Emily Anne Beaufort (1826. – 1887.) rođena je u staroj engleskoj obitelji admirala sir Francisa Beauforta, stručnjaka za hidrografiju. Putovala je po Bliskom istoku te je 1861. godine objavila knjigu Egipatski grobovi i sirijska svetišta. Udala se za lorda Strangforda i tako postala vikontesa Strangford.
Godine 1863. putovala je po Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. Sljedeće godine objavila je putopis pod naslovom Istočne obale Jadrana 1863. godine s posjetom Crnoj Gori. Poslije smrti svoga muža posvetila se humanitarnome radu te organizaciji njege bolesnika i ranjenika. Tako je postala poznata kao pobornica za reforme u zdravstvu.
Svein Monnesland u svojoj knjizi 'Dalmacija očima stranaca' prenio je njene riječi današnjim čitateljima. Evo što je Emily Anne Beaufort navela o Dalmaciji šezdesetih godina 19. stoljeća:
- Dalmacija - zemlja koju nisam mogla napustiti bez žaljenja, a prema kojoj ću uvijek gajiti uspomene pune ljubavi.
- Nikad nisam u Dalmaciji naišla na otvorenu odbojnost prema Austriji ili Austrijancima, ni kod visokih ni niskih staleža. Ali sam na svakom koraku nailazila na isti prigovor, naime, da austrijski centralistički sustav nameće vladavinu koja, premda možda dobra u jednoj zemlji, ispadne sudbonosnom u drugoj, te da uvođenje jednog jedinstvenog pravnog sustava sprečava svaku mogućnost napredovanja, posebno u Dalmaciji.
- Dalmatinac je siromašan, očajno siromašan, jer nema poticaja za poboljšanje uvjeta, nema zarade koja bi mu pomogla. Carine i pristojbe toliko su visoke da uzimaju više nego što se može zaraditi od proizvoda na krševitu tlu.
- U Zadru se proizvodi najbolji liker u svijetu, maraskino (napravljen od crnih višanja koje uglavnom rastu kod Omiša i Makarske), rosiglio raznih vrsta, portagallo od naranči, garofalo od klinčića. Rekli su mi da se više izvozi u Englesku nego u bilo koju drugu zemlju.
- Svi se slažu da je Split izuzetno zdravo mjesto: liječnik mi je rekao da u njemu ima vrlo malo bolesti bez obzira na godišnja doba, a ako Splićane i posjeti kakva epidemija, vrlo brzo nestane. I ljudi zaista izgledaju izuzetno zdravi: vrlo su visoki i koščati, ali nisu, čini mi se, posebno lijepi… Muškarci u Splitu nose hlače koje su isto toliko tijesne, čini mi se, kao kod kakva harlekina, od pojasa do gležnja, a jakne su što je moguće kraće. Muškarci imaju vrlo dugu kosu pletenu u perčin, s mnogim crnim vrpcama, kitama i kuglicama, koje vise do ispod pojasa. Katkada nose i vrlo lijepe naušnice.
- Dubrovnik je vrlo strog katolički grad: ima samo tri pravoslavna popa. Ima vrlo veliko jezuitsko sjemenište i bezbroj fratara: franjevaca, dominikanaca itd. Dubrovnik je i najveći vojni garnizon u Dalmaciji. Tu je smješteno oko 3000 austrijskih vojnika. Uobičajena je izreka, koja mi se čini istinitom, da je svaki treći muškarac koga sretneš na ulici vojnik, a svaki drugi svećenik.
- Glavnu odliku morlačke nošnje, kakva je i u Dubrovniku, predstavlja zlatni mač oko šest palaca dugačak, koji svaka žena stavlja u kosu čim bude zaručena. Na dan udaje o držak mača okače dva čudna zlatna luka…
- Smatram da su dubrovačke dame živahnije, prijatnije i dražesnije u duši i manirama nego bilo koje s kojima sam se upoznala, a njihova je ljepota izuzetna.
- Na kraju smo iznenada skrenuli u dubok i širok zaton te se pred nama pojavio Omiš. Prizor me potpuno očarao. Sive stijene, koje su tu vrlo strme i visoke, kao da su odsječene na dva dijela okomitim jazom, kroz koji teče najsjajnija i najčistija rijeka zelene boje, kakvu nigdje nisam vidjela, ni u Švicarskoj ni bilo gdje drugdje. Između dva zida provalije puca lijep pogled na šumovita brda u unutrašnjosti. Na obali ispod planine s južne strane nalazi se dvorac, koji se zove Mirabella, na visokoj i oštroj stijeni… a ispod stijene smješten je najljepši gradić koji si možeš zamisliti. Provela sam poslijepodne u crtanju, te sam se tek kasno vratila, pošto sam se okrijepila izvrsnim vinom koje mi je poslao gradonačelnik. Kažu da je omiško vino među najboljima na cijeloj dalmatinskoj obali. Zove se vino di rosa.