Miro Nikolić o 'Ne brini, draga': Vizualno atraktivni, ali agresivni feministički pamfletić

Svaka reklama je dobra reklama, kažu marketinški stručnjaci. Negativni publicitet oko drugog redateljskog projekta glumice Olivije Wilde nije doveo do kraha na blagajnama, već je film 'Ne brini, draga', premda mu kritičari nakon premijere na venecijanskoj Mostri nisu bili osobito naklonjeni, ostvario više nego solidne rezultate u prvom vikendu prikazivanja. Ukratko, medijska halabuka počela je šuškanjima o negativnoj atmosferi na setu budući da je za glavnu mušku ulogu isprva odabran Shia LaBeouf kojeg je zbog navodnih nekontroliranih ispada na snimanju ubrzo zamijenio Harry Styles, bivši pjevač popularne grupe One Direction. Potom je LaBeouf objavio snimke i SMS poruke iz kojih se vidi kako uopće nije potjeran sa seta, već je zapravo on dao otkaz, a Olivia Wilde ga je preklinjala da ostane. Zatim je procurila informacija kako se redateljica zaljubila u Stylesa i raskinula sedmogodišnju vezu s kolegom Jasonom Sudeikisom te kako je najveći dio snimanja bila zavađena s glavnom glumicom Florence Pugh da bi, kao šlag na torti tabloidnog dolijevanja ulja na vatru, glamurozna premijera na filmskom festivalu u Veneciji bila začinjena snimkom na kojoj se čini kako je Styles pljunuo Chrisa Pinea koji u filmu igra glavnog negativca. Uglavnom, 'Don't Worry Darling' vrlo se brzo prometnuo u najiščekivaniji, možda i najkontroverzniji hollywoodski film sezone iako bi netko, doduše, mogao kazati kako je posrijedi dobro smišljena i još bolje provedena marketinška strategija koja je očito urodila plodom. 

Kako stvari stoje, najnoviji film Olivije Wilde zaradit će pristojan novac, međutim 38-godišnja redateljica nažalost nije uspjela ponoviti uspjeh svojeg beskrajno pametnog i duhovitog prvijenca 'Booksmart'. Drugim riječima, čini se kako ju je zahvatilo tzv. prokletstvo drugog filma ili je možda, potpuno svjesna ograničenja tendencioznog scenarija Katie Silberman, jednostavno zajahala na valu aktualnog MeToo pokreta. 

U središtu priče nalaze se Alice (uvjerljiva Florence Pugh) i Jack Chambers (Harry Styles) koji pedesetih godina prošlog stoljeća žive u naselju Victory. Sve su kuće besprijekorno dotjerane, a žene rijetko viđaju svoje muževe koji u Cadillacima pastelnih boja ranom zorom odlaze na posao i vraćaju se kasno navečer. Stoga se supruge bave uglavnom tračanjem, šopingiranjem, kuhanjem i čišćenjem, međutim Alice počinje zanimati čime se to njezin suprug bavi po čitave dane i za kakvu organizaciju zapravo radi. Posebno zabrinuta i sumnjičava postane kada jednog dana poznanica Margaret (Kiki Layne) počini samoubojstvo, odnosno kada vidi pad aviona koji navodno nitko drugi nije vidio. Kada na večeri ugoste Franka (bezlični Chris Pine), direktora tajanstvene kompanije za kojeg rade svi muškarci u naselju, i njegovu suprugu Shelley (Gemma Chan), stvari će za Alice postati sve jasnije. 

Naslanjajući se na čitav niz filmova o američkoj suburbiji kao utopijskom raju uredno podšišanih travnjaka, savršeno pituranih ograda i vječno plavog neba ispod kojeg se, dakako, uvijek krije pakao - od Hitchcockove 'Sjene sumnje' i Lynchovog 'Plavog baršuna' preko 'Stepfordskih supruga', Solondzove 'Sreće' i Mendesovog 'Vrtloga života' pa sve do pojedinih epizoda antologijskog serijala 'Zona sumraka' i 'Trumanovog showa' Petera Weira - 'Don't Worry Darling' ne donosi ništa uistinu novo ni iznenađujuće, a bogme niti provokativno. Provokativna je cenzorima, doduše, bila jedna mrvicu eksplicitnija scena (oralnog) seksa pa je film u Americi dobio predikat 'R'. 

Povremenim uskakanjem na teren 'elevated horrora', Wilde isporučuje dvije ili tri možebitno uznemirujuće i znalački režirane sekvence, a do zbrzanog finala u kojem do izražaja posebno dolaze brojni logički propusti, svakom će izoštrenijem gledateljskom oku biti posve jasno kako je u pitanju sjajno dizajnirani i vizualno atraktivni, ali agresivni feministički pamfletić kojim se doslovno svi muškarci proglašavaju šovinističkim i manipulativnim svinjama. I ne samo to, u 'Ne brini, draga' iskompleksirani će muški slabići svoje pametnije, sposobnije i ljepše polovice nastojati mahom pretvoriti u pasivne, submisivne i glupave kućanice koje ih doma svakodnevno dočekuju s višeslijednim ručkom i raširenim nogama. 

Ženskom emancipacijom, patrijarhatom, problematikom rodnog i spolnog identiteta, društvenim očekivanjima koja se stavljaju pred djevojke te još nekim bitnim temama feminističkog diskursa na ingeniozan se način, nudeći duboke i pronicljive analize, bavila sva sila umjetnika, od Ire Levina i Slavenke Drakulić u književnosti do Agnes Varde i Miyazakija na filmu. 

Stoga su muškomrzački filmovi poput ovog ili nedavnih 'Muškaraca' Alexa Garlanda, iako uglavnom na visokoj zanatskoj razini, zapravo maliciozni, gotovo karikaturalno jednodimenzionalni i banalni. Riječju, nepotrebni. Osim ako na snimanju muškomrzačkog filma deklarirana feministkinja ne dođe u priliku iskočiti iz jedne postelje u drugu. Mušku postelju, jelte.