man Who Killed Don Quixote' u tim je trenucima uistinu sjajan, istodobno simpatično pomaknut i pomalo melankoličan film, ali izuzetno pozitivan dojam neće dugo potrajati: Gilliam će vrlo brzo skrenuti u već karakterističnu felinijevsku karnevalizaciju s gomilom pobočnih likova dok filmom počinju defilirati ruski mafijaši i sponzoruše, a protagonisti sipaju komentare o Trumpu, migrantima i bombašima samoubojicama.

Takva barokna prenatrpanost i nesuzdržanost nipošto nisu novitet kod Gilliama, međutim autorov najosobniji film pati i od prilično zbrkane naracije, neuravnoteženog ritmičkog strukturiranja  i, ponajviše, dramaturške nekoherentnosti. 

Svejedno, čak i ako se ne radi o osobito dobrom filmu, 'Čovjek koji je ubio Don Quijotea' u svakom slučaju nije ostvarenje na kojem treba oštriti pero. Ako ništa drugo, životni projekt Terryja Gilliama u konačnici definitivno nije ispao uzaludni, donkihotovski juriš na vjetrenjače.