DALMATINSKO EVANĐELJE: Berba kamena i diladuri
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Berba kamena i diladuri

Čovjek je pobijedio prirodu i stroj tako da, u ovo vrijeme, za nekoliko sati učini ono za što je očevima otaca i matera naših trebalo i po nekoliko tjedana, da ne kažem baš mjeseci…

Rečeno je bilo u prošlom tekstu kako se kamen, zapravo – bere!

Evo dijela tog procesa. Prije no što su sonde omogućile precizno ispitivanje terena, te što rezultati njihova ispitivačkog i propitivačkog bušenja točno daju nazrijeti isplati li se na određenom mjestu 'otvorit petradu' ili ne, brački je kamenorezac to radio odoka ispitujući potencijalni lokalitet. Mnoga je petrada otvorena, pa ubrzo napuštena. Prvi je korak takozvano poškorupavanje, to jest skidanje tankog pločastog sloja kamenja i zemlje s biljem u sebi. Nakon što se došlo do čistog i 'živoga' kamena, na scenu nastupaju kavaduri, dakle one zanatlije koje vade kamen iz brda, koje kamen, rekoh, beru. Prije no što su se pojavile čelične žice koje učas prepolove brdo, brdo se lomilo kopanjem pašarina. Čitatelju ovih redaka teško je zamisliti i dočarati što je to pašarin i kolika je to muka bila u njemu kopati kamen. 

Ovako ću ti, štilče, predočiti taj posao. Zamisli kamenu liticu visoku desetak metara. Uz nju je 'nalijepljena' količina i kubikaža kamena što odgovara jednoj osrednjoj dvokatnoj garaži bez krova. Zamislimo da je ta kamena površina ravna i da je otprilike pod kutom od 90-ak stupnjeva u odnosu na kamenu liticu. Ta fiktivna dvokatnica iz našeg primjera sirovi je kamen koji valja odvojiti od brda i rasjeći na fete, pa onda te fete dalje usitniti na kamene blokove (vidiš, jedan ogromni kameni blok u ovoj je priči najmanja mjerna jedinica, a ima u njemu dvije tone!). Proces loma rečene kamene dvokatnice je sljedeći: kavadur se penje na nju, a onda po sredini s jednog kraja na drugi obilježi oko 45 cm široku stazicu u kamenu. Uzima piket (to je alatka u obliku ovećeg čekića, koji je s obje svoje strane zašiljen) i ukopava se u ucrtanu stazu udarajući piketom kamen kao motikom zemlju. Kavadur se ukopava toliko duboko dok ne dopre do najdonje točke, oko četiri-pet, pa i više metara, čak do njih desetak! Procjep koji kopa u onoj ucrtanoj stazi širine je 45 centimetara radi ekonomiziranja s kamenom i vremenom koje treba utrošiti u višemjesečno kopanje. Naime, kavadur u njemu stoji ukošen u ramenima i kukovima, kako bi procjep koji kopa bio što uži. Dnevna norma bila je ukopina od 1.20 metara u dužinu, 45 cm u širinu i 20 cm u dubinu. Mogu se samo zamisliti potkoljenice kavadura (pored sve provedene zaštite), kad kamene škaje lete pod piketom i udaraju u kost koju od udarca dijeli tek – koža! Posljedica rada u pašarinu su rane s kojih kraste nikad ne odlaze. Moj ih je nono do smrti imao, tê neprolazne kraste, gotovo 30 godina otkako je izišao iz pašarina! 

Koji mjesec valjalo je dupsti u živom kamenu, kako bi s jedne strane ostala feta duga desetak ili više metara, visoka jednako toliko, a debela oko dva metra. Zatim se ta kamena feta odlomljivala od brda što se isprva postizalo onim pradavnim načinom da se iskopa kamena rupa, kunjera, u nju zabije drvo i ulije voda. Kad drvo u vodi nabubri, nema toga kamena koji neće popustiti i puknuti! Kasnije se to činilo hidrauličnim dizalicama.

Ovdje je važno još nešto reći. Da je kamena feta i najzdravija, pavši zbande na tlo, puknut će. Tvrda ona, tvrdo tlo. Zato je na mjesto gdje će doskora pasti ta feta trebalo dopremiti zemlju i kamenje različite veličine, kako bi se napravio pola metra debeli mekani sloj na kojem će se odvaljena kamena feta dočekati. Taj se sloj šporke zemlje i kamena zvao – posteja. Stvarali su je, tu posteju, slabiji radnici koji nisu bili ni za što drugo, dovozeći u karijolama i zemlju i kamenje. Postoji usmena predaja kako je jedan od njih, kad su se pojavili bageri i utovarivači (koji su njihov trodnevni posao obavljali za sat-dva vremena), bio konstatirao: "Koja je linčina vo izventala?!"

