MIRO NIKOLIĆ O FILMU 'ANORA': Bajke (ne) postoje

Pedesettrogodišnji Sean Baker danas je vjerojatno vodeća redateljska figura američke nezavisne kinematografije premda mu je put do zvjezdanog statusa bio prilično trnovit. Ovaj bivši heroinski ovisnik 2000. godine u dugom je metru debitirao uratkom 'Four Letter Words' nakon kojeg su uslijedili također slabo zapaženi naslovi 'Take Out', 'Prince of Broadway' i 'Starleta', da bi 2015. godine potpisao svoj do danas najjači film - senzacionalnu 'Tangerine', priču o dvije transrodne prijateljice koje preživljavaju na ulicama Los Angelesa baveći se najstarijim zanatom na svijetu. U cijelosti snimljen mobitelom iPhone, film je koštao jedva stotinjak tisuća dolara, no Bakerovo je ime konačno ucrtao na mapu onih 'indie' redatelja čiji rad ubuduće treba pratiti. 

Dvije godine kasnije svjetsku premijeru na filmskom festivalu u Cannesu imat će 'Projekt Florida', snimljen sa znatno većim budžetom i poslovično izvanrednim Willemom Dafoeom u jednoj od glavnih uloga. Uslijedio je zatim redateljev pretposljednji film 'Crvena raketa' o propalom porno glumcu koji se vraća u rodni teksaški gradić, ponovno euforično primljen od kritike.

Slavljen kao pjesnik obespravljenih, Baker od samih početaka u fokus svojih humornih i duboko humanističkih drama stavlja svakodnevicu društveno marginaliziranih, siromašnih izopćenika koji čine određenu (urbanu) subkulturu, bilo da su to azijski imigranti u New Yorku, jeftine losanđeleške prostitutke ili jednostavno sirotinja iz neuglednih floridskih motela. Taj živopisni polusvijet, međutim, Baker oslikava s puno empatije, ljubavi i topline, ali i - što je najvažnije - bez trunke patetičnog prenemaganja. Njegovi filmovi, dakako, nisu samo labavo fabuliranje isječaka iz života građana drugog reda, već figuriraju kao dekonstrukcija uvriježenog narativa o 'američkom snu', odnosno kao nenametljiva, ali bespoštedna kritika bestijalnog kapitalističkog sustava suvremene Amerike, svijeta u kojem egzistiraju samo bogataši s jedne i pripadnici klasno najnižih slojeva s druge strane. Upravo ta karakteristika najviše dolazi do izražaja u Bakerovom najnovijem filmu naslovljenom 'Anora'. 

Naime, posrijedi je priča o 23-godišnjoj bruklinskoj erotskoj plesačici Anori (premda ona neprestano zahtijeva da je se oslovljava s Ani) koja jedne večeri u striptiz-klubu upozna Ivana zvanog Vanja (Mark Ejdelštejn), mladog i rastrošnog sina ruskih bogataša. On se vrlo brzo zaljubljuje u Ani te je dovodi u američku vilu svojih roditelja gdje živi sam provodeći vrijeme u organiziranju raskalašenih zabava, igrajući video-igrice i konzumirajući droge. Ivanovi roditelji Nikolaj (Aleksej Serebrjakov) i Galina (Darja Ekamasova), međutim, žele da se razmetni sinčić što prije vrati u Rusiju i počne raditi u očevoj firmi. Nakon novogodišnjeg partyja Ivan Anori ponudi 15 tisuća dolara za ekskluzivnu vezu u trajanju od tjedan dana nakon čega odlaze u Las Vegas gdje Ivan za vrijeme seksa zaprosi Anoru. 

U pitanju je naravno 'zelena karta' koja bi Ivanu omogućila da ostane u Americi, umjesto da se vrati u Rusiju zbog posla. Oduševljena Anora pristaje, vjenčaju se u Las Vegasu, ali tada njegova obitelj saznaje što im je sin napravio te šalju svoje ljude na terenu,  pravoslavnog svećenika Torosa (Karren Karagulian) i dvojicu pomoćnika Garicka i Igora, kako bi pod hitno poništili sinovljev brak s 'prostitutkom'. Sve se ubrzo pretvori u kaotičnu noć na njujorškim ulicama da bi sljedećeg jutra Ivanovi roditelji privatnim avionom sletjeli u New York.

Film započinje kao uvrnuta interpretacija bajke o Pepeljugi u kojoj dobrodušna seksualna radnica upoznaje svojega princa na bijelom konju, čime se Hollywood već bavio u omiljenoj 'Zgodnoj ženi' s Julijom Roberts i Richardom Gereom u glavnim ulogama, međutim Baker će začudnu bajkovitost nakon otprilike sat vremena zamijeniti obilatim korištenjem elemenata 'slapstick' komedije i filma potjere. Taj je prijelaz ponešto mehanički, a komediografski okvir u drugoj polovici filmu oduzima dokumentaristički štih i Bakeru prirođenu autentičnost, međutim završnica je uistinu sjajna - dirljiva i otrežnjujuća. 

Bakerove filmove, doduše, i ranije je bilo teško žanrirati, ali 'Anori' nedostaje upravo te suptilne žanrovske fluidnosti iz prethodnih autorovih uradaka. 

Ipak, nema sumnje da je najveći doseg filma glumačka izvedba nevjerojatne Mikey Madison, odnosno međuigra Ani i Igora (izvrsni Jura Borisov) koja će svoj emotivni vrhunac doseći u već spomenutom impresivnom finalu filma.

'Anori' se jamačno može prigovoriti zbog tonalne neujednačenosti i ponešto predugog, gotovo dvoipolsatnog trajanja, no u pitanju je nedvojbeno dobar film. Možda ne toliko dobar kao što sugeriraju panegirične ocjene kritičara i osvojena Zlatna palma u Cannesu, ali definitivno se radi o djelu koje Seana Bakera potvrđuje kao jednog od najvažnijih američkih filmaša današnjice. To što će nekima u 'Anori' faliti sirova energija 'Tangerine' ili nijansiranost u ocrtavanju likova s dna društvene kace iz 'Projekta Florida', drugi je par postola.