FOTO/VIDEO: NESVAKIDAŠNJA EKIPA Proslavili pola stoljeća od polaska u prvi razred, zajedno koračaju gotovo cijeli život

Fotogalerija (10)

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba, misao je koju znaju gotovo svi. No, rijetki školsku ljepotu žive i desetljećima nakon izlaska iz klupa, a upravo takva je ekipa koja je 1968. upisala prvi razred nekadašnje osmoljetke Duško Mrduljaš, danas Meje. Veliki jubilej, kako kažu, pola stoljeća sreće, ljubavi i velikog prijateljstva, obilježili su feštom u restoranu u Kaštelima. Kuriozitet je da se nisu okupili iznenada, kako kaže Diana Raljević u ime krasne ekipe, zajedno su cijeli život od rođenja, vrtića, osnovne škole... Kao generacija koju je obuhvatila tzv. Šuvarova reforma, dijelili su i prva dva razreda srednje škole.

Učestalo se druže, nekoliko puta godišnje uz ručkove ili večere i nezaobilaznu pjesmu, no jedinstvena obljetnica je bila i kruna nevjerojatnog druženja. Atipični, u mnogočemu posebni ostat će i upamćeni po ovakvoj fešti, obilježavanju upisivanja prvog razreda osnovne škole. 

Za ovu prigodu su izradili i privjesak s godinom upisa osnovne škole, a u tom duhu je bila i slavljenička torta.

U toplom govoru Diana je vremensku lentu preslikala na život. Na srž.

'Obilježavamo 50 godina od kad smo izašli iz osnovne škole.... Pola stoljeća! 

To zvuči ozbiljno, ali kad nas pogledam mi smo i dalje isti, samo što sada kosa ima manje boje, a torbe su pune naočala.

Kad smo izlazili iz osnovne škole, mislili smo da znamo sve. Znali smo - pjesmice, glavne gradove, formule...

A danas? 

Danas nekad zaboravimo zašto smo ušli u kuhinju, sobu, izašli vanka i slično. 

Sjećate li se kad smo mislili da je učiti tablicu množenja najteža stvar na svitu? Sad znamo da je teže pronaći naočale koje smo negdi ostavili... ili zapamtit di smo parkirali auto.

Tada smo brojili dane do praznika, a sad brojimo dane do penzije a poneki još i do plaće.

Sjećate li se kad smo trčali po školskom igralištu i mislili da nikad nećemo ostariti?

E pa, nismo ostarili, samo smo malo otišli u širinu i skratili se u visini.

Nekad smo se utrkivali tko će brže istrčati na školskom igralištu ili na marendu, danas se utrkujemo tko će brže doći do stolice ili fotelje.

A kad se samo prisjetim školskih ljubavi...

Nakon 50 godina, još uvik se sjećamo tih simpatija, pola razreda je bilo zaljubljeno u istu osobu, ali budimo iskreni, zaboravljamo zašto. Učionica je bila puna skrivenih pogleda, ceduljica ispod klupe i crvenih obraza, danas su ti pogledi i crveni obrazi isti, ali više od vina i dobre spize, pisme nego od simpatija jer mi smo već odavno prešli u ljubav, pravu prijateljsku.

Zato neka ovaj naš susret bude kao dobra stara učionica, puna smija, priča, prepričavanja, naših ludorija... i možda malo prepisivanja, ali u ovim godinama samo ono što smo zaboravili.

Nekad smo bižali sa satova, a danas imamo veću potrebu da bižimo od kuće.

Nekad smo skupljali sličice i pravili sami igračke, a danas skupljamo recepte popuste po dućanima, a ono najbitnije - godinama skupljamo puno lipe uspomene.

Ipak, ono što je ostalo isto su naše uvik vesele i nasmijane oči. I dan danas se smijemo istim glupostima iz školskih dana samo što nam sada treba malo više vrimena da se svega sitimo.

Možda smo tada mislili da znamo sve, a sad znamo da nismo znali ništa! Ali zato smo naučili najbitnije - pravo bogatstvo su ljudi oko nas. 

Niko od nas nije sjećanje na tablicu množenja ponio u život, ali smo ponili jedni druge i evo nas, posli 50 godina, zajedno.

I nije važno koliko smo se prominili, važno je da smo opet zajedno. Jer vrime prolazi, ali ono što ostaje su uspomene, smijeh i prijateljstvo.

Zato ne brojimo bore, kilograme ni sjede dlake, brojimo samo lipe trenutke koje smo proživili zajedno, i kad gledamo unazad, svatimo da je osnovna škola bila pravi raj, bezbrižnosti i prijateljstva.

Dragi moji, dignimo čaše za nas, za naše roditelje i za naših 50 godina prijateljstva, i da se opet okupimo za 55 godišnjicu, u istom broju i zdravi jer život je kratak, a mi smo počeli istinski tek sad živit, jer sad znamo šta hoćemo', dio je zdravice feštarske.

Divni ljudi prisjetili su se u tišini sjećanja, s ljubavlju i tugom dragih učitelja, nastavnika i školaraca koji više nisu s njima.

Učitelji Desanka Kuzmanić 1 A, Danica Grubišić 1 B, nastavnici. Marija Marinković 8 A, Nada Jurjević 8 B, školarci Meri Božić, Stella Jadrijević, Vesna Pocrnja, Joško Petrić, Tonči Brozović, Denis Cvitanović, Dragan Duboković i Ivica Pažanin.

'Njihovi osmijesi, riječi, učenje o životu, zajednički trenuci ostat će zauvijek u našim srcima i sjećanjima.

Iako fizički odsutni, oni i dalje žive kroz uspomene koje nosimo i priče koje dijelimo', složni su prijatelji u punom smislu te riječi.

Nakon fešte koja je trajala duboko u noć, nastavljaju svoju lijepu priču, dijeljenje radosti i manje sretnih trenutaka, ali svaki ispunjen životnom dubinom - oči u oči, 'face to face'.