MIRO NIKOLIĆ O UBOGIM STVORENJIMA: Nikad bolja Emma Stone i nikad zabavniji Lanthimos

Najznačajniji predstavnik grčkog 'čudnog vala' Yorgos Lanthimos prije šest-sedam godina napustio je rodnu Atenu i udobno se smjestio prvo u London, a potom i pod okrilje srednjostrujaškog Hollywooda počevši snimati filmove u kojima redovito nastupaju neka od najcjenjenijih glumačkih imena današnjice kao što su Colin Farrell, Emma Stone i OIivia Colman.

Poster boy novovjeke grčke kinematografije tako je u domovini ostavio svoje suborce poput redateljice Tsangari ('Chevalier') ili kolege Avranasa ('Miss Violence') koji su danas potonuli u zaborav – baš kao i čitav grčki 'čudni val' - ali je zato sa sobom poveo (ko)scenarista gotovo svih svojih uradaka iz grčke faze, Efthymisa Filippoua. Kao što je krajem dvijetisućitih bio mlada senzacija europskog art filma, Lanthimos je danas vruće hollywoodsko ime čije je najnovije ostvarenje naslovljeno 'Uboga stvorenja' upravo pobralo čak 11 nominacija za Oscara, ali i prethodno osvojilo Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu, odnosno trijumfiralo na dodjeli Zlatnih globusa. 

Vješto asimiliravši utjecaje Brechtovog društveno angažiranog kazališta ('efekt očuđenja'), nadrealističke poetike i apsurdističkog humora Bunuela te Kubrickove cerebralnosti i distanciranog redateljskog pristupa likovima, Lanthimos je - od 'Kinette' i 'Očnjaka' pa sve do 'Ubojstva svetog jelena' – potpisivao filmove koji su ipak djelovali svježe i samoniklo. Naravno, bilo je i onih koji su ludom Grku znali prigovarati zbog gomilanja bizarnosti i začudnih situacija, odnosno pretjerane osovljenosti oko određene konceptualne dosjetke što nisu prigovori bez ikakvog utemeljenja; pojedini Lanthimosovi filmovi vjerojatno se mogu okarakterizirati i kao pretenciozno umjetničarenje.

S 'Miljenicom', međutim, otpočinje novo poglavlje u Lanthimosovoj karijeri. Snimivši prvi put film bez svog scenarističkog kompanjona Filippoua, u 'The Favourite' kreira i ponešto drugačiji vizualni identitet – osim što je raskošnije snimljen, redatelj u svom pretposljednjem filmu uglavnom napušta estetiku statičnih kompozicija kadra i počinje pribjegavati obilatom korištenju širokokutnih objektiva (tzv. fisheye). Nadalje, 'Miljenica' nije počivala na intrigantnom konceptu koji se u nekim ranijim Lanthimosovim uradcima znao istrošiti već oko polovice filma, a i likovi su mu, posebice ženski, nesumnjivo postali slojevitiji.

Svega toga ima i u 'Ubogim stvorenjima', Lanthimosovom četvrtom naslovu na engleskom jeziku i filmu s vjerojatno najboljom kritičarskom recepcijom do sada. 

Radnja se odigrava u viktorijanskom Londonu gdje dobrodušni student medicine Max McCandles (Ramy Youseff) postaje pomoćnik ekscentričnom kirurgu Dodwinu Baxteru ( Willem Dafoe ) i pritom se zaljubljuje u njegovu štićenicu Bellu (Emma Stone). Postupno doznaje da je Bella svojedobno izvršila samoubojstvo skokom s mosta i da ju je Godwin vratio u život operacijom kojom joj je usadio mozak njezinog nerođenog djeteta. Bella jako brzo napreduje i u jednom joj trenutku Max postaje dosadan pa radije pobjegne na putovanje s razvratnim odvjetnikom Duncanom Wedderburnom (Mark Ruffalo). 

Lanthimos je još 2009. godine, odmah po dovršetku 'Očnjaka', pročitao istoimeni roman škotskog pisca Alasdaira Graya, objavljen 1992., da bi Gray je u međuvremenu pogledao 'Očnjaka' koji mu se jako dopao. Za adaptaciju Grayeve knjige Lanthimos je angažirao Australca Tonyja McNamaru s kojim je prethodno surađivao na 'Miljenici'.

Impresivan vizualni stil 'Ubogih stvorenja' može podsjetiti na njemački ekspresionizam, kao i na filmove Terryja Gilliama i Jean-Pierrea Jeuneta, kostimografska rješenja, pak, na Coppolinog 'Drakulu' dok se sižejne i motivske podudarnosti mogu pronaći kako u 'Frankensteinu' Mary Shelley i 'Pigmalionu' Georgea Bernarda Shawa tako i u 'Alisi u zemlji čudesa'.

'Poor Things' je smjesa svega i svačega u kojoj je i ono dobro i ono manje dobro naprosto odvrnuto do maksimuma. U isto vrijeme film snažne alegorijske potentnosti, zanimljivih promišljanja na teme ( seksualne ) emancipacije, samospoznaje, traženja sebe i nametnutih normi „pristojnog društva“, ali i povremene dijaloške didaktičnosti, nategnutih metafora te pomalo banalnog satiriziranja, 'Uboga stvorenja' su, ako ništa drugo, najmanje nelagodno, najprijemčivije i definitivno najzabavnije Grkovo ostvarenje. 

Neće, doduše, svima dobro sjesti prilično eksplicitne scene seksa dok bi fanovi Lanthimosove i  Filippouove kužine mogli grintati kako im ovdje nedostaje doza enigmatičnosti koja je krasila 'Dogtooth' ili 'The Lobster', međutim pred zadivljujućom Emmom Stone u jednoj od najuvjerljivijih ženskih uloga u zadnje vrijeme svi prigovori u neku ruku postaju deplasirani. Njezin je doprinos uspjelosti 'Ubogih stvorenja' ipak nešto veći nego Lanthimosov i McNamarin.