INTERVJU Hus: Pomagali smo Štuliću dok ga nitko nije znao, a od pjesama poput 'Kao ti' ili 'Uhvati ritam' ništa nismo očekivali (4. 11. 2016.)

Parni valjak 19. studenoga održava veliki koncert u Spaladium Areni. Upravo je skori nastup jednoga od najboljih i najdugovječnijih rock bendova na ovim prostorima bio povod za razgovor s Huseinom Hasanefendićem Husom. Za početak smo ga upitali postoje li uopće u glazbi mjerila tko je bolji, jači, najveći...

- Stvar je afiniteta, ukusa. Kad skačeš u vis, zna se tko je najviše skočio i koliko je preskočio. U glazbi postoje određene statistike, ali i vrijeme je bitan faktor u cijeloj priči jer je možda spor, ali je i najžešći kritičar.

Vremena se mijenjaju, možda je nekad jedan od kriterija bila prodaja ploča, a danas posjećenost na YouTubeu?

- Sve se može uzeti u obzir, nema univerzalnog standarda. YouTube je mjerilo za određeni tip slušatelja. Prodaja je danas nikakva, ali opet ima nešto publike koja želi imati CD u rukama. Također postoje i kolekcionari koji vole slušati glazbu. Pogledi na Internetu su kategorija koja može biti lažna. Mogu se kupovati klikovi, ima načina da se to nabilda, pa onda to nije vjerodostojna priča. Ako se radi o realnoj cifri, onda ti je kao autoru drago vidjeti da nešto ima par milijuna pogleda. No, ako pričamo konkretno o Parnom valjku, naša publika nije u cijelosti na YouTubeu, odnosno ne konzumira glazbu samo na taj način. Pogotovo starija generacija.

Vi ste po meni baš koncertni bend...

- Bendovi jesu za to da sviraju, a snimanje je uvijek neki proces u kojemu morate zabilježiti pjesmu. Ona živi kad je svirate, već drugi dan nakon što je snimite u živom nastupu može biti drugačija. Bolja ili lošija, ali drugačija. Mislim da smo mi i u studiju postali vještiji, ali nije nam primarna priča snimanje.

Vaš hit 'Lutka za bal', snimljen krajem sedamdesetih, devedestih je opet uskrsnuo baš nakon živog nastupa...

- Ona je bila nezavisni singl. Koncert u ZKM-u joj je vratio stari sjaj, iako je koncertno uvijek bila prisutna jer je to takav tip pjesme.

Parni valjak je i te kako bio prisutan na sceni krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Koliko ima veze ovo što mediji danas pišu o Novom valu s onim što se stvarno u to vrijeme događalo?

- Neke ekranizirane pričice nemaju veze sa činjeničnim stanjem i odražavaju subjektivni doživljaj tog vremena iz perspektive nekog pojedinca. Pokušaji rekonstrukcija u dokumentarnom smislu su puno bolji, a sad je li sve bilo tako kako je netko zapamtio, ne znam...

Svaka priča Novog vala počinje od Azre. Valjka tu nema...

- Mi smo bili etabliran bend već u to vrijeme. Svirali smo po bitno većim prostorima i nismo bili baš dio te scene. U smislu druženja, pomaganja, dijeljenja određenih stavova, mi jesmo bili dio te scene, ali smo bili etablirani, svirali za 1000 ljudi tamo gdje su oni svirali za 100 ljudi. Samim tim je bio jaz između nas. I eto, nas nema nigdje..., ali zapravo je meni to tako svejedno.

Parni valjak je snimio tada i dvije pjesme Johnnyja Štulića, koji je bio vaš član...

- Te pjesme smo snimili da skrenemo pažnju na Štulića. Radilo se o 'Jablanu' i 'Kad Miki kaže da se boji', koja je za mene odlična pjesma. Bio je to naš način da mu pomognemo jer smo onda smatrali da bi to bilo ispravno. Do tada nitko nije znao za njega. Moj pokojni basista Fumić mu je svirao bas na 'Jablanu' i 'A šta da radim', a ja sam mu producirao prvi album i na njemu svirao gitaru. Mislim da smo mu otvorili vrata, u tim počecima smo mu ipak pomogli.

Ali niti jedan film ne počinje od toga?

- To su nepobitne činjenice. Evo i još nešto iz tog vremena: legendarna Zvečka je zapravo jedan običan kafić, koji su nalazio u trokutu, gdje sam ja živio 100 metara dalje, menadžer 300 metara, a basist 500 metara dalje. Prostorija gdje smo držali instrumente bila je 150 metara na drugu stranu. Dolazili smo tamo jer nam je praktično, a bila je i dobra kava. Nitko drugi od glazbenika nije tamo zalazio. Dolazile su preko pauze tek balerine iz HNK-a, a uz njih i baletani, ali njih nismo gledali hahaha. Malo po malo je to postalo kultno mjesto, nakon što su počeli dolaziti naši prijatelji glazbenici i tako je to krenulo... To isto nigdje nećete naći, ali i kakve to sad veze ima?

