INTERVJU Lenka Gospodnetić: Kolumna St pičija me obilježila u pozitivnom smislu, a budale i hejteri su mi nebitni

Dugogodišnja novinarka Slobodne Dalmacije Lenka Gospodnetić objavila je prvu zbirku poezije, crtica i aforizama naslova 'Jesmo li sami?', no u razgovoru za Dalmatinski portal najmanje smo pričali o njenim pjesmama. Bio nam je to samo povod za razmjenu mišljenja o društvenim fenomenima i suvremenom novinarstvu u kojemu su klikovi, lajkovi i šerovi postali pojmovi koji često određuju smjer u kojim medijska kuća ide. Lenka godinama prati različita područja, ali nije tip novinarke koja će uz računalo čekati neku objavu na društvenoj mreži da bi imala tekst. A takvih članaka je sve više, pogotovo s onima čija je pojavnost upravo vezana uz virtualnu zonu poput tko-zna-zašto popularnih influencerica kao glavnih protagonistica. I tako idu u krug lajkovi, klikovi, šerovi...

Sve je više novinara kojima je zadatak pratiti Instagram i Facebook stranice poznatih, i copy pejstat ih brže od konkurencije...

- Dosta se danas recikliraju vijesti, ali pravo novinarstvo neće nikada devalvirati jer netko treba donijeti prvu informaciju, živu vijest, te ju kvalitetno obraditi. K tomu, dobar komentar i pismenost uvijek imaju težinu. A od društvenih mreža ne treba bježati, one mogu biti koristan alat.

Prodaja tiskanih medija godinama je u padu...

- Slobodna Dalmacija je nekad bila sve, ali i danas je važno opće mjesto i praktično bez konkurencije na lokalnoj razini. Unatoč poplavi portala i virtualnih vijesti, držim da ono što uistinu 'piza' treba biti najprije na papiru. Općem padu naklade zasigurno je kumovala i kriza, treba ipak izdvojiti neki novac za novinu, a ljudi teško žive.

Dnevne novine redovito uređuju muškarci, a recimo 'ženska' Gloria godinama ima odličnu prodaju. Bi li novine bile bolje da su na čelu urednice?

- Sigurno bi bile bolje! Statistički gledajući muškarci su većinom na rukovodećim pozicijama, ne samo u novinarstvu. Ne znam je li to uvjetovano nekim biološkim pretpostavkama, možda zbog toga što se žene više posvećuju obitelji, dosta rade u sjeni i ne dobivaju pravu priliku u tom najjačem svjetskom (muškom) lobiju...  Zato mi je drago da na čelu države imamo predsjednicu, makar se radilo tek o simboličnoj funkciji.

Kako kao novinarka i žena komentiraš to što je Kolinda Grabar-Kitarović u Hrvatskoj predmet sprdnje zbog navijanja za reprezentaciju u svečanoj loži odjevena u 'kockice', dok  strani mediji tu njenu gestu gledaju sa simpatijama?

- Valjda smo jalan narod. Nekad mi je predsjednicu žao koliko je meta cipelarenja na osobnoj razini. Osobno mi je simpatična njena pojavnost na utakmicama Svjetskog prvenstva u Rusiji.

A u svlačionici?

- To je bio trenutak srčanosti, ja bih ga na njenom mjestu i bolje iskoristila, ha, ha.

Povlačile su se paralele što bi se reklo da Plenković upadne polugolim odbojkašicama u svlačionicu...

- Da, kod te analogije bi bilo i zločestijih komentara, bez sumnje. No, mislim da 'Plenki' to ne bi učinio, on je odmjeren tip.

Kad smo kod prije spomenutih klikova, lajkova i šerova, zanimljiv je primjer Lidija Bačić koja je preko društvenih mreža postala poznata, a sukob s Brunom Šimlešom učinio je Splićanku nacionalno zanimljivom. 

- Ona je jedna od, glasovno, naših najboljih pjevačica na estradi, ali smatram da je izabrala krivu strategiju odlučivši se za agresivno erotizirani vizualni identitet. Naravno, na to ima pravo, estrada je zona zabave i ne treba gledati previše kritično, a posebice ne tako 'čistunski' poput Šimleše. Njegov istup prema njoj je, po meni, potrošen klišej to jest notorno vrijeđanje, i čudi me što nisu reagirale 'ni Babe ni Dide' da onomad prozbore koju riječ u Lidijinu obranu.

Glumila splitsku prosjakinju i pisala o Ukrajinkama u opasnom Bugojnu

Dok još društvene mreže nisu bile značajne, dok se na ulici opipavao puls, sjećam se da si za Slobodnu Dalmaciju radila priču o prosjačenju. Prerušila si se u prosjakinju i promatrala reakcije sa splitskih ulica. Je li to bila tvoja ideja ili urednički zadatak?

- Moja ideja. Vrlo dobro me išlo prosjačenje, kao od šale sam isprosila stotinjak kuna u sat vremena. Razmišljala sam o prekvalifikaciji, ha, ha. Inače mi se sviđaju undercover reportaže kojima se može sondirati neko stanje društva. Bilo mi je zanimljivo i lani odjenuti burkini, pa na javnoj plaži pratiti reakcije kupača, mahom sugrađana. Takvi zadaci su za novinara izazov, treba imati i mrvu hrabrosti. Volim i, recimo, ankete jer su 'žive', kontaktne forme, mada često podcijenjene. Odgovorno tvrdim da je ponekad pravo umijeće izvući mišljenje od čovjeka, a potom ga prepričati tako da pogodimo poantu i ispitanik ne ispadne budala.

Koji ti je još novinarski zadatak ostao u sjećanju?

