FILM 'DOMINO': Iz De Palminog mađioničarskog šešira više ne iskaču bijeli zečevi

Iako su 'Nemoguća misija' i 'Nedodirljivi' zaradili više nego pristojan novac, Brian De Palma nikad nije spadao među hiperproduktivne hitmejkere, ali je do unazad petnaestak godina snimao u prosjeku svake dvije do tri godine, nemajući pritom većih problema s financiranjem svojih filmova. Vremena su se u međuvremenu stubokom promijenila, holivudski establišment i ukus publike također, a i dobar dio kritičara s De Palmom se počeo sprdati. Istaknuti italoamerički sineast danas je tako doveden u poziciju marginalca osuđenog na moljakanje producenata kako bi na jedvite jade skupio budžet za dovršenje novog projekta. Preciznije, De Palmin recentni uradak nemaštovito naslovljen 'Domino', snimljen u dansko-belgijsko-nizozemsko-talijansko-francuskoj produkciji, umalo je ostao nedovršen.

Prva klapa pala je još sredinom 2017. godine u Antwerpenu da bi se ekipa potom prebacila na Sardiniju gdje je snimanje naprasno prekinuto zbog nedostatka novčanih sredstava. Redatelj je u razgovoru za francuski tisak ovog proljeća izjavio kako je zbog sastančenja s potencijalnim financijašima puna tri mjeseca proveo u hotelskim sobama od Kopenhagena do Amsterdama. 'Domino' je na kraju ipak završen i pred publiku je puštena drastično skraćena verzija u trajanju od tek 85 minuta. Također, dok je film još bio u ranoj fazi postprodukcije, producenti su bez De Palminog znanja prikazali tzv. rough cut glavnom selektoru filmskog festivala u Cannesu Thierryju Fremauxu misleći očigledno kako bi 'Domino' premijeru mogao imati na Croisseti budući da je Fremaux kao direktor Instituta Lumiere već organizirao veliku retrospektivu Briana De Palme te slovi za njegovog poklonika. 

De Palma, ruku na srce, nije jedini novoholivudski autor koji od sredine devedesetih naovamo sve teže pronalazi financijska sredstva za realizaciju vlastitih zamisli. Njegovi generacijski kolege kao što su Coppola, Friedkin, Carpenter, Hill ili Bogdanovich također su odavno iščezli s popisa najvećih američkih filmaša današnjice dok bi se jedino za Scorsesea moglo reći da je uspio sačuvati 'ovce i novce'.

Pored toga, De Palma je stekao reputaciju čovjeka koji već desetljećima snima jedan te isti film. Naime, nakon što je profesionalnu karijeru započeo u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća underground naslovima 'Zdravo mama' i 'Pozdravi', De Palma je već krajem sedamdesetih od strane kritičara prečesto bivao otpisivan kao iznimno nadareni, ali besramni prisvajač tema i stila Alfreda Hitchcocka koji parazitski siše ono najbolje od velikog uzora, što je, naravno, jedna od većih besmislica proizašlih iz pera onodobne američke kritike. Brian De Palma još od filma 'Sestre' iz 1973. pa sve do najfriškijeg 'Domina' zbilja kopira, odnosno izravno citira Hitchcocka, no posrijedi je vjerojatno najfascinantniji i najuzbudljiviji postmodernistički opus u američkoj kinematografiji uopće. 

Potpuno pogrešno nazivan pukim plagijatorom, De Palma film prije svega promatra kao živo tkivo unutar kojeg se vlastiti redateljski jezik može stvarati isključivo preoblikovanjem, to jest prilagođavanjem prisvojenih dijelova iz tuđih filmova novom kontekstu. Nadalje, redateljevo neprestano stremljenje vrhunskom stilu koji je do te mjere superioran da naprosto dokida poriv za sadržajem svrstava ga među najveće larpurlartiste i eksperimentatore svojega vremena. Osim što se radi o ključnoj figuri američkog postmodernizma, De Palma je, bez ikakve sumnje, redatelj koji određene tehnike i stilska sredstva poput podijeljenog ekrana, slow motiona, elaboriranih dugih kadrova, voajerističke kamere, paralelne montaže, subjektivnog kadriranja i dvostruke ekspozicije koristi možda bolje od ikoga. Doduše, njegovo ekstraordinarno baratanje razmetljivim stilskim trikovima i raznoraznim vizualnim majstorijama znalo je biti ukaljano trivijalnim dramaturškim rješenjima, banalnim dijalozima i brojnim narativnim nelogičnostima. 

