Sjećate li se stihova Daleke obale 'Snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali'? Evo što on misli o splitskim glazbenicima...

Povijest se obrnula. Daleka obala je nekada u pjesmi 'Osamdesete' pjevala 'snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali', a sada je Siniša Škarica, legenda Croatia Recordsa, napisao tekst za omot albuma sastava Diogen. A Diogen između ostalih čine bivši članovi Daleke obale Zoran Ukić i Jadran Vušković. S time da na albumu na razne načine sudjeluju i drugi akteri pjesme 'Osamdesete', Boris Hrepić, Dean Dvornik i Neno Belan.

Evo teksta Siniše Škarice...

DIOGEN ILI TRAKTAT O NATALOŽENOJ POVIJESTI MALIH OSOBNIH SENZACIJA

Nekoć davno, pedesetih i ranih šezdesetih gramofonska ploča, ona dugosvirajuća, bila je ogledalo izvođačeva habitusa. Omotnica s naslovnicom po mjeri umjetnika i njegove glazbe, na svojoj poleđini pored škrtog popisa titlova (najčešće bez autora), i još poneke fotke, nudila je bogomdan prostor za EPP: od klasičnog oglašavanja kućnih izdanja ili popisa njihovih aktualnih uspješnica do biografija i priče o ploči koju ste upravo kupili. Ovo posljednje postalo je pravilo diskografske službe. Izdavači bi angažirali utjecajne muzičke arbitre, ugledne ličnosti iz svijeta kulture i umjetnosti ili naprosto svoje urednike, odnosno PR specijaliste, da kroz nekoliko novinarskih kartica, ponekad samo par dojmljivih redaka, predstave glazbu koju ćete istodobno moći slušati sa svojih dragocjenih uređaja na dvije ili više brzina. Tijekom šezdesetih, a potom sedamdesetih, svjedočio sam ubrzanom i činilo se bespovratnom napuštanju te prakse. Jedna od zadnja serija tako opremljenih izdanja pripadala je Ertegunovom slavnom Atlanticu i njegovim glasnicima jazza, soula, R&B-a i rocka. Kada sve to iznosim, naravno, mislim na nove studijske albume. Komentari, bilješke, tzv. liner notes na kompilacijama tipa 'best of' ili 'najveći uspjesi', pogotovo poslije u ambicioznim CD-boxovima, kod svakog izdavača koji je imalo držao do svog statusa i izvođačkog rostera, ostali su obvezatni. I na izdanjima klasične glazbe. Takva uvijek sadrže opsežne, kod nas najčešće multilingvalne 'vodiče za slušanje'.

U pop glazbi, ako se dobro sjećam, jedan od posljednjih komentara na domaćoj LP ploči s novim studijskim snimkama jest album splitskih Đavola 'Ljubav i moda'. Nadahnutu impresiju na stražnjoj strani omota iznio je a tko drugi nego patrijarh rock kritike Dražen Vrdoljak. Bilo je to dakle u vinilna vremena, davne 1986. Zvučalo je kao odjek bolje prošlosti. Potom su s digitalnom revolucijom bilješke za diskografska izdanja, ili kako je to Zrinko Tutić znao reći 'povijesne bilješke', prve dvije godine u doba početnog zanosa Porinom dobile i svoje laureate u Nikši Gligi za 'Zagreb 900' s raznim izvođačima i upravo Draženu za 'Live In B.P. Club' sa Soul Fingersima. Već treći Porin odustao je od 'povijesnih bilješki'.

