KRITIKA MIRA NIKOLIĆA 'Male stvari' nisu ispale ni približno velikim filmom, ali...

Fenomen serijskih ubojica na velikom je platnu prisutan gotovo od samih početaka filma. Antologijsko ostvarenje 'M' ( 1931.) Fritza Langa obično se navodi kao prvi (zvučni) film s temom lova na psihopatskog silovatelja i ubojicu iako je pet godina ranije slavni Alfred Hitchcock - a tko bi drugi - zapravo potpisao prvi film o hladnokrvnom serijskom ubojici uopće - 'Stanara' iz nijemog razdoblja kinematografije, inače svoj treći naslov u karijeri, svojevrsnu varijaciju na temu slučaja Jacka Trbosjeka. Desetak godina poslije Langa, Hitchcock će se ponovno pozabaviti motivom serijskog ubojice bogatih udovica u 'Sjeni sumnje' premda tek pojava Normana Batesa u kolektivnoj filmofilskoj memoriji ustvari predstavlja utjelovljenje prvog pravog celuloidnog psihopatskog ubojice. Radi se, dakako, o jednom od najikoničnijih negativaca filmske umjetnosti iz Hitchcockovog legendarnog 'Psiha' ( 1960.), filma koji je utjecao takoreći na sve i svih: buduće trilere i horore, slashere i giallo, 'Teksaški masakr motornom pilom' i Gusa Van Santa, De Palmu i Carpentera, Polanskog i Verhoevena. 

U kinima se iste godine kada i 'Psiho' pojavio isprva slabo prihvaćeni 'Peeping Tom' Michaela Powella, nešto kasnije i 'Bostonski davitelj' Richarda Fleischera, odnosno Chabrolov 'Mesar', a i sam će Hitchcock u rodnom Londonu početkom sedamdesetih snimiti još jedan film o serijskom ubojici ('Mahnitost'). Svoj obol otprilike u to vrijeme dali su i Talijani, točnije Dario Argento u 'Ptici s kristalnim perjem' (1970.), zatim su u drugoj polovici osamdesetih nastali 'Lovac na ljude' Michaela Manna, 'Henry: Portret serijskog ubojice' Johna McNaughtona i 'More ljubavi' Harolda Beckera, međutim podžanr filma o serijskim ubojicama svoj je vrhunac dostigao tek u devedesetima, dekadi u kojoj su se tzv. 'serial killer thrillers' štancali kao na pokretnoj traci. 

Bilo je tu, naravno, svega: od suvremenih klasika poput Demmeovog 'Kad jaganjci utihnu' i 'Sedam' Davida Finchera preko zaboravljenih hitića iz doba videokaseta kao što su 'Ubojica sudnjeg dana', 'Jennifer 8', 'Imitator' ili 'Sakupljač kostiju' pa sve do podcijenjenih uradaka u režiji Spikea Leeja ('Ljeto kad je ubijao Sam') i Chrisa Gerolma ('Građanin X').

Od početka novog milenija naovamo, trend se prilično ispuhao mada će u prvoj polovici dvijetisućitih uspjeh kod kritičara polučiti sada već kultni 'Američki psiho' te 'Zakletva' Seana Penna dok su vrlo solidnu prođu kod publike imale 'Grimizne rijeke' o serijskom ubojici iz francuskih Alpa, 'Paukova zavjera' Leeja Tamahorija i 'Hannibal' Ridleyja Scotta. Ipak, vjerojatno najbolji film o detektivskoj potrazi za počiniteljem svirepih ubojstava snimljen unazad dvadesetak godina ne dolazi iz Hollywooda, već iz Južne Koreje. Posrijedi su 'Sjećanja na ubojstvo' friškog oskarovca Joon-ho Bonga, maestralno režiran miks crnohumornog trilera, političke parabole i živopisnog oslikavanja društvenih prilika.

John Lee Hancock je 1993. godine, baš u zlatnom dobu filmova o serijskim ubojicama, napisao  scenarij pod nazivom 'Male stvari' taman nakon što je postigao uspjeh kao scenarist Eastwoodovog 'Savršenog svijeta'. Scenarij je otkupio studio Warner Bros i ponudio ga Stevenu Spielbergu koji ga je nakon kraćih pregovora odbio. Kao potencijalni redatelji nadalje su se nizali Eastwood, Warren Beatty i Danny DeVito, međutim nitko od navedenih se nije uhvatio realizacije zbog čega je scenarij tavorio u holivudskim ladicama punih 27 godina da bi se režije naposljetku primio sam Hancock. 

