FRANCUSKA DEPEŠA Film Wesa Andersona je vrijedan pažnje, ali ipak ne može izazvati oduševljenje

Filmovi koji tematiziraju novinarstvo snimaju se takoreći od pamtivijeka. Slavni 'Građanin Kane' Orsona Wellesa bavio se upravo životom novinskog magnata, a Hollywood je i nešto ranije posezao za tematikom novinarskih zadatka ('Njegova djevojka Petko' Howarda Hawksa). Pedesetih godina prošlog stoljeća uspješne filmove o sedmoj sili potpisali su Billy Wilder i Alexander Mackendrick ('As u rukavu' i 'Slatki miris uspjeha'), novoholivudski autori sedamdesetih također su imali konja za utrku, prije svih Alan J. Pakula sa 'Svim predsjednikovim ljudima' i Sidney Lumet s 'TV-mrežom', a u novije vrijeme posebno su se istaknuli filmovi 'Spotlight' Toma McCarthyja i 'The Post' Stevena Spielberga dok u celuloidnom bavljenju žurnalizmom ne treba zanemariti ni obol hrvatske kinematografije u vidu 'Novinara' Fadila Hadžića, odnosno Matanićeve serije 'Novine'. 

Wes Anderson, jedan od najosebujnijih američkih redatelja današnjice, u svojem je desetom cjelovečernjom filmu odao počast upravo novinarstvu kakvo je bilo nekad. 'Francuska depeša', naime, bavi se istoimenim francuskim dopisništvom američke novinske agencije 'Liberty, Kansas Evening Sun' koje u tamošnjem izmišljenom i pitoresknom gradiću Ennui vodi izdavač i glavni urednik Arthur Howitzer Jr, lik koji je po autorovim riječima temeljen na Haroldu Rossu, suosnivaču čuvenog 'New Yorkera'.

'The French Dispatch' zamišljen je kao svojevrsni omnibus kojem je narativni okidač Arthurova smrt nakon koje novinari, poštujući njegovu želju, prestaju tiskati magazin, ali u posljednjem broju moraju objaviti tri članka po pokojnikovom izboru.

Anderson spada u onu skupinu filmaša koji nisu za svačiji ukus i čiji radovi izazivaju dvojake reakcije. Posrijedi je autor čija je sada već prepoznatljiva estetika opčinila ljude do te mjere da zadnjih godina postoji nekoliko profila na društvenim mrežama inspiriranih upravo dizajnom interijera, scenografijom i kostimografijom iz njegovih filmova dok u drugu ruku ima i onih koji Andersona smatraju nesumnjivo darovitim, ali odveć manirističnim sineastom kojem je stil ispred svega. Svejedno, radi se o zbilja važnoj redateljskoj figuri suvremenog američkog filma čiju samosvojnost svakako treba cijeniti, i u čija su ostvarenja, među ostalim, upisani krajnje pomaknuti humor, pastelni kolorit, stilistički, gotovo stripovski otklon od realizma, zatim sklonost ekscentričnim i pomalo karikaturalnim likovima neprilagođenih marginalaca te simetrično kadriranje i intertekstualnost. 

U svojim najuspjelijim igranim filmovima kao što su 'Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca', 'Obitelj čudaka' ('The Royal Tenenbaums') ili 'Hotel Grand Budapest', kao i u manje dobrima, ali svejedno dojmljivim naslovima poput 'Panike pod morem' ('Life Aquatic with Steve Zissou') i 'Darjeeling d.o.o.', Wes Anderson njeguje začudni autohtoni izričaj, jednako kao i u svoja dva animirana uratka 'Fantastični gospodin Lisac' i 'Pseći otok'.

Njegov najnoviji film spada nažalost baš u te manje dobre. 'Francusku depešu' Anderson je ponovno nakrcao glumačkim zvijezdama koje je teško i pobrojati budući da neki od njih imaju minimalnu minutažu ili se pojavljuju u svega jednoj ili dvije scene poput Christopha Waltza ili Willema Dafoea. Ipak, od impozantnog glumačkog ansambla vrijedi svakako izdvojiti sve zaposlenijeg Timotheeja Chalameta, Andersonovog kućnog glumca Billa Murrayja, Leu Seydoux, Benicija Del Tora, Frances McDormand i Tildu Swinton.

Anderson opet nevjerojatnom pedantnošću pristupa osmišljavanju doslovno svake scene stoga je 'The French Dispatch' još jedna potvrda njegove dopadljive vizualne retorike i film se s tog aspekta može opisati kao katalog redateljevih zaštitnih znakova. Iako plijeni vizualnošću, 'Francuska depeša', međutim, ne sadrži pogođeni omjer prigušene melankolije i apsurdističkog humora iz divnog 'Kraljevstva izlazećeg Mjeseca' niti Anderson ovoga puta uspijeva kreirati magično autistični alternativni svijet kao što je mu je pošlo za rukom u 'Obitelji čudaka', tj. 'Hotel Grand Budapestu'. Drugim riječima, gledatelja iole upućenog u njegov dosadašnji opus Anderson svojim recentnim ostvarenjem teško može iznenaditi. 

Uglavnom, vjerojatno bi bilo pretjerano kazati da je kod ovog zaigranog eklektika kojeg su po premijeri 'Obitelji čudaka' i 'Hotela Grand Budapest' ponegdje proglašavali legitimnim nasljednikom velikih komediografa Prestona Sturgesa i Ernsta Lubitscha došlo do zamora materijala. 'Francuska depeša' film je vrijedan pažnje, ali ipak ne može izazvati oduševljenje, što je, doduše, prigovor koji se mogao uputiti i većim redateljima od Wesa Andersona.