Milićev 'Broj 55' je uvjerljivo najbolji hrvatski ratni film od 1991. do danas

U kinematografiji  zemlje koja je osjetila sve ratne strahote, čak i najdobronamjerniji  gledatelj teško bi pronašao iole korektan film s tematikom Domovinskog rata. Korektan, dakako, u kvalitativnom i ideološkom smislu. Najveći broj hrvatskih filmova čija je radnja smještena u razdoblje Domovinskog rata zapravo je smjesa režijskog diletantizma, politikantstva i domoljubnog kiča.

Ako bi prethodni odlomak valjalo možda blago korigirati, kao svijetle iznimke unutar ovog podžanra hrvatske kinematografije treba navesti  'Svjedoke' Vinka Brešana, te posebno film 'Crnci' Zvonimira Jurića i Gorana Devića.

'Živi i mrtvi' Kristijana Milića također bi mogli svrstati među uspjelije, međutim film se samo manjim dijelom dotiče Domovinskog rata.

Najnoviji Milićev film 'Broj 55', pak, osim što tematizira Domovinski rat i što je temeljen na istinitim događajima, uvjerljivo je najbolji hrvatski ratni film od 1991. do danas.

Kristijan Milić u 'Broju 55' smješta dvadeset hrvatskih vojnika u jednu napuštenu kuću u blizini Pakraca u jesen 1991. godine, gdje oni, okruženi srpskom vojskom, pokušavaju preživjeti noć i dočekati pojačanje. 

Već nakon desetak minuta posve je jasno kako se radi o filmu koji  korespondira s američkim žanrovskim filmom na način da ga, u maniri dobrog učenika, uspješno imitira. Milićev je film, naime, nakrcan dojmljivim redateljskim  posvetama  - ponegdje  čak  i vješto prepisanim kompozicijama -  dionicama iz pojedinih filmova Waltera Hilla i Johna Carpentera, ponajviše 'Južnjačke utjehe' i 'Napada na policijsku stanicu'. U Milićevoj režiji, također, ne može se ne zamijetiti  utjecaj Sama Peckinpaha, odnosno Johna Wooa, kad je u pitanju snimanje pucačine u slow motionu.

Ono što je, isto tako, evidentno odmah pri početku 'Broja 55' jest  konačno odmicanje od posvemašnje statičnosti i režijske ukočenosti  recentnog hrvatskog ratnog filma. 'Broj 55' je film furioznih pokreta kamere, film dinamične montaže, brzih dijaloga i autentičnog ozračja rata, čije isprane boje uvjerljivo dočaravaju osjećaj klaustrofobije i konfuzije.

Kristijan Milić i scenarist Ivan Pavičić odlučili su iz hrvatskog ratnog filma izbaciti populističko politiziranje i ubaciti čistu, nepatvorenu akciju. U 'Broju 55', stoga,  pothvati hrvatskih branitelja nisu glorificirani već su u najočitijoj žanrovskoj dramaturškoj funkciji .

Milićev film, koliko god bio dobar, nije bez slabih mjesta. Kamera iz ruke je previše drhtava i to u scenama koje su naprosto zahtijevale umjereniji pristup. Između puškaranja ima ponešto praznog hoda  i upravo iz toga razloga je dobro što film traje  90 minuta, budući da redateljeva vizualna pirotehnika pred kraj postaje samosvrhovita.  

Od glumačkih interpretacija izdvojiti, nažalost, treba samo one Marka Cindrića i Gorana Bogdana, s obzirom da ostatak glumačke postave nije posebno upečatljiv.

Uglavnom, kad već Carpenter i Hill, ta dva ocvala žanrovska  redatelja, nemaju legitimnog nasljednika u suvremenom američkom filmu, lijepo je vidjeti da se s ove strane bare netko ovako efektno nastavlja na njihovu tradiciju.