Taj period osamdesetih ispao je kasnije glazbeno najproduktivniji...

- Ja tako ne mislim.

U redu, za Parni valjak bi se moglo reći da je najkompletniji, najbolji album izdao 1994. godine...

- S tim bih se mogao složiti. 'Buđenje' je poseban album jer se nakupilo pjesama s jakim razlozima. Nisam presretan sa svim našim albumima, ali, primjerice, 'Vruće igre' ili 'Samo snovi teku uzvodno' baš odlično zvuče. Što se pjesama tiče samo u zadnjih sedam godina, od kako se bend vratio na scenu, imamo pjesama koje bi mogle biti čitav repertoar nekog benda. Od 'Nema predaje' do 'Za malo nježnosti', koja će za par godina biti velika pjesma. Imamo mi, dakle, još što za reći.

Zašto je došlo do prestanka djelovanja benda?

- Imali smo stanku od 2005. do 2009. godine. Stali smo jer smo bili umorni. Tržište je malo i siromašno, ne možeš se više ponavljati. Ako ne možeš držati standard koji si nametnuo, onda je najbolje razići se. Zaključili smo tada da je bolje stati. Bilo je okruglih 30 godina, a najbolje je otići dok je bend velik. Rekli smo: ajmo ostavit uspomenu na Parni valjak kao veliki bend.  Naučili smo se živjeti bez Valjka, svi smo se realizirali. Prestali smo s užasnim žaljenjem, ali tada nismo htjeli padati, nismo htjeli uništiti što smo stvorili. No, i dalje smo se družili, pa kad se dogodila pjesma 'Nakon svih godina', rekli smo jedan drugome 'ajmo vidjeti kakva će biti reakcija te nove publike'... Bio je to naš povratak na scenu.

Možemo li reći da su balade vašeg benda nekako najupečatljivije?

- Ti si iz Poljske? Jesi li čula pjesmu Pawela Kukiza 'Miasto budzi sie'? (obratio se našoj snimateljici Joanni Pocztowoj, a nastavio je nakon što je dobio odgovor da je tamo baš svi znaju op.a). Eto, to je prepjev pjesme 'Zastave'. Tamo je napravljen projekt Yugopolis sa 12 mojih pjesama, od kojih su četiri ozbiljni hitovi. To nije balada, ali je pjesma ušla u narod. Kao i mnoge druge...

Koja vam je strana balada najdraža?

- Volim puno stranih bendova, zaista mi je to teško reći. Nisam žanrovski određen ni kad pišem ni kad slušam glazbu. Slušam od klasike do Metallice, koja mi nije omiljen bend, ali ima veliku baladu Nothing else matters. REM također ima sjajnih pjesama, Aerosmith volim jer oni su baš rock'n roll. Beatlesi su mi uvijek bili posebni, nitko ih ne može dotaknuti, ali Rolling Stonesi su mi postali najdraži, pogotovo zadnjih godina.

Aki scenskim nastupom najviše i podsjeća baš na Jaggera?

- On je tip kojemu je Bog dao scenski pokret. Kod Akija je to sve prirodno, izlazi iz njegova temperamenta. On je čovjek koji je realiziran na bini.

Možete li izdvojiti koji poseban nastup Valjka u Splitu?

- Bilo je sjajnih koncerata. Na zadnjem na Prokurativama je od prvog trenutka bila dobra kemija između publike i benda. Digli su se plesati brzo, na kraju nas ispratili pjesmom, što možeš bolje?

Neobično je što je vaš koncert bio dio Splitskog festivala...

- To je Tomo Mrduljaš zamislio. Zato smo odabrali akustiku, koja po izrazu može svugdje. Nije to ništa neuobičajeno, nastupala je već i Josipa Lisac, a mislim da bi Gibo trebao dogodine. Time dajemo obol festivalu koji je bio jako značajan. Ja sam ga kao klinac obožavao gledati, dolazila su i značajna strana imena. Znam da su se vremena promijenila i festivali nisu što su nekad bili. Ali i na San Remo uvijek dolazi neka zvijezda održati koncert u čast nečega što je bilo značajan dio glazbene povijesti.

Spomenuli ste Gibu, oko kojega se svojedobno vodila polemika je li rocker ili nije...

