Dobro je da se 'Malo misto' ponovno reprizira, neka se dalmatinski govor čuje i kada na televiziji nisu glupasti likovi iz crtića

Serije Naše malo misto i Velo misto vrte se redovito repriznim ljetnim programom HRT-a kao ringišpil koji nas vraća u stara vremena i predstavlja Dalmaciju koja nestaje, ali i dramsku kvalitetu koje u domaćim serijama odavno nema. Prošle nedjelje reprizirana je prva epizoda Našeg malog mista, Smojinog remek djela, pa je zanimljivo staviti ovu desetu reprizu u suvremeni društveni kontekst.

Ugledni dramski pisac Ivo Štivičić jednom prilikom je rekao kako je Naše malo misto serija velikih ljudskih sudbina. Ništa manja sudbina ne prati ni samu seriju koja je rasla na tvrdom i suhom tlu kao i njeni likovi. Nastala je kao projekt Zagrebačke televizije (danas HRT) koja je htjela producirati domaću humorističnu seriju, da bi scenarij povjerila Miljenku Smoji, a režiju Danijelu Marušiću. Prvotno, trebala je sadržavati čak 33 epizode, ali zbog raznih pritisaka 's vrha', koji su kulminirali epizodom 'Šporka posla' protiv koje se pobunio i partijski komitet Trogira, te sukoba na relaciji Smoje - Marušić, serija je zaokružena kao cjelina od 13 epizoda. Snimana je od 1969. do 1971. u vrijeme Hrvatskog proljeća, da bi devedesetih, zbog Smojine nepodobnosti, bila zanemarena. Ipak, jača od svih zabrana, u prvom prikazivanju, privukla je pažnju nešto više od polovice hrvatskog stanovništva, a u Istri ju je pratilo čak 80 posto građana.

Danas, Naše malo misto predstavlja nostalgično putovanje u Dalmaciju kakva je nekad bila i u život malog mista koji u sebi nosi značajke svakog drugog dalmatinskog mjesta. Mnogi veliki glumci koji su u toj seriji ostvarili legendarne uloge napustili su ovaj svijet, ali prava nostalgija za Našim malim mistom ogleda se u likovima koje prati ista sudbina. Likovi malog mista arhetipski su primjeri dalmatinskih ribara, težaka, zanesenih pjesnika i umjetnika, temperamentni, ali nježni, surovi izvana, a krvavi iznutra, baš kao i kraj iz kojeg dolaze. Iz usta tih likova izlazile su riječi koje su ponavljale generacije i tako ih urezale u kolektivnu svijest jednog kraja.

Naše malo misto također predstavlja priliku da se čakavsko narječje pojavi u televizijskom programu i da ga se pojmi drugačije nego što to imaju priliku moderne generacije kroz njegov nešto degradiraniji oblik korišten od strane likova iz animiranih filmova kad žele ispasti smiješni. Zato je svaka nova repriza Našeg malog mista dobrodošla u programu HRT-a. Serije koje se danas snimaju uglavnom su lošija kopija stranih uspješnica. Tako se gubi autentičnost koju Hrvatska svakako ima i koja je postignuta neupitnim dramskim klasicima kao što su Naše malo misto, Velo misto, Prosjaci i sinovi, Gruntovčani itd. Moderne serije odavno nemaju ovu kvalitetu, a i ne pristupa im se s potrebnom ozbiljnošću. U suvremenom društvu, recikliranih dramskih sadržaja, ograničenih sredstava i nebrige državne televizije nije lako snimiti dobru seriju, zato treba njegovati klasike koji novim televizijskim i filmskim autorima, ne moraju biti tematski, ali svakako mogu biti vrijednosni uzor.