KOLUMNA ANE MAJIĆ Koje karakteristike imaju darovita djeca?

Prošli put otvorila sam temu socio-emocionalne potpore razvoju darovitih. Istaknula sam da je socioemocionalni razvoj darovitih više sličan nego različit od razvoja druge djece i mladih, međutim, kada odstupanja postoje, važno je povezati ih s darovitošću djeteta. Na primjer, perfekcionizam se može pojaviti kod sve djece i mladih, ali kada je povezan s darovitošću pristup u pomaganju djetetu da se nosi s njim trebao bi biti drugačiji. 

Općenito govoreći, u skupini darovitih češće se, u odnosu na drugu djecu i mlade, mogu pronaći sljedeće karakteristike, što ne znači da se sve pojavljuju kod sve darovite djece niti da darovito dijete mora imati neku od navedenih osobina:

• puno se bave pojmovima kao što je pravedno-nepravedno, dobro-loše

• vole pitanja i rasprave o temama koje ih zanimaju

• emocionalni i kognitivni razvoj su im često neujednačeni

• skloni su postavljanju i držanju pravila, nedosljednost ih uznemiruje

• vole organiziranost, dosljednost, red

• teže im je pronaći vršnjake s istim interesima, zbog čega mogu preferirati društvo starijih od sebe ili odraslih

• ponekad nemaju strpljenja za svoje vršnjake, može im smetati njihovo sporo shvaćanje, nerazumijevanje, 'neznanje'

• osjetljivost i intenzivnost

• neobičan smisao za humor, rano javljanje cinizma i sarkazma

• spremnost za suprotstavljanje autoritetu, ne drže se većine pod svaku cijenu

• sklonost perfekcionizmu

Čitajući o ovim karakteristikama u literaturi nalazim suprotstavljene rezultate istraživanja. Prema nekim autorima ove osobine su izraženije kod darovitih, prema nekima nema razlika u odnosu na njihove vršnjake, neke od njih se preklapaju općenito s osobinama generacije Z… Međutim, kada razgovaram s darovitima i/ili njihovim roditeljima, čini mi se da doslovno mogu dodati kvačice pored većine ovih osobina za većinu darovitih koje sam srela, a da njihovi roditelji imaju vrlo živopisne primjere i anegdote povezane s ovim karakteristikama darovitih. Ne znači nužno da stvaraju probleme ni darovitoj djeci ni njihovim roditeljima, ali se nekako uklapaju u njihovu različitost, posebnost i individualizam. Ponekad ove osobine jako brinu roditelje darovitih, a djeca i mladi ih uopće ne doživljavaju kao problem. 

U ovoj i narednim kolumnama pojasnit ću navedene karakteristike pobliže. Počnimo pitanjem pojmova pravedno/nepravedno, dobro/loše. Kada govorimo o svijetu u kojem živimo, čini se da su ga darovita djeca svjesna ranije i intenzivnije nego njihovi vršnjaci. Kod njih se jako rano mogu javiti idealizam i osjećaj za (ne)pravdu, odnosno imaju napredan moralni razvoj. Ovo zna biti jako zahtjevno za roditelje, jer se mogu suočavati s pitanjima o kojima ni sami nisu dublje promišljali ('Zašto postoji rat?', 'Zašto svi ljudi nisu jednaki?'), pri čemu darovito dijete najčešće ne prihvaća jednostavne odgovore nego je u stanju satima postavljati potpitanja i raspravljati o sitnicama. 

Roditelje u ovim situacijama može mučiti i pitanje vrijednosti koje želi prenijeti na svoje dijete. Recimo pitanje vjere, koja traži dozu apstraktnog, duhovnog, nadrealnog, a darovito dijete može biti vrlo logično i ne prihvaćati objašnjenja tipa: 'Ali mi jednostavno vjerujemo da je tako'. Pa vi sad objasnite darovitom sedmogodišnjaku zašto je Bog potopio svijet i kako se životinje nisu međusobno pojele na Noinoj arci. Ili recimo pitanje umiranja, za koje iz nekog razloga znaju jako rano pokazati zanimanje. Kako odgovoriti na pitanje što se događa poslije smrti, a da zadovoljite njegovu logičnost i svoju želju da prenesete svoja vjerska uvjerenja na dijete, uzimajući u obzir razvojnu fazu u kojoj dijete jest. 

Često ih muči nelogičnost onoga kako jest, u odnosu na to kako bi trebalo biti. Tu se javljaju pitanja tipa: 'Zašto ima gladnih u svijetu, a hrana se baca?', 'Zašto nismo svi jednaki (rase, vjere, spolovi…), a rađamo se isti?' Dođete u iskušenje da im kažete: 'Zato što život nije fer', ali upozoravam, tek ste onda u problemu sa salvom pitanja koja slijedi nakon toga.  

S obzirom na njihov idealizam, mogu očekivati od drugih da imaju slične vrijednosti kao i oni. Ono što muči roditelje u takvim situacijama jednostavno je sažela jedna mama - 'Trebam li ubijati njegov idealizam realnošću, ili ga pustiti da još malo gleda svijet kao mjesto u kojem je moguća ravnopravnost, jednakost, iste mogućnosti za sve, pravda'. Osobno sam za ovu drugu opciju, kao vječni optimist, ali na roditeljima je da procjene kako žele odgajati svoje dijete. 

S obzirom na ova intenzivna promišljanja o svijetu i životu, darovita djeca mogu imati i strahove nespecifične za svoju dob. Razvojno gledano, svaka dob nosi neke specifične strahove, počevši sa strahom od odvajanja od majke kod dojenčadi, straha od mraka kod trogodišnjaka do straha od natprirodnog (duhovi, vještice) kod šestogodišnjaka. Daroviti, međutim, mogu pokazivati strahove netipične za dob, a povezani su s katastrofama (potres, poplava), ratovima, smrti… 

Važno je s njima kvalitetno raspraviti strah i njegove uzorke, jer njima nije dovoljno reći nešto tipa: 'Ne zamaraj se s tim, to je daleko od nas' i slično. Oni će nastaviti razmišljati o temi koju nisu razriješili, a s obzirom na to da su emocionalno često na nižoj razini nego intelektualno, mogu se jako uznemiriti i opteretiti svojim strahom koji smo mi banalizirali. Puno je bolje dati im dozu sigurnosti i osjećaja kontrole. Na primjer potres, koji je nedavno bio dosta aktualna tema. Umjesto da djetetu kažete da kod nas nema potresa, radije mu recite da su veliki potresi zaista rijetki, a da ako potres krene, da trebamo raditi ono što su upute stručnjaka.

Ukratko, kada vas vaše darovito dijete sljedeći put počne rešetati pitanjima o pravilima, jednakosti, umiranju… nemojte se zabrinuti, budite kreativni i strpljivi, i sretno.