MIRO NIKOLIĆ O 'SJEVERNJAKU' Krvav, brutalan i vizualno upečatljiv vikinški spektakl u kojem će prosječnom kino gledatelju vjerojatno biti svega previše

Još otkako je objavljen datum početka prikazivanja, treći cjelovečernji film jednog od najdarovitijih američkih redatelja svoje generacije figurira kao najiščekivaniji naslov proljetne sezone. Tridesetosmogodišnji Robert Eggers u dugom je metru debitirao 2015. opravdano hvaljenom 'Vješticom' da bi mu podjednako zapaženi drugijenac 'Svjetionik' premijeru imao 2019. u pratećem programu filmskog festivala u Cannesu. Uz Davida Roberta Mitchella, Arija Astera i Jordana Peelea, Eggers spada u skupinu relativno mladih novopridošlih redatelja koji su unazad 6-7 godina započeli revizionistički propitivati, odnosno reinterpretirati žanrovski film, napose film strave, tvoreći sintagmu 'uzvišeni horor' ('elevated horror'). Među spomenutima, Eggers se već od nastupnog ostvarenja, a posebno u 'Svjetioniku', dokazao kao ponajviše artistički orijentiran, neki će kazati čak i pomalo pretenciozan filmaš izrazito sklon (napadnom) simbolizmu i šokiranju što je do izražaja posebno došlo upravo u njegovom drugom filmu. Također, još od najranijih kratkometražnih uradaka ('Ivica i Marica', 'Izdajničko srce' prema istoimenoj priči Edgara Allana Poea) zainteresiran je za okultno, religijski kontekst narodnih priča, folklorne posebnosti i vještičarenje. Isto tako, vješto miješanje naturalizma i opsjene u kombinaciji s vizualnim oslanjanjem na poetiku kako Tarkovskog, tako i Malicka, Von Triera, ali i Bergmana te Kubricka, Eggersove je bizarne, sporogoreće filmove definitivno činilo manje prijemčivima široj publici od, primjerice, Peeleovih. 

Njegov najnoviji film više je nego solidno budžetiran (približno 90 milijuna dolara) pa je kod fanova 'Vještice' i 'Svjetionika' postojala određena bojazan da se redatelj možda nije 'prodao' srednjostrujaškom Hollywoodu. Ako 'Sjevernjak' i jest svojevrsni brak iz koristi, treba odmah reći kako je Eggers ipak prošao nešto bolje od, recimo, Chloe Zhao koja se poslije dva impresivna niskobudžetna filma ('Jahač', 'Zemlja nomada') nije proslavila izletom u blockbusterski Hollywood ('Vječnici'), baš kao ni David Lynch svojedobno s 'Dinom'. 

'The Northman' se temelji na legendi o princu Amlethu kojom je inspiriran bio i Shakespeare kada je pisao Hamleta. Naime, Amlethu (Oscar Novak) je još kao dječaku stric Fjolnir (Claes Bang) ubio oca, kralja Aurvandila Ratnog Gavrana (Ethan Hawke) te oženio njegovu suprugu Gudrun (Nicole Kidman), Amlethovu majku. Malo je nedostajalo da i sam nastrada od stričevog mača, međutim u zadnji trenutak se uspio spasiti bijegom u čamcu. Otada Amleth kao mantru ponavlja zakletvu: 'Osvetit ću te, oče. Oslobodit ću te, majko. Ubit ću te, Fjolnire'. Protekom godina Amleth (Alexander Skarsgard) stasava u pripadnika vikinškog plemena Medvjeda-vukova koje napada slavenska sela i zarobljava robove za svoje kraljeve. Ipak, osveta mu je stalno na pameti i kada sazna da su slavenski robovi, među kojima je i njegova buduća partnerica Olga (Anya Taylor-Joy), poslani na Fjolnirovu farmu na Islandu, Amleth im se pridružuje kako bi dugo priželjkivanu osvetu napokon i proveo u djelo. 

Eggers je zahvalnog suradnika našao u Islanđaninu Sjonu, pjesniku, romanopiscu i glazbeniku koji je potpisao scenarij za prošlogodišnji islandski hit 'Janje', a redatelju je trebao za lakše snalaženje u skandinavskim mitološkim tekstovima kao što je 'Edda', zbirka pjesama i priča nastala krajem 13. stoljeća.

Na londonskoj premijeri filma početkom travnja, Eggers je novinarima pokušao objasniti kako je želio odvojiti vikinšku povijest od rigidnih desničarskih grupa zbog čega se prije snimanja u potpunosti posvetio proučavanju načina ratovanja berserkera (nordijski ratnici koji su se zaklinjali na vjernost bogu Odinu) kako bi film učinio što autentičnijim. Naime, dobar dio anglosaksonskih desničara i rasista, po Eggersovim riječima, prisvaja ne samo vikinšku kulturu, već i mitove o boljoj europskoj prošlosti: vremenu prije rasnog miješanja i progresivne politike u kojem su (bijeli) muškarci bili neustrašivi ratnici na braniku domovine, a žene brinule o kući i djeci. 

Eggersovu posvećenost, studioznost i neskrivenu ambiciju u svakom slučaju treba cijeniti, međutim 'Sjevernjak' svakako ima svojih problema. Prije svega, posrijedi je prilično neujednačen film kojem je središnji dio zna djelovati tromo, odnosno ostavljati dojam repetitivnosti premda su pojedine sekvence uistinu briljantno orkestrirane, posebice ona u kojoj Amleth s pripadnicima svojega plemena napada slavensko selo. Nadalje, nebrojeno puta viđena priča o osvetničkom pohodu naprosto ne ostavlja Eggersu prostora za pronicljiviju i detaljniju razradu teze o nasilju koje rađa nasilje, kao ni za razorniju kritiku mačizma.

Isto tako, dobar dio likova, među kojima su i oni najvažniji kao što su Olga i Fjolnire, ne odmiče se dalje od jednodimenzionalnosti dok Amlethova moralna ambivalentnost naprosto nije dočarana dovoljno sugestivno. Eggers se, naravno, referira i na Miliusovog 'Conana Barbarina' (1982.), odnosno čitav podžanr mača i magije te Refnov 'Valhalla se budi' ( 2009. ). Iako se Eggersovom križancu 'arthousea' i žanrovskog filma snimljenom u 'A' produkciji ne može uputiti prigovor na scenografskom ili kostimografskom planu, kao ni sa snimateljskog aspekta (ovdje ponovno surađuje s izvrsnim Jarinom Blaschkeom), 'Sjevernjak' ne uspijeva istovremeno biti eskapistički spektakl, egzistencijalna drama i suptilno filozofičan film na način na koji je to bio Miliusov klasik niti sadrži crtu spiritualne zavodljivosti koja je krasila Refnov film. 

Pritom, 'The Northman' je lišen zadivljujuće snolike atmosfere i crnog humora 'Vještice' i 'Svjetionika', a i scene krvoprolića s vremenom postaju same sebi svrhom. Uglavnom, 'Sjevernjak' je krvav, brutalan i vizualno upečatljiv vikinški spektakl u kojem će prosječnom kino gledatelju vjerojatno biti svega previše dok bi Eggersovi poklonici koji su film čekali s nestrpljenjem mogli ostati razočarani.