Da zaključim, danas CD-i, kao i početkom 90-ih LP-ji i kasete, postupno, ali sigurno gube utrku s drugim formatima i računalnim igračkama pa se postavlja retorički pitanje: Ima li svrhe pisati za naraštaje koji osim SMS poruka nemaju volje čitati, a bome niti imaju navadu slušati cjelovite LP programe? Da, Daleka obala 'Di si ti' 1997. i po razlazu jedna njezina frakcija The Obala (druga je bila Marijan Ban i Ostali) svoj CD prvijenac 'Istinite priče' 2002. povjerili su na recenziju kom' drugom do notornom Zlatku Gallu. Negdje između, 2001., Dražen Vrdoljak je Dalekoj obali u svojstvu urednika (uz izdavača Silvija Vargu) napisao bilješku za njihov oproštajni dvostruki 'live' CD, svojevrsni testament nazvan 'Uspomena – sve najbolje uživo'. Zanimljivo, Bregović i Huljić su svoje posljednje diskove poželjeli objasniti kratkim vlastitim opservacijama. A oni su pametni, stari lisci i trendsetteri, zar ne?

Jesu li Diogeni - jer konačno, nakon napisanih dvije tisuće i nešto znakova, o njima je riječ - jesu li ti momci pametnog imena, također osjetili sličan poriv? Je li to zov diskografskog romantizma ili strast da se ponovno 'iskuju napuštene vrijednosti', čemu je recimo stremio starogrčki cinik čije su ime uzeli kao neku vrst svog identifikacijskog koda? Ili su naprosto nastavili tu rijetku praksu koju su za razliku od drugih znali koristiti u svojim prijašnjim životima? Možda ima tu i nešto četvrto po srijedi? Nataložena povijest malih osobnih senzacija?

U svakom slučaju taj splitski kvartet, zapravo kvintet, koji već dvije godine strpljivo priprema nastupni album provocirajući nam znatiželju najavnim 'singlovima', poželio je da preslušam njihov eponimni prvijenac i napišem par riječi koje bi rado tiskali u još uvijek imaginarnom bookletu iliti cd-knjižici.

Par riječi?!

Dok slušam snimke improviziranim redoslijedom, dok pratim tekstove i provjeravam brončano izlivene godine u portretima članova sastava, pokušavam dokučiti koja je to tanka a opet čudesno izdržljiva nit koja nas drži tri i pol, četiri desetljeća u vezi na ovom fascinantnom polju satkanom od posvećenosti, strasti i helikobakterija. Nije li ponovno odgovor u samom pitanju?

DIJETE IZ EPRUVETE

U mom poslovnom rokovniku od crnog skaja, dimenzija onih knjiških, džepnih izdanja, stoji: 'subota, 6.2.1982., Dijete iz epruvete'. Po nadnevku, odnosno danu u tjednu, reklo bi se da je riječ o podsjetniku na termin zagrebačkog koncerta benda čija je povijest naknadno obavijena romantičnim velom obiteljskog stabla splitskog rocka. Jer, iako sam bio često angažiran i vikendom - studio ili sastanci bili su posve uobičajeni - ne vjerujem da sam eventualno dragocjeno slobodnu subotu potrošio na spoj s nadobudnim splitskim anonimusima. Osim toga, Boris Hrepić Hrepa u svojoj knjizi o ranim danima punka i novog vala u Splitu i, zapravo - kako sam naslov kaže 'Našao sam dobar bend' - o rađanju Daleke obale, grupe koja je snažno obilježila 90-e hrvatskog rocka, podsjeća nas da se Dijete iz epruvete u jednoj od svojih metamorfoza tek preimenovano u Bogo i heretici Dine, kasnije, 1985., pojavilo u Zagrebu. Netko je zapisao da sam ih tada odbio drugi put.

