Foto: Pixabay.com KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Mali genijalci i njihove ubojice
Kako to? Piše: Vedran Smolčić

KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Mali genijalci i njihove ubojice

Čovjek koji ne živi snove je i dalje kakav-takav čovjek, ali čovjek koji se ne usudi sanjati je odavno umro i postao samo baterija. I to ona jednokratna i lako zamjenjiva

Godina je 1856. U omalenom Smiljanu, okružen balama sijena i polupismenim mještanima, rođen je Nikola Tesla, možda i najveći među genijalnim umovima naše civilizacije. Okružen je bio i roditeljima čija širina mu je dala zalet da kasnije, u osjetljivom periodu odrastanja, preleti malodušje primitivne sredine i vine se u stratosferu svojih snoviđenja. Kreativna majka koja je sama izrađivala tkalačke strojeve i otac svećenik, koji mu je usadio dubinu promišljanja i kritičku dimenziju, zasigurno nisu imali nimalo lak zadatak podizanja djeteta koje je bježalo od ljudi da bi dane i noći provodilo družeći se s knjigama i sa samim sobom. Izvjesno je da bi se tako primitivna i mala sredina vrlo lako obračunala s osobenjakom poput njega da iza sebe nije imao ono što danas mladim ljudima kronično nedostaje - razumijevanje i podrška roditelja. Bili su dovoljno osviješteni da ga makar puste, ako ne i podrže, da slijedi svoj genijalni um. I to na istoj stranici povijesti i u istom dijelu svemira gdje su neudane 30-godišnjakinje bile stigmatizirane kao oštećene ili 's đavolje strane' i gdje je svaki odmak od uhodane seoske rutine nosio sa sobom teret čuđenja okoline. Izmjenične znakove ludila i genijalnosti mladi Tesla pokazuje mnogo prije nego li otkriva izmjeničnu struju. S druge godine studija, potaknut besparicom, odlazi u svijet kartanja i kocke gdje ostaje kratkih rukava, što je na kraju, za sve nas ispalo odlično. Kako su završili njegovi akademski uspješniji kolege iz studentskih klupa nisam pronašao ni u jednoj literaturi, a kladim se ni vi. Jamačno su neki od njih postali vrijedni, pomalo frustrirani i normama opterećeni kotačići tehnoloških divova tog vremena. Nikola potom bezuspješno pokušava upisati studij u Pragu (nije prošao prijemni?!) pa silom prilika u Budimpešti pronalazi posao na izgradnji telefonske centrale. Ostalo je povijest. 

Godina je 1942. U Garčinu je rođen možda i najveći hrvatski, a i šire, skladatelj zabavne glazbe, Zdenko Runjić. Da nije Zdenka i njegove biografije mislio bih da je 'garčin' neki dodatak za kolače ili začin. No, taj životni usud nije ga ni najmanje omeo da se u narednim desetljećima prometne u jednog od ključnih kreatora splitskog identiteta. Kao dječak seli s obitelji u Split. Zacijelo je ogroman utjecaj na njegov životni put imao jedan stari klavir kojeg su Runjići zatekli u trošnom stanu u Dioklecijanovoj palači. Naime, u istom stanu prije njih je živio, ni manje ni više nego Ivo Tijardović i ako postoji sigurna oklada to je sigurno ona da je Tijardović prebirao po tipkama tog klavira. Nisam siguran kakve svjetonazore su imali Zdenkovi roditelji, ali sumnjam da bismo danas pjevušili Skalinadu i Nadalinu da je stari Runjić, po zanimanju željezničar, tu hrpu drveta, željeza i žica namijenio potpali ili krupnom otpadu. Navodno je okidač za bavljenje glazbom bila neka nepoznata klapa koja je jedne večeri pjevala serenade u Đardinu, a nakon jednog San Rema Zdenko je totalno 'poludio' za glazbom. Te, normalnom i realnom puku nevidljive, note dotakle su dušu malog Zdenka na isti način na koji su, mještanima Smiljana nevidljive, magnetske silnice obuzele dušu malog Nikole. Diplomirani FESB-ovac je u moru jednadžbi 'vidio' Galeba i Picaferaja, a propali kockar je uz kozje puteve buduće Ličko-senjske županije 'vidio' sinusoide i algoritme strojeva budućnosti. 

