DALMACIJA OČIMA STRANACA Napoleon ga je postavio za direktora Dubrovačke akademije, ovo je napisao o naravi svojih sugrađana...

Francesco Maria Appendini (1768. - 1837.), talijanski povjesničar, rođen u blizini Torina. Studirao je u Rimu, zaredio se te bio poslan u Dubrovnik, gdje je imenovan profesorom retorike. Kad su Francuzi zauzeli Dubrovnik, Napoleon je postavio Appendinija za direktora Dubrovačke akademije. Nakon austrijske okupacije postao je direktor kolegije u Zadru, gdje je umro 1837. godine.

Appendinijevo je glavno djelo knjiga Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovnika (1802. - 1803.). Kasnije, 1828. godine izdao je gramatiku ilirskoga jezika.

Evo što je napisao o naravi Dubrovčana:

- Tijekom deset godina imao sam u svojoj školi znatan broj mladih ljudi, a moram reći da nisam našao nijednoga koji bi bio lišen nadarenosti ili pameti, što je za divljenje kad se ljudi time koriste. Kad se odluče za nešto ili se posvete nekoj književnoj grani, uvijek uspijevaju na način koji zadivljuje, što pokazuje da ne zaostaju ni za jednim drugim narodom što se talenta tiče. Izuzetna su svojstva prije svega žar i živahnost u temperamentu, bujnost mašte, prirodni govornički dar i duhovitost čime začinjavaju razgovor. Njihov način ponašanja potpuno odgovara zakonima koji su stoljećima bili na snazi u njihovu gradu. Što se otmjenosti i okretnosti tiče, mogu se dakle usporediti s najkultiviranijim gradovima. Dubrovčani toliko paze na čast i poštovanje da su izuzetno uljudni međusobno, a prema prijateljima to tjeraju - rekao bih - do krajnosti da ne bi pogriješili protiv dužnosti i svega što dolikuje. Svaki i najmanji događaj, sretan ili nesretan, koji se tiče rođaka ili prijatelja, dovodi do ne samo učestalih poruka preko sluga već i do formalnih posjeta radi bodrenja ili sućuti. Obitelji koje imaju rodbinske ili prijateljske veze običavaju stalno darivati jedan drugoga kao dokaz dobrog međusobnog sklada i razumijevanja.