No, bilo kako mu drago, događaj je završio u onoj odi splitskih osamdesetih njihova lidera Bogašina Šoića Mirilovića zvanog Bogo desetak godina poslije; u jednoj od rijetkih opjevanih bendovskih biografija domaćeg rocka: 'stvari smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali', stih koji je precizno detektirao stanje stvari, a mene učinio silno ponosnim. Dijete iz epruvete, dakle nije prošlo na prvom uredničkom ogledu njihovih snimaka. Recimo, par mjeseci ranije to je nakratko uspjelo njihovim sugrađanima iz grupe Mačak. Vodio ju je još jedan lik iz '80-ih', Renato - je u Australiji - Grancieri. Dapače probitačni i hiperaktivni Grancieri je osnovao i Fetu mraka u kojoj je ritam sekciju s Mačkovim basistom Tomislavom Šperandom - Špirom (inspektorom u općini!) činio Zoran Ukić, istodobno bubnjar Djeteta iz epruvete. 'Na neku čudnu foru, Renato misli da zna', rekli bi splitski punkersko-novovalni marginalci rađajući se i umirući sa stihovima svog buntovnog uzora na usnama, brzo i kratko poput noćnih leptira, u trenucima kada su nakon upokojenog Metka pokušavali uzletjeti iz velike sjene festivalskog grada. Glazbeni Split je, naime, oduvijek, od vremena Delfina i Batala, bio sinonim za sastave dobro potkovanih glazbenika koji su radije birali mjesečinu ljetnih terasa i lukrativna zimska putovanja bespućima ruske zbiljnosti prateći veselu zabavnoglazbenu menažeriju, nego zagušljive omladinske klubove i nesigurne provincijalne gaže u slavu boga rocka. Metak je, sve do druge polovice 80-ih, i konačno široko prepoznate pojave Đavola, bez sumnje predstavljao iznimku rokerskog uspjeha u gradu opijenim slatkim okusima mediteranskog muzičkog tuttifruttija i nadmoćnim trijumfom Runjićevog čitanja sanremskog imaginarija. 

I tako je Djetetu iz epruvete, gitaristima Bogi i bratu mu Miru, bubnjaru Zoranu Ukiću i pjevaču Ivanu Bužančiću (kroz bend su od ranih koraka prošli još neki, a među prvima i Jadran Vušković) - nakon iluzije da bi im ime 'Dine', planeta iz daleke budućnosti upravo snimljenog filma Davida Lyncha (po kultnom i nevjerojatno uspješnom književnom serijalu znanstvene fantastike Franka Herberta) moglo ako ništa drugo na nekoj metafizičkoj ravni pokrenuti kolo sreće – toj ekipi promašenih splitskih novovalaca tada je definitivno iscurio pješčani sat njihovih muzičkih fantazija. Tako se činilo. No, ubrzo Zoki, i prije njega Jadran, postat će s Banom i Hrepom Daleka obala kojoj će pri kraju njezina trajanja doploviti (na Zokijevu cimu) i 'rasfriškani' Bogo. Banu i društvu, i nastupnom albumu, stjecajem okolnosti, stigao sam također reći 'ne'. Ovaj put progutavši gorku pilulu. No, o tome možda nekom drugom prilikom.

DVA ZORANA

Sada slijedi povratak u budućnost. Reći ćete: izraubana sintagma, ali za ovaj trenutak i priču uopće, ne mogu naći prikladniju. Dakle, prvo sam čuo 'Čovjeka što prodao je svijet'. Stihove potpisuje - uostalom kao i sve na ovoj ploči osim jednog - na moje nemalo iznenađenje dobro mi poznato ime Zorana Ševerdije. Otkud on u ovom filmu. Hmmm, Bowie, Gile, Cobain, pa Diogen i Ševerdija! Činilo mi se teško objašnjivim, zapravo suspektnim, ali...'Sreli smo se u dubini slutnje, u plavoj izmaglici sna / smijao se iza moje šutnje / ja sam ti, a ti nisi ja / ja sam ovdje bio prije / vidio sam u prvom danu / more koje vrije i zemlju na mom dlanu...', potpuno na tragu originala u potrazi za identitetom i mogućeg susreta sa svojim alter-egom, kao paranormalnim dvojnikom. Opet, prilično udaljeno od pukog prepjeva. I nadahnuto. Recimo, Orgazam se držao engleskog, a jednu prilično dobru srpsku adaptaciju otpjevala je ipak samo sjajna glumica Milena Dravić 1994. u Bitefovoj predstavi posvećenoj Bowieju 'Zigi – zvezdana prašina'.

