DOMOVINA CRLJENKA Jakša Bedalov: Znanstvenici su jedno vrijeme vjerovali da su dobričić i crljenak roditelji plavca malog, pa sam napravio vino Tribus koje je spoj te tri sorte

Fotogalerija (15)

Tradicija vinogradarstva i vinarstva u obitelji kaštelanskog vinara Jakše Bedalova njegovala se kroz više stoljeća. Vinogradi na obroncima Kozjaka iznad Kambelovca oduvijek su baštinili autohtone kaštelanske sorte.

- U nas je u familiji uvijek bilo vinogradarstvo, od mog prapradjeda, pa do mene. Otac je imao i drugi posao, ali uvijek je obrađivao vinograd. Situacija je bila takva da nije bilo podruma poput ovih danas, a vino se nije flaširalo, već se prodavalo u zadrugu i Dalmacijavino. On se bavio vinogradarstvom i radio bi svoje vino, a onda bi se tamo u proljeće nosili uzroci na analizu, to se zvalo kampinjoni, formirala bi se cijena prema kvaliteti vina, odnosno udjelu alkohola. Kad bi pao dogovor, karima i konjima bi se dostavljalo vino u otkup. To su znale bit kolone od sto kari. Dalmacijavino bi onda radilo razne kupaže od naših vina, jer su ta s područja Kaštela uvijek bila jako kvalitetna - priča Jakša Bedalov.

U djetinjstvu je, kaže, jako puno vremena provodio s ocem u vinogradu i podrumu, ali život ga je odveo na drugu stranu. Početkom dvijetisućitih otkriveno je da svjetski poznata sorta vina zinfandel porijeklo vuče iz Kaštela, gdje je poznatija pod nazivom crljenak. To ga je motiviralo da se vrati obiteljskoj tradiciji.

- Uključio sam se u tu priču i shvatio da je trenutak da se vratim korijenima. U to vrijeme je i otac već bio pri kraju života. Ostalo je nešto vinograda, izvadio sam većinu trsova i posadio crljenak, ali vodio sam računa da uvijek imam i druge autohtone sorte - govori Bedalov koji u svojim vinogradima uzgaja vlašku, mladinku, maraštinu, babicu, dobričić, plavac, ninčušu i glavinušu.

- To su sve sorte koje ne mogu davati neke velike prinose osim babice, koja može dati i velik prinos i korektno dobro vino. Ona se proširila u 19. stoljeću, kad su vinogradi od gore 'silazili' dole, jednostavno se mijenjao način života, industrijalizacija je ljude odvela u fabrike, pa je bilo neizvedivo ići u brdo i obrađivati vinograd. Babica je bila više sorta za polje i masovno se proširila, ali uvijek se vodilo računa da se u vinogradu zadrže i visokokvalitetne sorte. Plavac ljutun je također jedna sorta koja se sadila samo u Kaštelima, a s babicom je davao jedan jako dobar kaštelanski opol. Ljutun ima dosta kiselina, pa je davao svježinu. Pa dobričić, jedna moćna sorta koja može popravljati vina, daje im malo snage i jednu drugačiju percepciju - objašnjava Bedalov.

Zanimljivu povijest na ovom području ima i ninčuša.

- Ona je interesantna jer su zadnji splitski vinogradi, a protezali su se tada od Brda i Ravnih njiva pa sve do Sućurca, bili zasađeni ninčušom. Ona je voljela tu laporastu zemlju od koje se kasnije pravio cement. To je, moglo bi se reći, zadnja splitska sorta - kaže.

Proučavajući genetiku zinfandela znanstvenici su jedno vrijeme vjerovali da su dobričić i crljenak roditelji plavca malog, što je Bedalovu dalo ideju za originalnu etiketu.

- Svidjela mi se ta priča, pa sam napravio vino Tribus, koje je spoj te tri sorte. Vino je jako interesantno jer ima plavca, koji ima duboke tanine, dobričić je jako moćan u tijelu i boji, a crljenak dodaje jednu svježinu i lepršavost. Kad se sve to izmiješa dobije se nešto što i nije baš tipično za Dalmaciju, kao i sam crljenak, koji je po svemu netipičan za naš kraj. On je dosta pitak, mirisan, lepršav, a ostala naša vina su sva robusna, tanična, tipični predstavnici juga što bi se reklo. A on je tu malo, kao da je pao iz aviona - smije se Bedalov.

Sva svoja vina radi na tradicionalan način.

- Pratim zbivanja i novosti u enologiji, ali mogu reći da je moj način proizvodnje vina primitivan. Radim onako kako je radio moj otac, osim što ja koristim moderniju opremu, pa mi je daleko lakše. Moje iskustvo je da ako imate dobar lokalitet i dobro grožđe, ne treba vam ništa nego pustiti vino da se samo razvije, a vi samo trebate odlučiti kada ga ubrati i kada ga staviti u bocu - kaže.

U cijeli proces je uključena i obitelj, supruga i četiri kćeri.

- U mene su sve žene. Pomognu one i u vinogradu kada su finiji radovi, podrezivanje i slično, ali više u kušaoni i podrumu, a ja obavljam većinu posla u vinogradu. Djeca drže kušaonu, rade i oko turizma, ima tu dosta posla - govori Bedalov.

U stalnom je kontaktu i s drugim kaštelanskim vinarima čiji iskreni savjeti nekad znaju biti od velike pomoći.

- Ima nas tri, četiri prijatelja i stalno se družimo. U srži smo različiti, ali okupila nas je ljubav za vino. Nekad se posvađamo, jer imamo o nečemu različita mišljenja, ali ne zadiremo u dubinu, da bi željeli jedni druge mijenjati. Sad ćemo kad zatopli ići od jednog do drugoga, vidjeti što smo napravili prošlu godinu i donijeti nekakve zaključke - kaže sa smiješkom.

Obiteljska kuća, pa tako i vinski podrum Bedalovih, nekoć su se nalazili na mjestu današnjeg hotela Tamaris. I tada je, kaže kroz šalu, tu bila kušaona.

- Tu su ljudi dolazili, današnjim rječnikom, kušati vino. Odmah ispred su bile dvije, tri pošte, pa bi ribari sjeli popiti vino, izvadila bi se slana srdela, tako da je na neki način i to bila kušaona - smije se.

Zgrada hotela više nije u vlasništvu obitelji, ali odmah do izgradili su novu s čak deset apartmana i vrhunski uređenom kušaonom u prizemlju, tik uz more. Gosti koji u nju svrate, uz zanimljivu priču o povijesti kaštelanskog vinarstva, mogu kušati vrhunska vina Bedalov i tradicionalna riblja jela iz njihove kuhinje.