DALMACIJA OČIMA STRANACA 'Koliko su Vlaji lijepi, toliko su Vlajine ružne. Austrijski časnici opominjali su me da žene nikad ne gledam'
Xavier Marmier i Ida von Düringsfeld opisalo su dalmatinski kraj pedesetih godina 19. stoljeća
Francuz Xavier Marmier (1808. - 1892.) bio je književnik i kritičar. Putovao je skoro po cijelom svijetu te objavio veliki broj putopisa. Godine 1854. objavio je, u dvije knjige, 'Na Jadranu i u Crnoj Gori'.
Svein Monnesland u svojoj knjizi 'Dalmacija očima stranaca' prenio je njene riječi današnjim čitateljima. Evo što je Marmier naveo o Dalmaciji pedesetih godina 19. stoljeća:
- Premda nam je vrlo bliza po geografskom položaju, Dalmacija je udaljenija od nas zbog mnogih neobičnih pojava i običaja nego što je Norveška ili Kanada. Iako mala Dalmacija će dugo zanimati znanstvenike, povjesničare i filologe. Na njene otoke, na njene plaže dolazili su, kao valovi koji udaraju o njezinu obalu, svi narodi koji su poznati drevnoj i novijoj povijesti…
- U planinama živi jedna rasa čije navike ili karakter naša napredna civilizacija još uvijek nije uspjela promijeniti.
Pruskinja Ida von Düringsfeld (1815. - 1876.) otputovala je sa svojim mužem Ottom 1852. godine u Dalmaciju, gdje je ostala pune dvije godine, uglavnom u Dubrovniku. Godine 1857. izdala je u Pragu djelo 'Iz Dalmacije u tri knjige'. U ovom opširnom djelu ima mnogo vrijednih opažanja, razgovora s ljudima, susreta s poznatim Dalmatincima, ali ilustracija nema. To je možda najznačajnije djelo o Dalmaciji na njemačkom jeziku.
Evo što je Monnesland izdvojio u knjizi 'Dalmacija očima stranaca'...
- Koliko su Vlaji lijepi, toliko su Vlajine ružne. Lijepe su samo u ranom djevojaštvu. Kasnije njihovo lice poprimi plemeniti izraz materinske brige koja se ureže u njihovo lice i napravi ga krutim, boja mu postane nekako muževna, na licu je premalo mesa, a previše kostiju, ramena su im prejaka. Za naše pojmove ono što se vidi ispod teške odjeće sve je samo ne žena. Mladi putnik neće doći u napast da se udvara nekoj Vlajini. U početku su me austrijski časnici opominjali da Vlajine nikad i ne gledam, jer tako nešto može izazvati gnjev njihovih muževa, koji su spremni i napasti.
Nisam u to pravo vjerovala, kao ni u mnoge druge stvari koje su mi pripovijedali. Kad sam jednom na šetnji prema Arbanasima u Zadru srela neke vlaške djevojke kako sjede, zamolila sam, govoreći pokretima, muškarca što je s njima sjedio da mi dopusti da pogledam odjeću tih djevojaka. Pa iako se djevojkama sa mnom približio i Otto, muškarac se nije mašio ni kubure ni handžara, ostao je sjediti i prijazno se nasmiješio, opomenuvši djevojke da se ne plaše, već da mi se pokažu. A šef generalnog stožera, koji je bio sa mnom, stajao je podalje kao na iglama. Prosto je nevjerojatno u kakvim predrasudama Austrijanci žive i misle o Vlajima.