​Uzimam predah. Kada sam dakle živio svoj rokerski labuđi pjev u ljeto 1973. novopridošlim dečkima, zakratko u ulogama Miovaca, puštao sam 'The Man Who Sold The World'. Upravo sam ga kupio u Jugotonu koji ga je objavio po obnovljenoj licenci RCA na krilima Ziggyjeva uspjeha. Zamislite, bilo je to prije Veljka Despota! Usput, na poleđini omota kratka je izdavačeva bilješka kao objašnjenje za ponovno izdanje albuma prvi put objavljenog 1970. Momcima, tada još uvijek u filmu Hendrixa, Creamovaca i Claptona, bluesa Johna Mayalla ili Led Zeppelina ništa od budućeg 'čovjeka s tisuću lica' nije bilo napeto. (Pozor, vi mladi slučajnici koji čitate ove retke!)

Zoran Ševerdija – ranije sam spomenuo Diogena kao kvintet – zapravo ozbiljno je peti član grupe i različito od ostalih razočaranih iz splitske rock epruvete u meni je onomad davno našao razumijevanje za svoje prve pokušaje u svijetu glazbe. I to nema veze s činjenicom da je Šibenčanin. I nije bila riječ o sviranju, pjevanju ili komponiranju, pa ni pisanju stihova. Kao zagrebački student, krenuo je s prvim pokušajima na polju glazbene kritike. Drugi nakon Batinovića. Bilo je to nekoliko godina poslije spomenute mi sviračke avanture. Negdje u jesen-zimu 1975., ili proljeće sljedeće 1976. Već sam radio u Jugotonu i dvije godine honorarno brusio pero za Draženov radijski 'Rock fokus' i Veljkov 'Pop' na stranicama popularnog Studija 'tjednog informativnog lista za televiziju, radio, film, teatar i muziku' te istodobno uređivao glazbene stranice tiražnog tinejdžerskog lista Tina. Dalje, znadete kako to već ide. Šibenska veza. (Ovdje u novoj digitalnoj komunikaciji obvezatno dođe ikonica onog što namiguje.) Zoran je pisao i pisao, dvije, tri godine Studio, Tina, Vikend (kod Željka Suhadolnika), dok ga životni putevi nisu odveli u Split, pa natrag u rodni grad. Glazba više nije bila u fokusu. Kao novinaru Slobodne, uredniku Radija Šibenik, valjalo je izvještavati i pisati po zadatku. Odlazak u Ameriku. Zadnja postaja: u županijskom uredu 'referent za građevinske dozvole'. Valjalo je zarađivati za život. Odonda par slučajnih susreta. Ne sjećam se pri tom da sam ga od rata na ovamo ikada sreo. Do 'Čovjeka što prodao je svijet'. Nataložena povijest malih osobnih senzacija.

Onaj koji je od samog početka i uvijek bio tu, naravno, Zoran je Ukić. Od Djeteta iz epruvete i Fete mraka, Boge i heretika Dine, Daleke obale, The Obale, mimoilaženja na Prviću, u Šepurini, na Šibenskoj šansoni, u Splitu ili Zagrebu... ali uvijek, baš uvijek (ako ništa drugo na mobitelu ili fejsu), on je tu. Ne vodi se uzalud stvarno rođenje Daleke obale s njegovim dolaskom u bend 1988., premda su na splitskoj sceni postojali već nekoliko godina. I ne mogu vam ga predstaviti bolje od Hrepe u njegovoj 'Našao sam dobar bend': 'Zoki je bio da se slikovito izrazim dijete ulice. Rano je, puno ranije od svih nas (...) naučio neke osnovne životne lekcije. Dijete rastavljenih roditelja, te je najljepše godine mladenaštva proveo živeći sa starom zaleglom bakom o kojoj je svakodnevno brinuo. U tom je trenutku već bio oženjen, imao je dijete i skrbio o obitelji svakodnevno motorom raznoseći telegrame kao zaposlenik splitske Pošte. Shvativši da smo nas trojica (Hrepa, Jadran i Ban, nap. S. Š.) 'pusti me stat' i 'ma di je priša' ekipa, u samo nekoliko dana, poslije nekoliko proba, preuzeo je konce vođenja benda. Probe su bile svakodnevne, uvijek u pet popodne, i marljivo se sviralo do negdje osam sati.'

