Garroneov 'Pinokio' nije za dječje okice, a ni za one koji puno očekuju

Zbog kockarskih dugova koje je mogao vratiti jedino pisanjem, krajem 1880. godine firentinski novinar i prevoditelj Carlo Collodi počeo je raditi na 'Priči o lutku' prvotno je namjenivši nešto ozbiljnijoj publici. Nakon što su 'La storia di un burattino' počele objavljivati dnevne novine u nastavcima, urednici su od njega tražili da je preradi u dječje štivo pod nazivom 'Pinokijeve pustolovine'. Iz originalne priče o drvenom lutku Pinokiju koji želi postati pravi dječak i kojem naraste nos svaki put kada slaže Collodi je morao izbaciti sumorne dijelove kako bi nestašnog Pinokija učinio dopadljivijim ciljanoj publici. Naime, autor svojem junaku izvorno nije namijenio sretan završetak, štoviše Pinokija su dvojica razbojnika naposljetku ostavila obješenog na stablu. I dalje obojane mračnim tonovima, ali ipak ponešto umekšane 'Pinokijeve pustolovine', objavljene kao knjiga 1883. godine, postale su, dakako, jedno od najčitanijih i najvoljenijih djela dječje literature, a svoju prvu i do danas najpoznatiju filmsku adaptaciju Collodijeva besmrtna bajka doživjela je u produkciji Walta Disneya prije točno 80 godina. 

Prikazana na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu, najfriškija verzija 'Pinokija' dolazi s potpisom jednog od najuglednijih talijanskih redatelja svoje generacije. Matteo Garrone svjetsku je afirmaciju stekao svojim šestim cjelovečernjim igranim filmom 'Gomorra', sugestivnom ekranizacijom istoimenog romana Roberta Saviana o napuljskoj kriminalnoj organizaciji. Za razliku od svojeg sunarodnjaka Paola Sorrentina, daroviti Rimljanin na prvu ne spada u onu skupinu filmaša čiji se opus može podvesti pod glasovitu cahierovsku tezu o 'politici autora' -  prije uspjeha s hiperrealističkom 'Gomorrom' potpisivao je filmove u rasponu od erotske sado-mazo drame s elementima horora do pseudodokumentarca o životu Albanaca i nigerijskih prostitutki u talijanskoj prijestolnici , kasnije se uhvatio grotesknih bajki , odnosno satiričnog uvida u fenomen 'reality' televizije  da bi se preklani vratio turobnoj svakodnevnici napuljske periferije u izvrsnom 'Dogmanu'. U nekoliko intervjua izjavio je kako već dvadesetak godina želi snimiti svoju verziju 'Pinokija' te kako ga je kod Collodija oduvijek najviše privlačio dovitljiv spoj zbilje i mašte, a tom sintagmom bi se ukratko mogla opisati i čitava Garroneova filmografija. 

Drvodjelca Geppetta tumači slavni Roberto Benigni koji se i sam okušao u ulozi drvenog lutka u 'Pinokiju' iz 2002. kojeg je i režirao. Naivnog i lakomislenog lutka kod Garronea sjajno portretira Federico Ielapi dok je u ulozi vile koja Pinokiju pomaže kad god dospije u nevolje 29-godišnja Marine Vacht, manekenka za čiji je glumački uspon zaslužan francuski redatelj Francois Ozon davši joj glavne uloge u filmovima 'Mlada i lijepa' i 'Dvostruki ljubavnik'. 

Garroneov 'Pinokio' prilično vjerno slijedi Collodijev predložak pa film započinje u stolarskoj radnji siromašnog drvodjelca Geppetta koji nakon dolaska putujućeg kazališta lutaka u njegov gradić dođe na ideju napraviti drvenog lutka kojeg će nazvati Pinokio i koji će mu biti nadomjestak za sina. 

Premda se - poput Collodijevog predloška - Garroneov 'Pinokio' može opisati kao bajkovit i edukativan film, neki od nelagodnih prizora poput pokušaja ubojstva Pinokija vješanjem ili paljenja njegovih stopala nipošto nisu za dječje okice. 

Dojam realističnosti svakako pojačava i redateljevo inzistiranje na prostetičkim maskama, odnosno maksimalno izbjegavanje kompjutorskih efekata, kao i prikaz pejzaža koji je u potpunom kontrastu s Italijom iz turističkih razglednica. Unatoč tome, Garroneov 'Pinokio' nije film osobito visokih dometa premda se , u kvalitativnom smislu, radi o više nego korektnom uratku.

Iako ima iskustva s ekraniziranjem bajki ('Priča nad pričama'), Garrone ipak nije redatelj osebujne imaginacije kao što su to bili Tim Burton ili Terry Gilliam u svojim najboljim izdanjima stoga njegov 'Pinokio' ne sadrži dozu stilske ekstravagancije ni tračak one dopadljive ludosti koja bi filmu tako fino legla. Redateljski rukopis na mahove se, naime, čini odveć sterilnim i suhoparnim da bi 'Pinokio' mogao podjednako privući i djecu i odrasle. Ako ništa drugo, od Garronea se ipak očekivalo odvažnije poigravanje slavnim predloškom.