- Pitanje je samo je li nešto dobra ili loša glazba. Parni valjak ima i pop pjesama, ali također i žestokog rocka, pa i psihodelije. Čovjek se zabavlja dok to radi, meni je glazba dobra ili nije. Znam gomilu dobrih tamburaških pjesama ili izrazito dobrih pop pjesama. Nisam žanrovski opredijeljen na način da ništa izvan mog kruga inetresa ne može biti dobro.

Postoji li pozadinska priča vaših pjesama. Primjerice, 'Stranica dnevnika', krije li se tu posveta bivšoj ljubavi ili je nastala tek kao slaganje riječi na glazbu?

- Uvijek postoji neka priča, ali ja ne volim pričati o onome iza. Nema za to razloga. Uvijek me nerviralo objašnjenje pjesme. Ja shvatim tekst na svoj način i doživim ga na svoj način, pa ne volim kad mi netko kaže 'to ti nije to, radi se zapravo o nečem drugom'. Onda si nekako razočaran. Zato ostavljam slušateljima mojih pjesama da bude baš onako kako oni misle...

Meni je bilo nevjerojatno kad sam negdje pročitao da 'Jesen u meni' zapravo nije ljubavna pjesma, već priča o prolaznosti života...

- Ona može biti shvaćena kao ljubavna pjesma, zavisi kako je proživiš. Meni je najsmješnije kad 'Ljubavnu' stavljaju među ljubavne pjesme samo zato jer se tako zove. To je površnost koja je nažalost često danas prisutna kod medija.

U redu, ali ritam života je danas takav da malo tko ima vremena preslušavati album od A1 do B5...

- To mi je potpuno mi jasno, tempo života je takav da čovjeku malo vremena ostane za sebe, pa mu nije ni do čega, a kamoli do preslušavanja glazbe. Nadam se da će se ekonomska situacija popraviti dovoljno da ljudi svoje slobodno vrijeme mogu provesti bezbrižno, pa među ostalim i slušanjem glazbe.

Imate li vi vremena za to?

- Kako ne. Ja sam se izborio za život u svom tempu. Puno se radi, ali se isto tako nekad i kaže: sad je dosta.

Godine čine svoje, koliko možete izdržati u ovom ritmu?

- Nismo umorni. Putovanja su ono što iscrpljuje, a svirka ne, to je nešto što mi volimo raditi. Naravno da smo nakon koncerata fizički iscrpljeni jer sviramo dugo i sa žarom. Ne štedimo se i nije nam tlaka jer to volimo raditi. Imamo sreću s ljudima oko sebe koji brinu za sve segmente, tako da smo opušteni i bezbrižni. Logistika nam dozvoljava da dođemo dan prije koncerta i ako zakažemo, onda je to jer smo mi zakazali, a ne zato jer nešto nije valjalo. Imamo sjajne ljude koji brinu o tome da sve bude u redu.

Što se vaših koncerata tiče, je li točno da ste vi prvi napunili Trg bana Jelačića?

- Meni su sve te priče malo blesaste jer ispada kao da smo mi nogometna liga i natječemo se tko je prvi, a tko drugi. U sklopu Lewisove turneje, došao je iz inozemstva nekakav gazda za Europu i htio da na Trgu budu koncert i modna revija. Zaustavljen je promet, Trg je bio krcat. Postoje snimke toga, morat ću s VHS-a prebaciti na digitaliju dok se još može. No, nije to bila nikakva senzacija, nismo to brojili kao neko dostignuće. Nama je bilo važnije kad smo napunili Dom sportova. Inače, i priče o tome da na Trg može stati 100.000 ljudi su glupost. Sa 20-30 tisuća ljudi je već poprilična gužva, pa u nekom ludilu neka ih bude i 50 tisuća, ali dalje od toga se nema gdje stati, tako da se ta brojka kasnije zlorabila, ali nebitno. I da, ne sjećam se da je netko prije nas svirao na Trgu.

Najznačajniji koncert?

- Sve je u svoje vrijeme imalo značaj. Prvi put kad smo napunili malu dvoranu Doma sportova, nama su tih 4000 ljudi bili velika stvar, dostignuće života. Onda smo godinu dana kasnije s novim albumom išli u veliki Dom sportova, kojega smo kasnije punili 15 puta, ali je onaj prvi bio velika priča. Drugi put više to nije to, nije to više prvi poljubac. ZKM je također bio jedan od bitnijih koncerata jer je lansirao bend u novom svjetlu, žanru, disciplini.

Pamtim vaš super živi album iz perioda bivše države...

- Bio je to dvostruki koncertni album koji se zove samo 'Koncert'. To je najprodavaniji živi album sa 130.000 primjeraka, a ZKM je najprodavaniji CD u Hrvatskoj i regiji. Mi smo taj 'Koncert' snimili u maloj dvorani Doma sportova jer je tamo zvuk bio bolji nego u velikoj.