Što reći! Svirao je ako je trebalo i u tri benda usporedno. Pored Fete mraka i, naravno, Djeteta iz epruvete, zasvirao bi i u kultnom Belan-Biškićevom Narodnom blagu! Morao je konzumirati dnevnu dozu bubnja i glazbe koja mu se gnijezdila u glavi. Veliki, glasni čovjek, dojmljive energije i uvjerljive geste što se zarana naučio boriti (i izboriti!) za mjesto pod suncem. A sada, još jednom bio je spreman krenuti ispočetka. A kad je on spreman...Osim njegove dobro poznate neutažive gladi za glazbom, ono na što možda nitko nije računao, eksponencijalno je narasli apetit za skladanjem otkrivenim još s instrumentalom 'Moiete' na '1999 - 2000'. The Obala s prvim ozbiljnijim Ukićevim autorskim izletima nakon par godina prometa zapuštena i napuštena ostala je pomalo kao razočaravajuće iskustvo za tu skupinu rokerskih entuzijasta i veterana. Dva 'soul matesa', Zoki i Hrepa, potpomognuta s ostalim srodnim dušama napravili su 'Istinite priče' i 'U ime zakona', par više nego solidnih albuma, ali bez odgovarajuće reakcije medija i publike. Previše gostujućih, već dobro znanih imena u solističkim rolama od Gibonnija, Belana (u nekoliko takvih) i Deana Dvornika (koji je na prvom CD-u bio i nominalni član grupe) do Hrepe i prvih Zokijevih vokala u startu su zamaglili fizionomiju benda u kojoj se nije prepoznavao frontmen. Doimali su se više kao neobavezni splitski rokerski forum, javna površina splitskog rocka, spremni da se dobro zabave. Ipak, baš kod Zorana Ukića mogao se iščitati pokušaj da se izmakne klišeju običnih ljubavnih pjesama s Nazorom i 'Hrvatskim kraljevima' na prvom albumu te na drugom s potpuno vlastitima, naslovnom 'U ime zakona' i 'Ne možeš me prisiliti na ništa'. No, bilo je to dovoljno tek da se u miru obale dragog mu otoka dobro razmisli kamo i kako dalje. I potrajalo je to. Ali kao što piše klasik hrvatske moderne Ivo Vojnović '...u duši svakog čovjeka grize neki crv, neki tajni nagon koji te ćera iz toplog, ubogog ali sigurnog gnijezda...'. U Šibeniku i na Prviću narod bi rekao da te 'uvik tira niki vrag'. A rock 'n' roll je odavna proglašen vražjom glazbom.

Uglavnom, s mnogim temama u glavi Zoran je Ukić slučajno (ako je išta slučajno) susreo svoga pjesnika. Onako kako je znao recitirati Boško Obradović Brunu Langeru i ekipi koji će postati Atomsko sklonište, kako je Keith Reid naizust izgovorio četiri kitice 'Whiter Shade Of Pale' Garyju Brookeru (koji ih pjeva uvijek samo tri!) da ovaj osnuje Procol Harum, tako je Zoran Ševerdija, skoro šezdeset godina poslije, izdeklamirao 'Mannheim, Frankfurt, Karlsruhe' svom novom frendu, koji će od tada tepajući mu kao Ševi, odlučiti ponovno naći dobar bend.

'DIOGEN'

'Ja mrzim autobuse za Mannheim, Frankfurt, Karlsruhe / Jer ljubav moju odnose u neke sive gradove / Ja sanjam noćne vlakove, što ljude nose / tugu ostave (...) a ja san s tobom tija čekat / sjajno sunce, bistru zoru / proljeće i blagu zimu / na ovoj zemlji, ovom moru / a ja san tija ono malo / ja san tija ono zeru / blagi miris tvoga tila / dodir ruke prid neveru...'

