Miro Nikolić o Del Torovom 'Obliku vode': Ono kada društveni aktivist sve iskritizira bajkovitom romantičnom fantazijom

Iznenađujući pobjednik prošlogodišnjeg filmskog festivala u Veneciji, najnoviji film proslavljenog meksičkog redatelja Guillerma del Tora 'Oblik vode' s trinaest je nominacija za Oscara (među kojima su i one za najbolji film, redatelja i originalni scenarij), definitivno jedan od ozbiljnijih favorita za osvajanje pozlaćenog kipića. Ugledni filmaš još od 'Đavolje kralježnice' iz 2001. slovi kao specijalist nadrealnih političkih alegorija osnaženih hororskim intonacijama i pulpovskom poetikom da bi glasovitim 'Panovim labirintom' gotovo unisono bio proglašen majstorom nesvakidašnjih celuloidnih bajki za odrasle. Sredinom prošlog desetljeća, u vrijeme oba 'Hellboya' i 'El Laberinto del Fauno', Del Toro je u očima filmofila bio ono što je na prijelazu iz osamdesetih u devedesete u Hollywoodu bio Tim Burton - silno talentiran, imaginativan i tankoćutan autor s istančanom empatijom za ekscentrične marginalce.

Nakon što je prilično posrnuo s pretprošlim uratkom 'Crimson Peak', Del Toro se, zahvaljujući obilju nominacija i nagrada, 'Oblikom vode' ponovno vinuo među najveće redateljske zvijezde današnjice. Je li, međutim, Meksikančev recentni film uistinu dobar onoliko koliko to sugeriraju prestižna strukovna priznanja?

Radnja 'Oblika vode' odigrava se u jeku hladnog rata između Amerike i Sovjetskog saveza početkom šezdesetih godina u Baltimoreu. Glavna je junakinja nijema djevojka Elisa (sjajna Sally Hawkins) koja kruh zarađuje kao čistačica u tajnom vladinom laboratoriju u kojeg jednog dana iz amazonske prašume dopreme čovjekolikog vodozemca. Između Elise i tog čudnovatog stvorenja ubrzo će se, naravno, roditi simpatija, a kada američki tim na čelu s fašistoidnim Stricklandom (poslovično upečatljivi Michael Shannon) odluči vodozemca ubiti kako bi ga mogli secirati, Elisa će, zajedno s prijateljem i susjedom Gilesom (Richard Jenkins) te kolegicom Zeldom (Octavia Spencer), krenuti u akciju njegova spašavanja.

Del Tora, dakako, ne zanima samo bajkovita romantična fantazija koja koketira s elementima zapleta iz 'Ljepotice i zvijeri' niti potentna intertekstualna i filmofilska posveta povijesti pokretnih slika, napose naslovima B-produkcije i baštini nijemog filma. Redatelj u 'Obliku vode', naime, nastupa kao nametljivi društveni aktivist koji bi se najradije posvetio svim društvenim i političkim fenomenima koji mu padnu na pamet; tako je film čija je radnja ambijentirana u Ameriku otprije pedesetak godina Del Toro nakrcao temama homofobije, rasne i klasne segregacije, problematike integracije imigranata, ksenofobije i mizoginije, općenito straha od 'drugih' i drugačijih, čime 'Oblik vode', očito nimalo slučajno, u nekoliko navrata zapravo počinje figurirati kao katalog svih diskriminacijskih stavova trumpovske Amerike. Blagonakloniji će takav koncept vjerojatno proglasiti intrigantnim, međutim ugrađivanje trivijalne priče u suvremeni društveni kontekst putem preočite simbolike i metafizičkih referenci nesumnjivo ostavlja dojam kalkulantskog pristupa, odnosno posvemašnje političke korektnosti.

Gotovo svi protagonisti viktimizirani su od strane predstavnika društveno prihvaćenih vrijednosti ili najbliže okoline pri čemu je Zelda, primjerice, lajava Afroamerikanka prema kojoj šovinistički i rasistički ispad ima upravo Strickland kao pripadnik vojnog vrha dok je Giles simpatični gay starčić kojem je zabranjen ulazak u lokalni kafić nakon što je pokušao zavesti mladog konobara.

Unatoč pojedinim traljavim scenarističkim rješenjima, pokojem logičkom propustu u priči i povremenim žanrovskim klišejima, Del Toro ne bi bio Del Toro kada ne bi isporučio pregršt vizualno fascinantnih sekvenci koje - zahvaljujući, između ostalog, redatelju svojstvenoj baroknoj nakićenosti i bajkovitoj snolikosti - sprječavaju da 'Oblik vode' postane infantilni hollywoodski spektakl.

Premda je film očigledno više slavljen zbog promicanja plemenitih ideja negoli zbog osobito visoke kvalitativne razine ili inovativnosti, nepošteno bi bilo kazati kako 'Oblik vode' ne drži vodu. Bilo bi, doduše, poštenije da su Del Tora nagradama zasuli za neki od ranijih, subverzivnijih, hrabrijih  i, na koncu, uspjelijih filmova od 'The Shape of Water'.