Sjedamo u vremeplov i stižemo u danas. Godina je 2018. Igra je ista, igrači su drugi. Istinabog, danas i nemamo toliko vremena za te male sanjare, za tog budućeg Zdenka ili Nikolu. Nemamo pretjerano vremena ni za njihove snove u toj jurnjavi za iluzornim ciljevima koje nam sustav plasira na male i velike ekrane. Svaki sat, pa i minuta u društvu najmlađih pravo su bogatstvo. Ili odrađivanje nužnog posla. Kako kome. Ovisi 'vidite' li ili vidite. Iako samo navodnici čine razliku, pored zdravih očiju mnogo je lakše vidjeti nego 'vidjeti'. U ovom sintetičkom vremenu sustav je pustio svoje pipke na sve sfere društva. Televizija je odavno postala član obitelji, a 'pametni telefoni' polako preuzimaju ulogu roditelja. Što zapravo očekivati od djeteta čija majka/otac bulji u ekran i po već uhodanoj navici, sporadično, svako toliko dovikuje 'dođi ovamo' i 'past' ćeš' ne znajući zbog čega točno konstantno zove svoje dijete da dođe niti zbog čega ga sprječava da jednostavno bude dio prirode i razvija se? Ne slute da nesvjesno miniraju izgradnju jedne zdrave, samosvjesne i samopouzdane ličnosti. Individue koja bi trebala biti u stanju slijediti svoje snove i vizije u ovom zbrkanom vremenu u kojem se od šume informacija ne vidi stablo. Individue koja bi trebala „vidjeti“ i slijediti to što 'vidi'. U vremenu u kojem su društveni brzaci toliko surovi i nepredvidljivi da je zaista teško održati glavu iznad vode, a kamoli ići uzvodno. No, majka je razapeta između posla, djeteta, kuhinje i veš mašine, dok otac kao pravi moderni kmet i nerealizirani sanjar ujutro radi loše plaćen posao koji ne voli, a popodne vozi Uber. Zajedničke trenutke rijetko provode, a kad ih provode to je obično uz Život na vagi ili Ljubav je na selu, na kauču. Tada se, gledajući lošije od sebe, zavaravaju da njima i nije toliko loše. Jedino što od života preostaje toj novopečenoj mami je naslov tipa 'Nećete vjerovati što je pas Britney Spears pojeo za doručak'. Stranica se učitava upravo u trenutku dok se njezin jedini potomak penje na zidić s ostalom djecom da bi se uklopio u svoje novo društvo, nadajući se da će mu mama dati poticaj u vidu osmjeha i odobravanja. Još ima vremena za maloga, jer svojim neiskvarenim srcem on još 'vidi'. Taj kritični trenutak izgradnje samopouzdanja kod malenog dvogodišnjaka majka ne prepoznaje pa ga podređuje 'pizdarijama' koje nemaju veze ama baš ni sa čim, a dijete, ni krivo ni dužno, postepeno shvaća da će 'čavao koji najviše strši prvi dobiti po glavi'. Tada kapitulira i prihvaća da najmanje boli nosi utabana staza sigurnosti, gura snove pod tepih i prihvaća 'status quo'. Kasnije pod krinkom borbe za egzistenciju slijedi provjereni recept svog oca, jer 'bolje vrabac u ruci nego golub na grani', a nije ni svjestan da ga uvijek nešto u dubini duše škicne kada na radiju Bare svojim izraubanim glasom prošara eter 'tralalalala…može li tko reći gdje je put ka sreći...'. U međuvremenu mama i tata su više puta oprali savjest kupujući mališanu još malo markirane odjeće, još igračaka i još slatkiša da svima oko sebe, a i sebi, dokažu da oni vole, razumiju i podržavaju svoje dijete. No, kada se umire u krevetu i očiste um od briga i problema, tik prije nego utonu u san, duboko u sebi osjećaju da nešto nije u redu. Svijet ostaje bez još jednog Zdenka ili Nikole, bez još jednog sanjara i vizionara, ali zato sustav postaje bogatiji za jednu neumornu radilicu koja je, ne sjeća se točno zbog čega, odustala od svojih snova. Čovjek koji ne živi snove je i dalje kakav-takav čovjek, ali čovjek koji se ne usudi sanjati je odavno umro i postao samo baterija. I to ona jednokratna i lako zamjenjiva.

 Zapamtite dobro, jedini tko ima škare i tko može odrezati krila vašem anđelu ste vi. Nemojte to uraditi zasipajući ih površnim sadržajima, šarenim artiklima i ostalim smećem, jer ste vi prezauzeti borbom za nedostižne i 'falše' ciljeve. Nemojte to uraditi ni sa dvije, ni sa pet, ni sa šesnaest godina. Nemojte to uraditi nikada, jer nije vrijedno ničega. Jer nije važno kakve će od toga koristi u konačnici imati svijet. Svijet je ionako samo ono što vidimo. Ili 'vidimo'.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare
14