EDI MATIĆ IZ LEIPZIGA Završen je sajam knjiga - najveća smotra pisane riječi na svijetu

Završen je sajam knjiga u Leipzigu – najveća smotra pisane riječi na svijetu. Iz Splita smo krenuli zadovoljni, a vratili se još zadovoljniji. 

Fascinacija gužvom na prilazima sajmu i još veće unutar izložbenih hala, pojačava se dok se pokušavamo ukrcati na tramvaj iz smjera grada koji po rasporedu ide svake dvije minute. Kako ga svakodnevno čekamo na predzadnjoj stanici do sajma, propuštamo one prekrcane u koje se ni ne može ući i hvatamo povoljnu priliku kod onih kojima se vrata otvore. Kulminacija je subotnja vožnja, jer su javni prijevozi u štrajku, pa… tipično za Njemačku – tramvaji voze svakih pet, umjesto svake dvije minute. 

Pored onih iz Leipziga, iz ostatka njemačke posjetitelji dolaze vlakovima, automobilima i autobusima na barem jednodnevne izlete, pa kao mravi preplave sajamske hale. Ako ste ikada bili na Interliberu– onda možete zamisliti i usporedbu po kojoj u Zagreb dođe oko 300 izlagača postavljenih na 14.000 kvadrata - a u Leipzig oko 2.000 izlagača iz 40 zemalja svijeta, na prostoru od 180.000 metara kvadratnih koje obiđe oko 280.000 posjetitelja. To je prostor od oko 25 nogometnih stadiona. Dakle, ako ste bili na Interliberu i u sjećanju vam je ostala velika gužva – ovaj je sajam oko 10 puta veći po svemu… osim po prodaji koja je i puno veća od toga. Tu je još oko 3.000 različitih predstavljanja i događanja rasutih po cijelom gradu.

Po čemu to jedna malena splitska udruga treba i može biti zadovoljna svojim nastupom, ako je gotovo nevidljiva u ovom beskonačnom svemiru autora, čitatelja i knjiga? Pa, kao što sam prethodnih dana pisao – doći ovdje, osigurati izložbeni prostor i predstaviti se samostalno, izvan nacionalnih i međunarodnih mreža – veliki je uspjeh. Zadovoljni smo razumijevanjem uprave Grada Splita koja prepoznaje vrijednost i korist ovog nastupa, pa suradnjom s crnogorskim izdavačem Fokalizator koji je naš partner i u drugim projektima, a zadovoljni smo i zanimanjem pokazanim za autore nakladnika Fragment koje smo predstavili na svojim policama (Boba Đuderija, Miro Morović, Tena Lončarević, Jana Krištofić Baždarić, Edi Matić).

Udrugu SpLitera (pored mene), čine još Vilma Benković i Stjepanka Pranjković bez kojih ne bi ni bilo projekata udruge, ali čine je još i naša talijanska 'ekspozitura' – Anita Vuco, kao i njemačka 'ekspozitura' – dr. Alida Bremer koja je zaslužna što je hrvatska književnost odavno stigla u fokus pažnje na ovom sajmu i uopće na njemačkom govornom području. 

Vratimo se malo na književnost. Ovogodišnja velika i značajna nagrada lajpciškog sajma knjiga u kategoriji beletristike – zasluženo je otišla u ruke Barbi Marković. Autorica nastanjena u Austriji, a rođena u Srbiji, do sada se najviše bavila ženskim iskustvima tokom rata, a u novoj knjizi 'Mini horor' govori o migrantskoj, često apsurdnoj svakodnevnici u Austriji. Razgovor s Barbi Marković na centralnoj je bini sajma pratilo oko 500 posjetitelja, a odmah nakon objave nagrade rasprodano je cijelo izdanje njene knjige. 

To dovoljno govori o čitateljskim navikama njemačke publike.

Austrijski nakladnik Lojze Wieser, doajen popularizacije balkanske književnosti na njemačkome govornom području, stalno prisutan i na ovom sajmu, davno je govorio kako su '… autori sposobni prikazati svu raznolikost, proturječnost i gotovo erotičnu povezanost s podnebljem, ljudima i kulturama Balkana. Vrijednost tih autora je u protuteži ratovima i razaranjima, jer svojim djelima oblikuju sliku pomirljivosti regije, jer su samo jezik i književnost u stanju biti miroljubivi'.

Baš autori/pisci pridonijeli su da percepcija jugoistočne Europe konačno počinje nositi pozitivni predznak. 

Tome je i slična misija udruge SpLitera – popravljanje slike Splita iz one u kojoj izgleda kao kulisa za pijano partijanje – u sliku grada koji razvija kulturu. 

Nažalost, proteklih se godina hrvatska prezentacija na ovom sajmu rastopila, gotovo nestala. Sjećam se vremena kad smo nastupali sa štandovima od 50 i 120 metara kvadratnih, dekoriranih i dizajniranih za što bolju promociju, uz stotine posjetitelja koji su slušali predstavljanja velikog broja naših autora. Sada se ta prezentacija svodi na nekoliko polica koje nitko ne primjećuje, kao predstavnici zemlje koja je bankrotirala ili one koja ne prepoznaje dobre prilike za promociju. A mogli smo. Da smo htjeli učiti od boljih, pa na primjer osnovati nešto poput Slovenske agencije za knjigu, platforme Latvian Literature, nizozemsko-flamanskog Fonda za literaturu… ali ne – Hrvati to uporno rade na svoj način.

Osim svih vrsta literature, lajpciški sajam nudi i popularne video igre, Netflixove serijale, ali i spektakularne prostore programa 'Manga Comic Con' koji već godinama posjećuje na hiljade mladih, maskiranih u animirane likove ili likove iz bajki. 

Cijeli taj 'karneval' pomalo je i zamjena za naše maškare, kojih u tradiciji većinski protestantske Saksonije nema, pa eto, ovaj sajam i to lukavo nadoknađuje, uz golemu zaradu.

To nas vraća na jednu drugu temu – na moj osobni pogled na ovaj sajam. Za čitav ovaj megaprojekt, zaista najvažnijeg okupljanja europske i svjetske literature, najveće zasluge pripadaju, sada bivšem direktoru sajma Oliveru Zilleu. Gospodin Zille je, od već zamrlog, prijeratnog velikog lajpciškog sajma, svojom energijom i umijećem, malo po malo, od nule izgradio to s čime se danas susrećemo kad stignemo u Leipzig. Nema izlagača i autora koji su proteklih dva desetljaća bili na sajmu, a da ne poznaju Zillea. Osobno. A i on njih. Čovjek koji je danonoćno i neumorno radio, obilazio sve hale i sve štandove, družio se i pričao s ljudima. Njegova su zasluga (u suradnji s Alidom Bremer) i veliki nastupi i pojačani interes za književnost s Balkana i Hrvatske. Zašto Zille više nije tu – o tome vam sada neću… ali bojim se da će nakon par godina jahanja na valovima njegovih postignuća, ovaj festival lagano početi tonuti, slično kao i neki drugi – nama bliži i poznatiji. Jednostavno, kad nema one gorljive pokretačke energije, golemog znanja i entuzijazma, kad je zamjena za prave ljude tek obična birokratska figura bez duha, pristigla u klimaksu uspjeha – čitavi projekt nakon nekog vremena neminovno tone. 

I to bi bilo to, s ovogodišnjeg sudjelovanja na sajmu knjiga u Leipzigu.