Pjesma je ljubavi i sjete, pjesma odlazaka i ostanaka, kako će biti razmeđen i čitav album. Netko je rekao da i dalje sluša (ili piše) albume podijeljene na stranu A i stranu B. Slušajući snimke, već sam napomenuo, slučajnim redoslijedom, nakon dva kruga čuo sam egzistencijalno: ostati ili putovati; stranu ljubavi, ostanka i otpora nasuprot strani strepnje, odlaska i potrage. Tako mi zvuči ploča koju držite u rukama.

Sve počinje s Jadranovim gitarističkim riffom, ovdje kao svojevrsnom posvetom Stonesima (dakle Jadrana koji je svirao Younga), u još jednoj priči o 'Splitskoj dici'. Ovaj u potpunosti Ukićev komad solidnog rock 'n' rolla zapravo je nulta pjesma albuma, neka vrst freske Diogenova koloritnog mikrokozmosa, kakav je oduvijek bio i jest jedinstveni splitski ambijent.

'Tu di sam u rodnom mistu / mistu dišpeta i raskola / štekati na svakom kantunu / i neka friška ćakula / u najlipšem mistu na svitu / o svemu svi znaju sve / svatko dobar dribling ima / i piva bolje od Sinatre...a od jutra do mraka na ulici / vesela lica / po cilom gradu igraju se / splitska dica...' (...)

'Splitska dica', apsolutno kao potencijalni hit, uvodi nas u život širi od splitskih ulica i štekata ('po cilom svitu igraju se / naša dica).' On počinje, kako uvijek dan i počinje, s 'Jutrom'. Taj šest-četvrtinski slow mnoge će podsjetiti na omiljeni Banovu formu laganice. Dva Zorana snenom pjesmom ljubavnika uvode nas u ležerno jutro poslije.

'Kad strast dodirne jutro i zadnja želja mine / jednak kralj će biti i mali od kužine / sve je prošlo, bilo, negdje iza nas / laju karavane i prolazi pas (...) Kad strast dodirne jutro, nakon sreće, sanja / u trenu ćeš znati: istina je manja / Jedino u tami nevini smo, čisti / prljavi ljubavnici i zadnji anarhisti.'

Tako ja čujem stranu A: 'Jutro', 'Mala crna haljina', 'Anđeo čuvar', i kako i priliči, zaključanu s 'Vrijeme ljubavi'.

'Mala crna haljina', kao 'la petite robe noire', ili još prihvaćenije 'little black dress', svevremeni je model kojim je Coco Chanel još tamo davnih dvadesetih prošlog stoljeća oslobodivši ženu osvojila svijet, a Diogen u premijernom nastupu prošle 2017. godine Šibensku šansonu (najbolje kantautorsko djelo). Ševa je iskoristivši semiotiku 'male crne haljine' desetljećima eksploatirane u umjetnosti, posebice filmskoj (sjetite se Audrey Hepburn u 'Doručku kod Tiffanyja'), napisao - pomalo Dedićevim načinom - jutarnju seksi priču prolazne strasti i brzog zaborava, koju je Ukić pretvorio u privlačni hommage diskoidnom rocku s kojim su u svojim karijerama krajem 70-ih ozbiljno računali svi od Stonesa do Dugmeta.

'15 minuta slave i mala crna haljina / sad u mojoj glavi nevjerica, tmina / previše si lijepa, ja bih pristao na manje / al’ bila je noć, takvo je bilo stanje / pokrij me pred jutro, izađi u slobodu / ja služim doživotnu na potopljenom brodu / prespavat’ ću bolje sutra, snježna bedra, tvoje ime / i svilenkasti okus male crne haljine...'

