Ivan Baranović: Moguće je stvarati samostalni glumački posao u Dalmaciji, a ne da se samo i isključivo odlazi u Zagreb

Fotogalerija (7)

Fotogalerija (72)

Ivan Baranović na scenu Umjetničke akademije u Splitu postavio je diplomsku predstavu 'Roko i Cicibela' te je Smojinim komadom stekao titulu magistra glume. Rijetko koji glumac se tri godine nakon može pohvaliti činjenicom da će svoju diplomsku predstavu izvesti po pedeseti put. Njegova KD Ritam igre uz suradnju CZK Omiš - GK Mali princ pozivaju na jubilarnu izvedbu predstave, ulaz je besplatan, a splitski glumac u kratkom intervju otkriva nam detalje. 

Fotogalerija: Roko i Cicibela | Bruno Dubravec

Kada ste prvi put izveli predstavu ‘Roko i Cicibela’?

-Predstava ‘Roko i Cicibela’ je prvi put izvedena kao diplomski rad u rujnu 2017. godine. Već tada je predstava bila puno više od standardne diplomske predstave u smislu produkcije i osmišljavanja scenografije, kostima, glume, dramaturgije i tome slično. Očito je to potvrdilo onu kako se po jutru dan poznaje jer sam započeto produkcijsko koketiranje samo nastavio i u postprodukcijskom smislu pobrinuvši se da predstava ne bude samo diplomska nego da postane prava profesionalna produkcija koja živi i nastupa bez srama. Nije bilo jednostavno jer sam uz samokritičnost i težak posao nailazio i na sumnje iskusnijih kolega, ali valjda se taj teži put treba proći ako dugoročno želiš napraviti veliku stvar. Htio sam dokazati sam sebi i svojim kolegama kako je moguće držati profesionalnu razinu kvalitetne i korektne glumačke izvedbe i to mimo postojećih kazališnih institucija i etabliranih producenata te kako je moguće stvarati samostalni glumački posao u Splitu, Dalmaciji, a ne da se samo i isključivo odlazi u Zagreb. Mislim kako je splitski glumački bazen pun talentiranih diplomiranih i sadašnjih studenata glume te kako je pitanje vremena kad će se pokrenuti splitski kreativni val samostalnog rada i suradnje. Svima nama to od srca želim.

Od tada ste je izveli 49 puta. Jeste li očekivali da će predstava ovako dugo živjeti na kazališnim daskama?

-Da budem iskren imao sam ambiciju i želju da predstava doživi neke svoje prve okrugle obljetnice. Naravno, želja je jedno, a realnost nešto skroz drugo. Bilo je puno padova i neplanski izmijenjenih planova, prilagodbe, ali najvažnije je pri tom ne ispuštati fokus s cilja i raditi. Glumački poziv podosta ovisi o sreći te ukusima koji su u startu subjektivni. Rad je jedino mjerilo koje priznajem u životu i koji na kraju omogućava da se nešto sagleda na objektivan način.

Pokazali ste da diplomska predstava može biti ozbiljni projekt koji donosi profesionalni angažman. Je li Vam to bio cilj?

-Svakako je bio cilj. Igrati jednu predstavu i ulogu nekoliko desetaka puta je po mom mišljenju vrlo bitno za glumce jer se tako glumci mogu na najjednostavniji način usavršavati jer igraju uspješnu predstavu koju ljudi rado gledaju. Ako si pametan možeš se konstantno korigirati i raditi na sebi. A kad se pri tome još osjećaš slobodno i kad si sam svoj majstor onda apsolutnoj sreći nema kraja.

S te strane sam blagoslovljen i zahvalan što je predstava ‘Roko i Cicibela’ po tekstu legendarnog Miljenka Smoje doživjela tako dobar prijem od strane publike. Nakon tako uspješne predstave kreneš dalje i želiš još bolje pa se tako došlo do potrebe osnivanja vlastite kazališne produkcije koju sam osnovao s kolegicama Monikom Vuco Carev i Katarinom Romac koje glume Cicibelu te još par kolega s akademije. Kazališnoj družini je ime ‘Ritam igre’. Mislim da je iz imena jasno koji su ciljevi umjetničke organizacije: igranje, ritam rada, pozitivan pristup svom zanatu i optimističan pogled u bolje sutra.

Predstava će u Omišu imati svoju 50. izvedbu. Je li posebno igrati jubilarno izdanje?