'The Little Things' prvi je Warnerov film u aktualnoj godini koji u Americi istodobno igra u malobrojnim kinima koja su u vrijeme pandemije otvorena i na streaming platformi HBO Max što se u prvom vikendu prikazivanja kada je film zaradio blizu 5 milijuna dolara pokazalo kao mudar potez. Naime, Warnerovi šefovi su se u novonastalim pandemijskim okolnostima  odlučili na strategiju paralelne distribucije koja će u tekućoj godini, a možda i ubuduće, postati praksa. 

Kako god bilo, da su nekim slučajem 'Male stvari' snimljene krajem 1993., kako je Hancock isprva planirao, možda bi danas figurirale kao jedan od najreprezentativnijih izdanaka podžanra, gotovo međašni događaj unutar žanrovske kinematografije devedesetih. Jer, u tom bi se slučaju radilo o filmu koji bi pred gledatelje došao prije svih Fincherovih iscrpnih bavljenja fenomenom serijskih ubojica - od 'Sedmice' preko 'Zodiaca' do serije 'Mindhunter' -  odnosno prije velike većine ranije pobrojanih naslova. Doduše, čini se kako je Hancock prije lanjskog snimanja ipak u određenom smislu preinačio ili dotjerao svoj scenarij koji je čekao na realizaciju od 1993. budući da 'Male stvari' u nekim segmentima prizivaju u sjećanje upravo Fincherov 'Seven', ali i čitav niz kasnijih 'serial killer' filmova, što s današnjeg aspekta zacijelo ostavlja dojam već viđenog, odnosno klišejiziranog i formulaičnog. 

Radnja Hancockovog filma smještena je u 1990. godinu i prati provincijskog zamjenika šerifa Joea Deacona zvanog Deke koji dolazi u Los Angeles pokupiti dokazni materijal za predstojeće suđenje, gdje odmah po dolasku biva umiješan u policijsku potragu za serijskim ubojicom koju vodi mladi detektiv Jim Baxter. Deke je do prije pet godina bio ugledni detektiv losangeleske policije koji je nakon opsesivne i nedovršene potrage za serijskim ubojicom napustio grad upropaštenog zdravlja i uništene karijere. 

Mlaka recepcija filma od strane inozemnih kritičara očigledno je posljedica nerazumnih očekivanja, ali i odraz 'novog normalnog'. Pošto se filmovi od travnja 2020. masovno plasiraju na online platforme ili jednostavno odgađaju za neka bolja vremena, gledatelji su nažalost suočeni sa sve mršavijom ponudom na redovnom kino repertoaru stoga se od 'Malih stvari' kao filma u kojem nastupaju čak trojica dobitnika Oscara (Denzel Washington, Rami Malek i Jared Leto) očigledno previše očekivalo. The Little Things, međutim, uopće nije slab film, štoviše Hancock je isporučio triler koji je, ako ništa drugo, barem uspjeliji od svih onih rutinskih i pomalo bezličnih filmova o serijskim ubojicama iz 90-ih.

Hancockov bi film jamačno bio značajno bolji da u potpunosti nije lišen šireg društvenog konteksta, kao i da se autor fokusirao i na određene socijalne implikacije slučaja poput Finchera u 'Zodiacu', tj. Spikea Leeja u 'Summer of Sam'. Također, bilo bi lijepo vidjeti da Hancock razmišlja izvan gabarita žanra, odnosno da se hrabro poigrava pomalo istrošenim žanrovskim konvencijama umjesto da ih samo ziheraški premda vješto slijedi. Također, odnos između Dekea i Baxtera nedovoljno je razrađen, a sam lik kojeg igra ukočeni Rami Malek slabašno napisan. Dočaravanje Dekeovog psihičkog stanja i unutarnjih previranja u užerežijskom je smislu najslabija karika filma zajedno s nezgrapno režiranim flashbackovima kojima se nastoje objasniti uzroci njegovih trauma. Svejedno, Hancock u nekoliko navrata uspijeva orkestrirati uistinu moćne dionice poput sekvence naganjanja automobilima po autoputu i znalački gradirati napetost, pogotovo u trenucima kada se na ekranu pojavljuje dojmljivi Jared Leto u ulozi glavnog osumnjičenika Alberta Sparme.

Ne treba, dakle, negodovati što 'Male stvari' u konačnici nisu ispale ni približno velikim filmom. U ovim nesretnim vremenima bitno je da se 'Male stvari' mogu pogledati na velikom ekranu. A na velikom ekranu, to svi znamo, i poneki se manji film naprosto učini većim.