'Anđeo čuvar', koji slijedi, ispovjedno izdajnička ljubavna, kao i brojne takve s nadrealnim narativom, pomalo je artificijelna, a kad je nafutrana dvanaesttaktnim big-band rockom ili bluesom, svejedno, onda mi se doima još artificijelnijom, stvorenom jedino za velike session-fešte. Unatoč dobrog zvuka i izvedbe, jedina je točka na ovom prvijencu koju bih - kao i u većini slučajeva kad Europejci prevode blues ili rock and roll-dvanaesterac na svoje jezike - radije izbjegao. No, svejedno ambiciozno izvrnuti monolog nudi zanimljive retke:

'Izmorio sam mog anđela čuvara / Ne znam kako došlo je do kvara / Samo gleda, a na me se ruše / Silikonske djeve i lažne plavuše / Izmorio sam mog anđela čuvara / Loša sreća? Zamor materijala? / On gleda dok ganjaju mene / Prevareni i njihove žene...'.

Zato 'Vrijeme ljubavi' superiorno odjavljuje stranu A. Iz akustičarskog mira „jabuka u mojim rukama / uzdaha na tvojim usnama / kišnica na mojim vjeđama / valova u tvojim bedrima“, pjesma narasta u pjevačev krik utjehe izmiješan sa sjajnim jecajima i propinjanjem Jadranovih gitara koji nas odvode do spasonosnog „bez straha i oprosta / mirno ljubi ovog nitkova / imat ćemo jer smo dali / takvo je vrijeme / vrijeme ljubavi.'

Stranu B, kako sam je krstio, stranu 'strepnje, odlaska i potrage', otvara već prepričavani hommage Davidu Bowieju: 'Čovjek što je prodao svijet'. Kako uvjerljivije početi obračun s našim zlim slutnjama, povremenim očajem, nego - kako je sam slavni pjevač pokušao objasniti svoj 'The Man Who Sold The World' - propitkivanjem tko sam / tko smo uistinu. Jesmo li možda i mi ti što su (pre)prodali svijet ili im svojim (ne)činjenjem u tomu pomažemo.

Glas starog pjevača Djeteta iz epruvete Ivana Bužančića Buže kao da i sam nalazi sebe. Pjevajući Ukića i Ševerdiju on postaje i njihov glas. Oni postaju Diogen: 'Da mi je taj dar, da mi je taj gen / makar na dva dana da sam Diogen / da ne budem vaš i ne budem njen / slobodan i svoj da sam Diogen...'.

Pravi rock je kao Diogen, ciničan i samoživ: 'Ne zanima ga slava, novac ni moć / Što ugleda dan to pokrije noć / Dok propada carstvo, pazit ću ten / Bit ću kao on: slavni Diogen.' Glazba tvrda, položena na blues-riffu (čujemo zavijajući Hrepin usnjak) ovaj put sretno prati Zokin-Ševin-Diogenov wannabe manifest.

​'Mannheim, Frankfurt, Karlsruhe', pjesma s kojom je sve počelo, melankolična, na rubu očaja, pjesma odlazaka i rastanaka: 'Iza mene sjećanje, među nama planine / Ja ne volim postaje, rastanke u snena jutra / Kroz daljinu, kiše, magle, njima plove naša sutra'. Da, naša depresivna sutra s kojima se toliko danas prepucava na političkoj pozornici. S druge strane Ukić je svojim smislom za pop akord ovdje najbliži Banovoj Dalekoj obali i najbliži Diogenovu plesu na stazi uspjeh, iako je moj konačni favorit cohenovski 'Kralj ceste'. Skladba koja rimama i kantilenom postaje signaturnom pjesmom ne samo ove ploče već i Diogenovih sudbinskih putovanja uopće.

'Vozit ću Mana stranim cestama / Da zaboravim tebe i nađem sebe sama (...) Prolazim kroz mjesta, zaboravljam ime / Pamtim naše riječi i prve tišine (...) Ja sam kralj ceste i vitez polusvijeta / Ljubim ih u usta i ništa mi ne smeta / U oku svjetla grada, u mislima ona / Utjeha asfalta i teških kamiona / Poslije svake žene prokletstvo me stiže / Od tebe nisam dalje, sebi nisam bliže / Zaborav i oprost ne putuju s nama / Vozit ću Mana do sudnjega dana...'