Kad je kamena feta polegnuta na tlo, slijedi postupak njezinog daljnjeg kidanja na onu veličinu višetonskog bloka, kakvu svi manje-više imamo u očima. To se radilo na način da se po dužini kuda je trebao proći rez, iskopaju takozvane kunjere, a pravac rezanja fete ovisio je o tome kako se pruža kamena masa, dakle kako u kamenu idu njegove – žile. Te se žile zovu veraš i kamen se uvijek treba udarati – niz veraš. U tom slučaju on se lomi na željeni način, a ako se ide kontra verša onda on puca nepredvidivo. Spomenute kunjere kopaju se jedna od druge nekih dvadesetak centimetara, ili manje. U njih se stavljaju čelične pločice, laštre, a onda i oveći čelični klin naziva punćot. Svaki od ovih klinova laganim se udarcima učvrsti u rupu (kaže se da se on: ferma), a zatim se macom srednjom jakošću udara po klinovima, ali redoslijedom tako da se udara prvi s početka, pa zadnji na drugom kraju, zatim drugi s jedne pa drugi s druge strane, i sve takom redom do onoga u sredini. Svaki se punćot udari po nekoliko puta, dakle, tri do četiri kruga udaranja, a onda zadnjim udarcem na onaj središnji – ako je kavadur ispravno radio sve dosad – feta puca i odvaja se prvi kameni blok. Djeluje jednostavno, ali… Istim ili sličnim postupkom blok se dalje dovodi na manje veličine kamena, ovisno o tome u što će se pretvoriti: u facade za gradnju, kolone, jerte i pragove za vrata ili prozore, skaline za stepenište… 

Postoji čitava jedna filozofija kamena, koja se formira i postupno dalje razvija od onoga časa kad se kamen odluči ubrati, otrgnuti od brijega, pa do momenta kad se – recimo bunjica ili koloneta – u montaži postavi na mjesto gdje će ga gledati generacije. U trajanju te filozofije postoji odeblji rječnik izraza iz kamenorezačke i kamenoklesarske djelatnosti, koje ne poznaje suvremeni vokabular službenog nam nacionalnog jezika, standarda, pa ću navesti neke od važnijih leksema. I dok dva predivna, glazbeno inkrustirana čakavska sinonima, diladur i škarpelin, imaju u dikcionaru koji zovemo hrvatskim ekvivalent, kamenoklesar, istodobno u petronimskoj terminologiji imamo "mali milijun" termina koje ne prepoznaje rječnik iz kojih smo učili – i iz kojih će nam djeca učiti – u školi! Ja ne mogu prijatelju u Zagrebu ili Osijeku kazati što je moj nono radio ako je on bio kavadur, jer hrvatski jezik što su ga uškopili umni jezikoslovci, ne poznaje taj izraz. Nazubljeno dlijeto za finu obradu kamena zove se gradina, ali taj izraz ne bilježe ni Anićev ni Šonjin rječnik hrvatskog jezika, nego je gradina nešto sasvim drugo. Ona rukovet izraza koju sam maločas spomenuo, opisujući kako se od planine otimao kamen, također su "strane riječi", izrazi koje nisu koristili Hrvati, nego ne znam tko!? A ne bi na jednu podužu policu stale sve alatke kojima se čovjek što je obrađivao kamen služio pri obradbi stijene. Recimo šćapadur, debelo dlijeto kojim se kameni kvadar, facadu, dovodi u oblik u kojem mu se sva četiri kuta podudaraju u istoj visinskoj točki. To podudaranje naziva se intregvardura, a postupak koji do nje dovodi jest ožmaravanje. Ako se ova rečenica ne može kazati, ni napisati, na hrvatskom jeziku, kojim jezikom onda govori moj nono? Čak ni puntalur (ili oblik s metatezom – puntarul), nema svoje hrvatske inačice, a tek špuntaljora, zubatka iliti martelina i bućarda… Sve su to različite alatke za finu obradu kamena.

Danas, dakako i dabome, ti predmeti mogu naći svojeg mjesta jedino još u zapećcima i zakutcima radionica i spremišta po kućama diljem Dalmacije, a kamo sreće da se nađe i kakvog mjesta u nekom zavičajnom muzeju, gdje bi se zanavijek naftalinski spasilo ove alatke da im drvene drške (držala) ne jede crvotočina, a metalne oštrice ruzina iliti hrđa, korozija. U međuvremenu je tehnologija branja, obrade i montiranja kamena doživjela toliku renesansu, zamah scijentizma puhnuo je u vjetra trabakulu tehnicizma, tako da su maloprijašnja znanja danas negdje na dnu škrinje pamćenja ljudi u atriju vlastite grobnice. No, prihvaćanje suvremenih novuma u tehnološkom smislu ne amnestira nas od obveze da pamtimo i sjećamo se kako su naši stari nas podigli i otpustili u konzumaciju blagodati novog svijeta. Čovjek je pobijedio prirodu i stroj tako da, u ovo vrijeme, za nekoliko sati učini ono za što je očevima otaca i matera naših trebalo i po nekoliko tjedana, da ne kažem baš mjeseci…

Svaka pobjeda čovjeka nad prirodom, približava njega, čovjeka, Sudnjemu danu!

E moj (ne galebe, nego) kamene! Sve uvijek dođe na isto: bez obzira na to živio na Braču i egzistenciju ostvarivao krvlju i znojem, ili krvavim znojem, u kakvoj petradi droba brda, odnosno kruh svoj svakidašnji lučio ili ljuštio iz ono pinku zemlje u vapnenačkim kraškim reljefima Zagore, Dalmatinac je zanavijek okovan kamenom. Sasvim je nevažno u kojem zapećku bodulsko-terafermskog podneblja živio, Dalmatincu se, poput kakvog disonantnog lajtmotiva, vazda iznova budi onaj nepisani kanon i neuglazbljeni aksiom kako se on, Dalmatinac, rodi na kamenu, živi na kamenu i od kamena, te ga na kraju, u najposljednji dan, prekrije studena ploča od kamena. 

S dvije-tri riječi na sebi, i ničim više.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(34846, "");
Pregledaj komentare