- Radila sam priču o prostituciji u Bugojnu, Ukrajinke su ordinirale u ondašnjem motelu Lav prije najmanje petnaest ili dvadeset godina. Bio je to dosta opasan teren, Bosna je i sada zona gdje se može pobjeći od zakona, a pogotovo tada, kad se još 'ćutio' miris baruta. Sa mnom je išao i fotoreporter koji je osjećao takvu nelagodu da nije napravio niti jednu jedinu fotografiju! Pokrili smo se arhivskim snimkama, ali smo barem imali autentičnu priču.

Najdraža novinarska forma?

- Reportaža je najizazovnija, sadrži umjetničku komponentu jer ljudima treba dočarati atmosferu, ali i informativnu jer - dakako - valja donijeti kvalitetnu informaciju. Rado pišem i recenzije knjiga, tako da su mi sada lektira dvije mjesečno, uživam u laganom čitanju pa pisanju.

Koliko si ih pročitala?

- Kad me jedan prijatelj vidio u diskoteci, rekao mi je da sam pročitala više knjiga nego cijeli Tropic, ha, ha. Ali to je i logično jer sam od većine njih dosta starija.

Najdraži domaći književnici?

- U zadnje vrijeme Marina Vujčić, a u formacijskoj dobi Zvonimir Majdak i njegova djela, uključujući i ona pod pseudonimom Suzana Rog, koja su značila i moj prvi susret s erotskom literaturom uopće. Jedno od najdražih djela domaćih autora mi je i, recimo, 'Kronika provincijskog kazališta' Pavla Pavličića.

Anti Tomiću bi trebali dignuti spomenik oni koji ga napadaju

Splitski autori?

- Neki su bolji novinari nego pisci, i obrnuto. Kvalitetu na oba terena, po meni, ima Ante Tomić, čije sam sve romane s užitkom pročitala.

Kako komentiraš neugodnosti koje je doživio u Splitu?

- Ljudi ga ne čitaju, nego unaprijed osuđuju! Da jesu, vidjeli bi da je on jedan od njih, praktički njihov glasnogovornik, mali čovik iz naroda koji se bori protiv nepravde. Genijalno mi je, primjerice, bilo kad je predložio da bi bilo dobro zamijeniti Milanovića i 'autsorsat' nekog sposobnijeg premijera izvana povodom njegove najave bezosjećajnog 'autsorsanja' čistačica. Takvo što lider čestite ljevice (koju, po meni, u državi trenutno nemamo) nikad ne bi predložio. Umjesto da mu ti obespravljeni i mali ljudi dignu spomenik, blate ga na temelju onoga što su površno čuli o njemu.

Osim Tomića, koje voliš kolumniste?

- Uvijek mi se sviđala pametna zločestoća Tanje Torbarine, a u Slobodnoj su mi, među ostalim, bile zanimljive kolumne Jurice Pavičića, te Ivice Ivaniševića koji je jedan od najobrazovanijih novinara u zemlji uopće.

Je li te obilježila kolumna St pičija?

- Obilježila me u pozitivnom smislu kod ljudi koji razumiju humor i ironijski odmak, a kod ovih koji površnu gledaju, da ne kažem budala, samo riječi 'St pičija' će pobuđivati neku konotaciju koja nema veze sa sadržajem kolumne. Oni koji to ne razumiju me ni ne zanimaju, pa ni njihovo mišljenje, hejtanje, trolanje... Bah, nebitni su.

Često se obračunavaš s hejterima na Facebooku...

- Fejs je prostor za zabavu, za dijeljenje trivijalnog sadržaja gdje jači odjek ima, štajaznam, fotografija bržole nego pisanje enciklika. Ali može poslužiti i za informiranje, reklamiranje, pa i obračun. Ne bih rekla da to često radim, ali nekad moram reagirati, a i tada nastojim biti umjerena i argumentirana. No, uskoro ću promijeniti politiku i jednostavno početi sudski tužiti one koji uvrijede mene i(li) moju familiju.

Ivan Pavao II. kao uzor

Jedanput si rekla da ti je uzor Ivan Pavao II.

- Znam da zvuči pretenciozno i neskromno. On je bio veliki mali čovjek, skroman, ponizan, u službi naroda. Pobožan, ali ne fanatik. Nastojim barem donekle biti kao on, pomagati zdušno ljudima u domeni svog ljudskog i novinarskog poslanja. Pročitala sam njegovu biografiju, te radila recenziju za onu napisanu po njegovu učenju, naslova 'Teologija tijela za početnike'. U toj knjizi, koju još čuvam u biblioteci, mi se posebno svidjelo nešto što bi svaka žena trebala primijeniti - povećati važnost intimnog čina, cijeniti sebe i svoje tijelo ako već ne inzistira na predbračnoj čistoći. Ne treba pristajati na 'krivotvorine ljubavi' jer to je, citirat ću, 'kao da hranu tražiš u kontejneru, a sve nas čeka gozba Jaganjčeva'.

Foto: Željko Šunjić

Neke je iznenadila depresivna intonacija dijela pjesama u tvojoj zbirci poezije 'Jesmo li sami?'...

- Poezija i književnost trpe puno. Jedan splitski pisac je lijepo kazao da 'nema loše stvari u životu koja ne može postati dobro literarno iskustvo'. Kada je Vladimir Nabokov objavio Lolitu rekli su da je pedofil. Svatko tko je pročitao taj roman primijetit će da tu doista ima autentične sladostrasti, ali nitko ne može Nabokovu osporiti da je stvorio vrhunsko literarno djelo.

Bojiš li se da će netko pokušati spojiti riječi i lica iz tvojih pjesama?

- Nemam problem s tim, to nije bitno, važno je da ostane neki umjetnički trag ili kako je moja mater jednom izjavila prije nego što se fotografirala: 'Ajde, neka iman kad umren'.