Što kažete na Arene?

- Praksa je pokazala da ih je bilo suludo graditi po Hrvatskoj, jer ih je sada muka održavati, ali to su druge teme, to je već politika. Meni osobno je najdraže svirati u dvorani kapaciteta 4-5000 ljudi. To je još uvijek prisno, ali i dovoljno velik broj publike da bude velika energija. Moram također priznati da je fantastičan osjećaj bio svirati pred 80.000 ljudi, koliko je došlo na naš koncert prije tri godine u Bečej, ali neke sjajne koncerte imali smo i u klubovima pred 300-400 ljudi. Također smo bili dio koncerta na Maksimiru u vrijeme Univerzijade ili na Poljudu, kada je bio Mirodrom...

Je li vam to bio jedini put na Poljudu?

- Da. Taj koncert još pamtim, a nogomet me, inače, uopće ne zanima.

Vratimo se mi pjesmama. Bob Dylan je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kako vi gledate na svoje stihove?

- Ne pišem pjesme za papir, nego da se pjevaju. Ja sebe ne doživljam kao pjesnika. Ako me netko doživljava, hvala mu na tome. Dylanovu nagradu jednako zdušno mogu braniti i kritizirati. Primjerenije bi bilo da postoji Nobel za glazbeno pjesništvo, neka takva kategorija. Leonard Cohen, koji je veliki pjesnik, je komentirao 'to vam je kao da su okačili objavu da je Mount Everest najviša planina na sbvijetu'. To je sjajno rečeno.

Mislim da je za takvu vrstu nagrade ključno mogu li ti stihovi funkcionirati bez glazbe?

- Za sebe mogu reći da ne mislim da pišem tekstove koji su neka poezija.

- Dylan je narator, on nikad nije bio nekakav pjevač. On priča priču, kasnije se malo iskomercijalizirao i to je to  - u razgovor se uključio Aki Rahimovski, koji je u međuvremenu pristigao.

Dylana niste nabrojili kada ste spominjali strane izvođače, jeste li ga uopće slušali?

- Moram priznati da ne znam engleski toliko dobro. Mogu ga prilično tečno govoriti, ali to ne znači da znam finese i što je iza onoga što je on rekao. Puno teže mi je na engleskom prepoznati višeznačnost jer mi to nije materinji jezik. Poznavati duh jezika je nešto sasvim drugo. Ako ne znaš duh jezika, ne osjetiš dubinu. Pogotovo u ono vrijeme kada je Dylan izdavao te pjesme koje su bile značajne, nisam poznavao dovoljno jezik, ali imam nekoliko njegovih albuma. Bio mi je odličan, autentičan, bez obzira na meketanje, ali nije mi bio među najomiljenijim pjevačima...

Postoji li neka vaša pjesma od koje ništa niste očekivali, a na kraju je postala hit?

- 'Kao ti'. Mi smo je iz zezanja radili. Ona je hommage nekim pjesmama mog djetinjstva, izričaju Paul Anke, neka stara pop-glazba koja je meni fantastična. Rekao sam Akiju 'pjevaj mekano kao Gabi Novak'. Zanatski ona jest odlična, ima melodiju, tekst, ali to je kao da uspoređuješ djelo koje si stvorio u pet poteza u odnosu na ulje na platnu koje godinama stvaraš.

Ima li još koja?

- 'Uhvati ritam'. Na tom smo albumu imali 'Ostani s njim', 'Samo ona zna', 'Bolja vremena', koja je potpuno ćaknuta pjesma, zatim 'Ajde kaži pošteno', 'Direktan put za nebo'...  Puštamo mi sve to Siniši Škarici, a on kaže: 'Super su pjesme, ali idemo vani pred ljeto, fali mi neka veselija na prvu loptu'. I ja malo pomalo složim 'Uhvati ritam'... Eto, ona je prva bila snimljena u Poljskoj. Tamošnji producent Gregor je formativne godine proveo u Beogradu, gdje mu je stari radio u ambasadi, pa se zarazio glazbom bivše Jugoslavije. Kad je krenuo raspad, organizirao je izvođače u Poljskoj, koji su snimili pjesme koje je obožavao kao klinac. On me pitao smije li napraviti prepjev za Poljsku. Odgovorio sam mu 'može' i potpuno zaboravio na to. A onda mi je za dvije godine došla šokantna lova iz Poljske. Eto, napravio je projekt, koji je nadmašio plan i očekivanja, a sve je krenulo od 'Uhvati ritam', koja je zadnja ušla na taj album.