MIRO NIKOLIĆ O 'SMRTONOSNOM SUSRETU': Dobrodošlo osvježenje!

Holivudski se trendovi neumoljivo mijenjaju, a filmska je moda, baš kao i svaka druga, prolazna. Ako u ičemu Hollywood u devedesetima nije oskudijevao, onda su to filmovi o serijskim ubojicama s jedne i tarantinovština s druge strane. Drugim riječima, prije tridesetak godina štancali su se podjednako tzv. serial killer movies, kao i više ili manje uspjele imitacije poetike Quentina Tarantina da bi se balon naposljetku ispuhao te su oba podžanra pomalo zamrla već u prvim godinama novog tisućljeća. 

Doduše, vrsnije su se na gurua pop-modernizma naslanjali izvan Amerike (rani filmovi Guya Ritchieja, 'Sexy Beast', 'Perdita Durango'…) premda je i u samom Hollywoodu nastalo nekoliko oglednih primjera tzv. tarantinovskog filma ('Divlja noć', 'Uhvatite maloga', 'Čekajući smrt u Denveru', 'Grosse Pointe Blank'…).

Na domaći se kino-repertoar gotovo nečujno dovukao film 'Strange Darling', u nas nemaštovito preveden kao 'Smrtonosni susret', premda je posrijedi ostvarenje koje po svim kriterijima nadmašuje pompozno najavljivane naslove poput 'Maxxxine', 'Trepni dvaput' i 'Sakupljača duša' ('Longlegs'), a vjerojatno je ponešto bolji i od najveće atrakcije ove sezone –  dobre, ali prehvaljene 'Supstance' Coralie Fargeat.

'Strange Darling', naime, film je o serijskom ubojici s neskrivenim Tarantinovim utjecajem, ali i referencama na legendarni 'Teksaški masakr motornom pilom' Tobea Hoopera, 'giallo' filmove i Briana De Palmu, pomalo zaboravljenog novoholivudskog velikana i najvažnijeg američkog postmodernista kojega čitav niz (mlađih ) kolega u zadnje vrijeme uvelike citira (najrecentniji primjeri su 'Posljednja noć u Sohou' Edgara Wrighta, 'Dvostruki ljubavnik' Francoisa Ozona, 'Mi' Jordana Peelea i Shyamalanov 'Trap', zatim Burtonov 'Bubimir Bubimir' koji završava upravo partiturom Pina Donaggija iz De Palmine antologijske 'Carrie' na koju se u završnici poziva i spomenuta Fargeat u 'Supstanci' dok je gotovo čitava 'Maxxxine' posveta De Palminim naslovima iz prve polovice osamdesetih). 

Redatelj 'Smrtonosnog susreta' JT Mollner, pak, u svojem drugijencu od De Palme preuzima jedan od njegovih najjačih zaštitnih znakova – 'split diopter', svojevrsnu dvostruku ekspoziciju koja se postiže korištenjem 'diopter' leće kamere.

'Smrtonosni susret' niskobudžetni je uradak u produkciji kompanije Miramax koji je premijeru prije nešto više od godine dana imao na teksaškom Fantastic Festu gdje je zaradio dobre kritike da bi se, nakon krnje kino-distribucije u Americi, prometnuo u jedan od najhvaljenijih naslova godine. S punim razlogom – 'Strange Darling' je film koji gledatelja, kako ona prastara krilatica kaže, zaista prikuje za sjedalo.

JT Mollner nije osobito poznato ime čak ni najupućenijim filmofilima budući da je prije 'Smrtonosnog susreta' potpisao tek nekoliko kratkometražnih filmova, odnosno samo jedan dugometražni film naslovljen 'Outlaws and Angels' (2016.) koji je s relativnim uspjehom prikazan u konkurenciji Sundancea.

U ulozi snimatelja, međutim, nalazi se jedno poznato glumačko ime – Giovanni Ribisi kojem je ovo debitantski nastup u ulozi direktora fotografije. I to kakav nastup;  Ribisijev obol filmu definitivno je jedna od najjačih karika 'Smrtonosnog susreta'.

Film se otvara natpisom kako je u potpunosti snimljen na 35 milimetarskoj vrpci te podužim tekstom o serijskom ubojici koji hara zapadom Sjedinjenih Američkih Država, a potom će uslijediti uvodna scena u kojoj okrvavljena plavuša bježi pred pomahnitalim muškarcem naoružanim sačmaricom, sve to garnirano pogođenom glazbenom podlogom u vidu balade 'Love Hurts' sastava Nazareth. 

Budući da je film podijeljen u šest poglavlja (doduše, tu je i epilog) koja nemaju kronološki slijed, već su ispremiješana na način da prvo vidimo treće poglavlje potom peto pa tek onda prvo, radnju je gotovo nemoguće prepričati bez otkrivanja svih iznenađujućih preokreta kojima 'Smrtonosni susret' obiluje. 

Najkraće rečeno, 'one night stand' između Dame (Willa Fitzgerald) i Demona (Kyle Gallner) poći će ukrivo i pretvoriti se u nadigravanje progonitelja i bjegunca što će uključivati kokain, sado-mazo igrice, ostarjele hipije, krvavi metež i još štošta.

Koncept, kao i tematski motivi možda nisu najoriginalniji, ali Moller u 'Smrtonosnom susretu' sasvim sigurno ne korača utabanim žanrovskim stazama niti mu film ostavlja dojam stilskog pastiša, iako razlomljena naracija i sočne dijaloške partije primarno asociraju na Tarantina. Mollner, međutim, uspijeva vješto gradirati trilersko-hororsku tenziju do te mjere da gledatelj naprosto zaboravi na sitne dramaturške šlampavosti i nelogičnosti. U tom je smislu 'Strange Darling' jedan od onih filmova koji su bolje režirani negoli napisani.

Pojedini prizori od gledatelja zaista zahtijevaju suspenziju nevjerice, epilog je ponešto razvučen, ali krupnije nedostatke teško je pronaći. Netko će 'Strange Darling' o(t)pisati kao samosvrhovitu paradu hipertrofiranog nasilja u kojoj nema mjesta karakterizaciji likova, no film se može tumačiti i kao potentna žanrovska vježba koja je usput i šaka u oko mejnstrimaškoj 'MeToo' kampanji. Što je svakako odraz hrabrosti, čak i subverzije u današnjem vremenu sveopće političke korektnosti. Zbog toga je – između ostalog – 'Smrtonosni susret' više nego dobrodošlo osvježenje na kino-repertoaru.