Miro Nikolić ocjenjuje 21. Splitski filmski festival

Unatoč poraznoj činjenici da je pojedine projekcije pratilo tek desetak gledatelja, Splitski filmski festival - međunarodni festival novog filma i u svom 21. izdanju ostao je vjeran istoj koncepciji kao i u proteklih dvadeset godina ne podilazeći trendovima i ukusu široke publike.

Istini za volju, nešto slabija posjećenost nije isključivo posljedica nezainteresiranosti splitske publike već i nedostatka bolje medijske vidljivosti festivala zbog očigledno lošije odrađenog marketinškog dijela posla. Ove je godine u razdoblju od 10. do 18. rujna na više lokacija prikazano 18 dugometražnih i čak 50 kratkometražnih filmova. 

Festival je u ljetnom kinu 'Bačvice' otvoren (projekcija je, doduše, bila prekinuta zbog tehničkih problema) francuskim ostvarenjem 'Isola' o trudnoj kineskoj migrantici koja na jednom talijanskom otoku čeka povratak svojega supruga. Film redateljice Fabianny Dechamps lirski je meditativan, na trenutke i oniričan, prikaz deziluzioniranosti pojedinca uslijed aktualne izbjegličke krize, međutim Dechamps je opteretila film sekvencama koje koče osnovni tijek radnje i bez kojih 'Isola' ne bi puno izgubila. Filmu se, isto tako, može prigovoriti i banaliziranje određenih situacija, a karakterizaciji likova dobro bi došla psihološka nadogradnja. 

Pravo iznenađenje drugog dana festivala priredio je Eryk Rocha svojim celuloidnim putovanjem u bolju prošlost brazilske kinematografije naslovljenim upravo po tamošnjem filmskom pokretu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Rocha u 'Cinema Novo' vješto reinkarnira poletnost, snagu i naboj slavne epohe - ispresjecajući film kadrovima iz 'cinema novo' uradaka - ne samo zbog pojačavanja estetske funkcije svojega dokumentarca već kako bi gledatelju dao precizan uvid u žanrovsku i stilsku raznovrsnost filmova iz najpotentnijeg razdoblja brazilske kinematografije, odnosno autorske preokupacije i nastojanja onodobnih brazilskih redatelja , među kojima se posebno isticao redateljev otac Glauber Rocha. 

U dokumentarnom filmu 'Helmut Berger, glumac' u režiji Andreasa Horvatha također se jednim dijelom tematizira bolja prošlost. Naslovni je lik bio stalni glumac Luchina Viscontija, čovjek koji je u vrijeme svoje najveće slave koristio sve blagodati statusa glumačke zvijezde , a danas živi skromno u derutnom stanu. Berger je, doduše, sve samo ne skroman i Horvath neprestano podcrtava njegov težak karakter i gadnu narav. 'Helmut Berger, glumac' u svojim najboljim trenucima razoran je portret umjetnika strovaljenog u ponor depresije, beznađa i paranoje.

'Dum spiro spero', prikazan u konkurenciji dugometražnog hrvatskog filma, dirljiv je, iskren, nepretenciozan i duhovit redateljski prvijenac istaknutog književnika i novinara Pere Kvesića, naslov koji je na STFF došao s Grand Prixom ovogodišnjih Dana hrvatskog filma te nagradom najboljeg filma na nedavnom Liburnia Film Festivalu. Teško bolesni Kvesić u dokumentarcu čiji naslov na latinskom znači 'dok dišem, nadam se' digitalnom kamerom iz ruke snima svoju svakodnevnicu nakon dijagnosticiranja bolesti pluća. Crnohumorni odmak , kao i autorove opservacije o prolaznosti života koje su najčešće garnirane dozom razigrane ironije, Kvesićevom filmu daju i određenu optimističnu notu, što je posebno izraženo u sceni u kojoj redatelj oblači kostim Dartha Vadera čime njegovo otežano disanje dobiva autoironijsku dimenziju. Stoga se 'Dum spiro spero' u neku ruku može tumačiti i kao terapijski pothvat u procesu suočavanja sa smrti . 

Katarina Zrinka Matijević u svom uratku 'Iza lica zrcala' sljubljuje kameru s prirodom, točnije veličanstvenim pejzažima ličke divljine na način Terrencea Malicka, od kojeg očito preuzima i pribjegavanje izvanprizornoj naraciji. Ispovjedni karakter filma naglašen je introspektivnim 'izvještavanjem' gledatelja o autoričinim životnim nedaćama poput četiri pobačaja, epilepsije ili propalog braka, dok se u isto vrijeme na velikom ekranu vrte hipnotički prizori velebitskog krajolika. Stječe se dojam kako je redateljica, povratkom u zavičaj svojih predaka, neprestano u dosluhu s prirodom čime sva njezina psihološka i moralna razmatranja – u početku depresivnog tona – dovode do konačnog suočavanja i izmirenja s vlastitim strahovima. Premda se radi o vrlo uspjelom filmu, 'Iza lica zrcala' bio bi još sugestivniji da glas u offu povremeno ne izgovara patetične replike primjerenije self-help literaturi. 

Nakon što je katalonskom redatelju Albertu Serri uručena posebna nagrada za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika, zadnjeg dana festivala  prikazan je njegov najnoviji film 'Smrt Luja XIV.' čija su tema posljednji dani u životu francuskog vladara poznatog i kao Kralj Sunce. Serra čitav film praktički smješta unutar zidova Versaillesa, točnije u kraljevsku sobu, namjerno namještajući kameru preblizu licu Luja XIV. tako da se gledatelj uistinu može osjećati kao da se nalazi tik do kraljevog kreveta. Ono što najviše fascinira kod Serre , pored minuciozne posvećenosti detaljima, način je na koji redatelj uspijeva komornu kostimiranu drametinu učiniti prilično uzbudljivom začinivši je diskretnim ironiziranjem, crnim humorom i ismijavanjem kraljevskog protokola. 'Smrt Luja XIV.' mjestimice ipak gubi ritam, ali usprkos tomu i još ponekim nedostacima, Serrin film u cjelini predstavlja zaokruženo i promišljeno djelo. Jedan od glavnih aduta filma svakako je i veliki Jean-Pierre Leaud u ulozi Luja XIV. 

Valja još spomenuti i intrigantnu rekonstrukciju političkih promjena u SSSR-u sredinom 1991. godine pod nazivom 'Događaj' koju potpisuje Sergej Loznitsa, zatim njemačku 'Havariju' Philipa Scheffnera i  kolumbijski 'Oscuro Animal' Felipea Guerrera. Potonji je ujedno od strane žirija u sastavu Jan Schomburg, Bekim Sejranović i Marko Njegić nagrađen Grand Prixom.