PJESMA ZA KRAJ

Za kraj, naravno, 'Pjesma za kraj', koja inače svojim karakterom i nije najtipičnija, najprikladnija pjesma za finale jednog konceptualnog albuma što „Diogen“ bez sumnje jest. Zapravo više-manje albumi koji se u rock glazbi pojavljuju sredinom šezdesetih konceptualni su. Mitske šezdesete koje se inače nazivaju i 'erom albuma' govore nam da LP ploče više nisu samo zbroj potencijalnih singlova već da predstavljaju umjetnikov prospekt - scenski rečeno 'pogled u dubinu njegove pozornice' (Krleža) - i čvrstu, ili manje čvrstu, koncepciju - glavnu misao rečenog izdanja. (Zato ono iz uvoda o 'povijesnoj bilješki'!)

Još od jednog od prvih takvih i najutjecajnijih 'Sgt. Peppera', legendarne velike četvorke, činilo mi se da koncept-ploče završavaju velikim finalom ('A Day In The Life'); kako je činio i Bregović u svojem najboljem izdanju ('Sve će to mila moja...'), ili epskom slikom Springsteenova 'Born To Run' ('Jungleland'), ili refleksivnom, nježnom 'Carolina, No'u remek-djelu Briana Wilsona i Beach Boysa 'Pet Soundsu'. U načelu ideal je zaključna 'velika balada', pjesma koja će album odvesti u mirnu luku meditacije, razmišljanja o onome što smo upravo čuli. A Diogeni 'Pjesmom za kraj' čine sve suprotno: svojim nas poletom zovu da je pjevamo zajedno kako bi nas odveli k najbrutalnijem i najzavodljivijem refrenu istodobno. Odlični ekonomični bas i bubanj Mira Šoića i Zokija, melodični Jadranov solo i fini preteći vokali kao da nas mame na plesni podij. Ali takva izazovna i plesna duboko je subverzivna i konačna, kao mogući Diogenov mračni danse macabre: 'Ovo nije tvoja pjesma / Ne nosi tvoje ime / Samo bijeli prah / Velegradske snježne zime / Ovo nije moja pjesma / Ne ostaje iza mene / Blijeda slika ljeta / Kapljice morske pjene / Ovo je pjesma za kraj / Mala pjesma za kraj (...) Hladno jutro na tuđoj zemlji / Nema više i nema dalje / Ovo nije naša pjesma / Potrošili smo zagrljaje / Ovo je pjesma za kraj / Mala pjesma za kraj.'

'Pjesma za kraj', pjesma je koja nas zapravo vodi na početak 'Splitskoj dici', dici junaka iz '80-ih' i njihovoj mizansceni koja će nam pokušati dati odgovore na ono: A di si ti?

Gdje smo svi mi iz '80-ih'? Što je s nataloženom poviješću naših malih senzacija? Ukić i Ševerdija nam pokušavaju dati odgovore; Diogen to pokušava. Izvođačke domete inače nisam previše isticao, svi su - uključujući goste-prijatelje - savršeno u funkciji kolektiva. Jadran fini, mirni čovjek personifikacija rokera-trubadura, sam Neil Young iz našeg velog mista; Buža koji pjeva vokalom punim duhana, alkohola i iskustva ravnog svojim godinama i nagomilanim desetljećima čitave ekipe; Miro koji je oduvijek bio bas Djeteta iz epruvete, premda mu je povremeno kao i Diogenu posuđivao i svoj dobar glas.

Da, Diogeni nisu više 'djeca iz epruvete'. Oni su na pragu svojih šezdesetih. Oni nisu mladi i lijepi, pin up rokeri. Nitko to više nije. Rock 'n' roll to davno nije. Ni Dylan, McCartney, Stonesi, Neil Young, Springsteen, Bregović, Štulić, U2... ni noviji dečki kao što su Diogenu dragi Foo Fightersi. Rock 'n' roll već dugo nije glazba šiparica i šizika, nezrelih, bubuljičavih klinaca. Rock je kao Iggy Pop žilav i ružan, pa opet prkosan i lijep. If you know what I mean?

Nataložena povijest malih osobnih senzacija.