Premda je, od pet nominacija, na ovogodišnjoj dodjeli Oscara najnoviji film Alexandera Paynea osvojio samo zlatni kipić za sporednu žensku ulogu, 'The Holdovers' će ostati upamćen kao nešto nesvakidašnje, svojevrsni raritet u holivudskim okvirima. Ovaj američki filmaš grčkog podrijetla već je u dosadašnjem dijelu svojega opusa znao ispisivati ljubavna pisma i posvete omiljenim filmovima i redateljima pa je tako 'Nebraska', snimljena u crno-bijeloj tehnici i ambijentirana u američku zabit, neodoljivo podsjećala na najpoznatije filmove Petera Bogdanovicha 'Posljednju kino predstavu' i 'Mjesec od papira', međutim gledatelj njegovog recentnog ostvarenja imat će osjećaj kao da ga je Payne ovoga puta vremenskim strojem vratio pedesetak godina unazad.
Naime, od uvodne špice, Universalovog loga iz prve polovice sedamdesetih, glazbe karakteristične za to razdoblje (Cat Stevens, The Allman Brothers Band...) te granulirane fotografije pa do zumiranja i blagih pretapanja u međuscenskim prijelazima, gotovo sve u 'The Holdovers' izgleda kao da je posrijedi vršnjak onodobnih filmova Hala Ashbyja ili Paula Mazurskog. Dijeleći vizualni i auditivni stil, ali i poneki motiv s uradcima navedenih autora, Payne stvara film koji je staromodan kako u formi, tako i u sadržaju.
Radnja filma odvija se za vrijeme božićnih praznika krajem 1970. godine u prestižnom muškom internatu 'Barton Academy'. Oni rijetki učenici koji iz nekog razloga ne mogu provesti božićni raspust kod kuće, osuđeni su na ostanak na kampusu. Dežurni profesor zadužen za bejbisitanje takvih nesretnika je mrzovoljni profesor povijesti Paul Hunham koji će zimske praznike provesti s inteligentnim, ali problematičnim Angusom čija je majka u zadnji trenutak Božić odlučila provesti na Karibima s novim suprugom i glavnom školskom kuharicom Mary čiji je sin, također nekadašnji učenik internata, nedavno poginuo u Vijetnamu.
Payneov najfriškiji naslov - snimljen po scenariju Davida Hemingsona - ima gotovo sve odlike njegove autorske poetike; ponovno je riječ o nenametljivo režiranoj dramediji, točnije filmu koji u dobro pogođenom balansu spaja humor i dramu, sjetu i radost, filantropiju i prezir prema ljudskoj vrsti. Također, redatelj iznova varira omiljene teme sukoba generacija, to jest disfunkcionalnih obiteljskih odnosa iako Paul, Angus i Mary naravno ne čine biološku obitelj, a 'The Holdovers' sadrži i elemente filma ceste, podžanra kojem je Payne sklon još od 'Stranputice' i 'Nebraske'.
U duhu novoholivudskih sedamdesetih, film nije lišen natruha društvene angažiranosti u vidu suptilnog provlačenja komentara o Vijetnamskom ratu dok će, isto tako, u duhu božićnih feel-good filmova, potenciranje svih važnijih humanističkih načela dosegnuti svoj vrhunac u dirljivoj završnici.
Premda bi se filmu moglo štošta zamjeriti, od pretjerane emocionalnosti, klišejiziranosti, odnosno predvidivosti, čini se kako Payne uopće ne bježi od takvih odrednica niti ih pokušava zamaskirati ironičnim žalcem iz svojih ranijih ostvarenja kao što su 'Izborni dani' ili 'Nasljednici'.
Doduše, 'The Holdovers' je najbolji kada je studija karaktera, odnosno kada je Payne maksimalno usredotočen na pronicljivo psihološko portretiranje likova društveno neprilagođenih, osebujnih marginalaca; u čemu ovaj film nipošto nije iznimka u Payneovoj filmografiji.
Čitava glumačka postava je besprijekorna (sjajni debitant Dominic Sessa i još sjajnija DaVine Joy Randolph), međutim nemoguće je posebno ne istaknuti poslovično briljantnog Paula Giamattija u ulozi punokrvnog payneovskog lika, razrokog mrguda Paula koji zbog metaboličkog poremećaja smrdi na ribu, koji učenike naziva propalicama i hormonskim barbarima, a s ravnateljem je u svađi zato što nije htio popraviti ocjenu sinu jednog senatora koji je dao izdašnu donaciju internatu.
'The Holdovers' je, ukratko, mali veliki film koji će otopiti srce i najokorjelijem ciniku.