Stoga je hičkokovština načičkana manirističkim režijskim kerefekama, postmodernističkim crnohumornim dosjetkama i obilatom uporabom metafilmskih stilskih vježbi čak i njegovim gorljivim zagovornicima - među kojima je bila i glasovita Pauline Kael - s vremenom počela ići na živce. Ukratko, na primjeru 'Vatrometa taštine' snimljenog prema istoimenom romanu Toma Wolfea i 'Crne Dalije', ekranizacije hard-boiled romana Jamesa Ellroya, postalo je razvidno kako se De Palma nerijetko ne zna ili jednostavno ne želi nositi sa složenošću narativne strukture predloška, već kako ga po tko zna koji put zanima samo kako što efektnije, raskošnije i stilski sofisticiranije snimiti pokoju sekvencu.

Višegodišnja silazna putanja De Palmine karijere nastavlja se, nažalost, 'Dominom'. Glavni junak filma kopenhaški je policijski inspektor Christian (Nikolaj Coster-Waldau) koji jedne večeri nepažnjom ostavi službeni pištolj kod kuće te ga posuđuje od svog partnera i najboljeg prijatelja Larsa što će se pokazati kobnim jer potonjeg iste večeri ubije pripadnik ISIS-a. U potragu za teroristom uključit će se Christianova nova partnerica Alex (Carice van Houten) koja je s Larsom bila u vezi, ali i prevrtljivi agent CIA-e Joe Martin (Guy Pearce).

Znatan dio filma, čak i u najspektakularnijim segmentima kao što je finalni obračun s džihadistima u koridskoj areni, djeluje poput svojevrsne školske vježbe na temu De Palminog vizualnog prosedea, ponegdje i kao gotovo amaterski, 'direktno-na-video' pokušaj nekog mediokritetskog redatelja da 'skine' De Palmu koji se u 'Dominu' i dalje drži Hitchcocka kao pijan plota pa će scena potjere po krovovima ponovno prizvati u sjećanje 'Vrtoglavicu', odnosno 'Drž'te lopova'. 

De Palma, dakako, nije jedini krivac za neuspjeh filma. Scenarističkih klimavosti naprosto ima napretek, zaplet je shematičan, likovi odveć papirnati, a sama završnica ishitrena. U tom smislu valja priznati kako po scenariju Pettera Skavlana vjerojatno nijedan redatelj ne bi uspio sklepati dobar film.

Razočaranje filmom još je izraženije budući da su na 'Dominu' radili ugledni veterani poput De Palminog čestog suradnika Pina Donaggija koji potpisuje glazbu i Almodovarovog kućnog snimatelja Josea Luisa Alcainea. 

Premda je prilično zahrđao u užerežijskom smislu, De Palma još uvijek voli igre oko brisanja granica između stvarnosti i privida, kao i poigravanje s različitim točkama gledišta. Upravo je taj aspekt autorovog nepresušnog voajerizma ono najuspjelije u 'Dominu', što se ovoga puta manifestira putem snimki nadzornih kamera, isječaka s YouTubea, pametnih telefona i dronova i te, definitivno najbolje scene filma zato imaju depalmovski prizvuk.

Iako je u 'Dominu' ipak uspio zadržati ponešto autorskog digniteta, posve je evidentno kako iz De Palminog mađioničarskog šešira više ne iskaču bijeli zečevi. Dok su briljantno orkestriranje prizora tipa osmominutna sekvenca u muzeju iz 'Odjevene da ubije', melankolična završnica iz 'Blow Outa', Pacinov obračun s progoniteljima na željezničkoj stanici u 'Carlitovom načinu', pokolj na maturalnoj večeri iz 'Carrie' i još mnoštvo virtuoznih dionica iz brojnih nepoderivih klasika za nekoć velikog filmaša očito prošlo svršeno vrijeme. Najtužnije, pak, od svega je to što 'Domino' oduzima svaku nadu da će se De Palma ikada zapravo vratiti u punu formu.