MIRO NIKOLIĆ O NOVOM SORRENTINU: Tražeći ljepotu

Celuloidne posvete svojim rodnim gradovima ili dugogodišnjim mjestima prebivališta ispisivali su mnogi redatelji - od Fellinija (Rimini) i Godarda (Pariz) preko Woodyja Allena, Martina Scorsesea i Spikea Leeja (New York) pa sve do Roberta Altmana (Kansas City), Fatiha Akina (Hamburg), Kennetha Branagha (Belfast), Paula Thomasa Andersona (Los Angeles) i Arsena Antona Ostojića (Split). Bile te posvete nostalgično-melankoličnog prizvuka ili pomalo gorko razračunavanje sa sredinom koja ih je na ovaj ili onaj način formirala, u filmovima kao što su, primjerice, Allenov 'Manhattan', Scorseseov 'Taksist' , Akinov 'Soul Kitchen' ili Ostojićeva 'Ta divna splitska noć', New York, Hamburg i Split nisu bili samo impresivna scenografija, već gotovo punopravni protagonisti.

Jedan od najuglednijih talijanskih filmaša današnjice rođen je 1970. u Napulju, međutim svojem se rodnom gradu nije posvećivao u prvih osam dugometražnih ostvarenja. Štoviše, Paolo Sorrentino svoj je najhvaljeniji uradak 'Velika ljepota' smjestio u Rim podignuvši talijanskoj metropoli vjerojatno najljepši filmski spomenik još od Fellinijevog 'Slatkog života', odnosno prvog poglavlja Morettijevog filma 'Dragi dnevniče'. Osim rimskom dekadencijom, bavio se u međuvremenu blaziranim bogatašima, umjetnicima na resetiranju u ljetovalištima švicarskih Alpa, megalomanskim svećenstvom i Silvijom Berlusconijem da bi 2021. godine na venecijanskoj Mostri predstavio svoj najosobniji film, poluautobiografsku 'Božju ruku', ambijentiranu u Napulj osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Talijanskoj kinematografiji, čije je zlatno doba završilo još prije četrdesetak godina, nasušno je trebao redateljski superstar pa su nakon senzacionalnog uspjeha 'Velike ljepote' koja je osvojila Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, tamošnji, a potom i ostali svjetski kritičari Sorrentina počeli proglašavati novim Fellinijem. Baveći se tzv. velikim temama, Sorrentino je u 'La Grande Bellezza', ali jednim dijelom i u sljedećem uratku 'Mladost' direktno inspiriran Fellinijem od kojeg je ponajviše baštinio tematske i stilske sastavnice 'Slatkog života' i 'Osam i pol'. 

U jednu ruku britka kritika ispraznosti velegradskog mondenog društva, a u drugu ikonografski zasićen film nakrcan ponekad predoslovnim metaforama, 'Velika ljepota' opčinjavala je ponajprije fascinantnim vizualnim stilom i finom, pritajenom melankolijom. Više od pola stoljeća nakon Fellinijevog klasika 'La Dolce Vita', Talijani su tako dobili novi veliki film o slatkom životu Rima s Tonijem Servillom kao ostarjelim Marcellom Mastroiannijem. 

Sorrentino je reputaciju Fellinijevog nasljednika potvrdio i 'Božjom rukom' snimivši vlastitu inačicu antologijskog 'Amarcorda', a svojem rodnom gradu ljubavno pismo ispisuje i najnovijim filmom naslovljenim 'Parthenope'.

Partenopa je starogrčko pjesničko ime za Napulj po jednoj od triju sirena koje, u grčkoj mitologiji, svojim pjevanjem nisu uspjele zavesti Odiseja te su završile u morskoj pjeni Napuljskog zaljeva. Sorrentinova, pak, Parthenope ljepotica je rođena 1950. godine u Napulju i film prati njezin život sve do današnjice – od bezbrižnog djetinjstva preko studiranja antropologije, incestuoznog odnosa s bratom, obiteljske tragedije, udvarača koji po nju šalju helikoptere do susreta s mortus pijanim piscem Johnom Cheeverom (epizodna uloga Garyja Oldmana), galerije pomalo grotesknih likova po Fellinijevoj recepturi, plastičnim operacijama unakaženih glumačkih diva, pohotnih biskupa i još koječega. 

Parthenope, dakako, simbolizira Napulj, taj predivni, živopisni, kaotični, zapušteni i ludi grad kontradikcija i nesputanih strasti. Njezina je narav upravo napolitanski ambivalentna - naslovna junakinja u tumačenju prekrasne Celeste Dalla Porta uistinu je neobično čeljade u potrazi za smislom vlastite egzistencije koje će na nečije pitanje o tome kako je provela život odgovoriti: 'Bila sam živa i sama, baš kao i Napulj'. U prijevodu, i Parthenope i Napulj žrtve su svoje ljepote. A Sorrentino je opet pomalo žrtva vlastitog režijskog, odnosno stilskog habitusa. Prepun poetskih sekvenci, bravuroznog kadriranja, kitnjastog, ali zavodljivog vizualnog prosedea i općenito užerežijske virtuoznosti, prvi Sorrentinov film sa ženom kao središnjim likom u ponekim bi segmentima mogao poslužiti i kao reklamna kampanja za novu modnu kolekciju brenda Yves Saint Laurent (kreativni direktor kompanije YSL potpisan je kao umjetnički direktor kostima) ili čak kao promidžba duhanskih proizvoda budući da većina protagonista čitavo vrijeme ne vadi cigaretu iz usta. 

Također, tijekom 136-minutnog trajanja Napolitancu se zna dogoditi da izgubi fokus što se posebno odražava na pojedinim likovima koji su više skicirani negoli istinski dočarani. Drugim riječima, čak i onda kada je posve jasno kako ubacivanje društveno-političkih trenutaka poput sukoba studenata s policijom nema nikakvo dramaturško uporište, Sorrentinovoj fluidnoj kameri teško je odoljeti. Baš kao i magnetskoj privlačnosti Celeste Dalla Porta.