-Moram priznati da sam imao svoje osobne sumnje vezano za to da će doći ta izvedba. Ponajviše zbog toga što nemamo stalni prostor u svome gradu već smo bili orijentirani na postojanje kao putujuća kazališna družina. Trebalo se uopće upustiti u organizaciju jednog gostovanja te vidjeti što treba ponijeti od kostima, rekvizite, tehnike, međusobno se čuti, uskladiti ukrcaj kombija, a tek onda bi mi na red došla gluma čiju kvaliteta nikako ne smije patiti. Moram spomenuti kako naš tehničar i vozač Miho Dolina je uvijek bio spreman pomoći svojim iskustvom te je bio iznimno tolerantan na moja kašnjenja na ukrcaj kombija. Trebalo mi je vremena dok sam pohvatao sve konce produciranja jedne predstave. U tome ima dosta romantike i rokerskog pristupa kazalištu. Stoga će ova naša 50. jubilarna izvedba biti omage svim našim avanturama na dosadašnjim gostovanjima i najava budućih projekata kazališne družine ‘Ritam igre’. 

Koliko je epidemija utjecala na igranje predstava? Jesu li i vama neke dogovorene otkazane?

-Utjecala je dosta, ali smo dogovorili ponešto gostovanja. Ljudi u kulturnim centrima su se morali snaći u novonastalim epidemiološkim okolnostima i nije im bilo lako. Sva sreća među njima je bilo puno entuzijasta poput Solina, Imotskog i Omiša i drugih mjesta zahvaljujući kojima kultura nije zamrla koroni unatoč.

S predstavom ste gostovali u brojnim mjestima i gradovima. Gdje je publika najbolje reagirala? Gdje ste se vraćali?

-Diljem Dalmacije, od Dubrovnika do Zadra, od Visa do Imotskog... Išli smo prema unutrašnjosti Hrvatske, u Karlovac i Sisak. Posebno nas je obradovao prijem u Sisku i Karlovcu gdje je publika bila oduševljena daškom Mediterana i toplom ljubavnom pričom o dvoje najpoznatijih splitskih ljubavnika. Gostovali smo stvarno svugdje i time otvarali put za gostovanje s novim projektima. Tako je kao logičan slijed i rast nastala predstava ‘Zavodnici’. Radi se o komediji u kojoj igram s kolegicom Ivanom Giove Župom, a koja je nastala u suradnji s Teatrom Mali princ iz Omiša i njihovim direktorom Petrom Buljevićem.

Ima li mjesta i gradova gdje biste voljeli pokazati ‘Roka i Cicibelu’?

-Planiramo gostovati diljem Hrvatske, a i izvan granica kako bi širili te s ponosom predstavljali splitsko-dalmatinsku kulturu. Imamo odlične kontakte i suradnju s gospođom Ljiljanom Crnić iz Hrvatskog kulturnog centra u Beogradu te se nadamo kako će nam korona uskoro dozvoliti neometan odlazak kod naših Hrvata i njihovih gostiju u Beogradu, Subotici i Nišu. Ma cilj nam je doći na bilo koje mjesto do koje može doći naš kombi s gajetom privezanom za vrh. 

Planovi?

-Ovim putem najavljujem naše iduće tri izvedbe, tri dana zaredom. I to u utorak kao što smo rekli u Omišu, u srijedu u Solinu te u četvrtak u Imotskom. Sve predstave započinju ‪od 19.30‬ uz informaciju kako je ulaz besplatan, častimo našu publiku te je pozivamo da dođe pogledati predstavu i opusti se u ovo ludo neizvjesno doba.

Otkako ste diplomirali.... Planirate li nove projekte i predstave?

-U okviru kazališne družine 'Ritam igre', u kojoj sam na čelu, mogu najaviti sljedeći projekt koji je već u fazi proba u prostoru. Kolega glumac Pere Eranović i ja postavljamo duo dramu 'Ženici' autora Ilije Zovka, legende našeg glumišta i HNK Split. Obojica držimo kako Ilija Zovko zaslužuje da se njegovi komadi češće postavljaju kao što su postavili legendarnu 'Francuzicu' u okviru ovogodišnjeg Splitskog ljeta.

Od samostalnih suradnji mogu istaknuti suradnju koju imam s Pučkim otvorenim učilištem Imotski i sjajnom direktoricom Ankicom Jukić. Plod naše dosadašnje suradnje je predstava Hasanaginica koju sam režirao te u kojoj glumim s trinaest glumaca amatera koji su po pristupu i talentu sve samo nisu amateri. Naša suradnja se nastavlja i u novoj sezoni te mogu najaviti kako ćemo između ostalog postaviti predstavu Teštamenat, autora Vanče Kljakovića te organizirati kazališne susrete u Imotskom koji bi upravo nosili ime Ilije Zovka. Svi planovi su radi korone pod znakom pitanja, ali odustajanja nema. Plivamo uzvodno, bez straha i čuvamo razigrano dijete u sebi.