Miro Nikolić ocjenjuje 25. izdanje Splitskog filmskog festivala
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

Miro Nikolić ocjenjuje 25. izdanje Splitskog filmskog festivala

Grand Prix u konkurenciji dugometražnog filma sasvim zasluženo osvojio je 'Atlantis' dok su posebno priznanje u istoj kategoriji dobile 'Priče iz šume kestena'

Unatoč izvanrednim okolnostima uzrokovanim pandemijom koronavirusa, Splitski filmski festival - Međunarodni festival novog filma jedna je od rijetkih domaćih, ali i svjetskih filmskih manifestacija koja se ovoga ljeta uspjela održati u fizičkom obliku i u izvorno najavljenom terminu. Svoju je srebrnu obljetnicu STFF dostojno proslavio od 'nultog dana' kada je splitska publika mogla ponovno vidjeti 'Werckmeisterove harmonije' Bele Tarra, film koji je u Hrvatskoj prvi put prikazan upravo na STFF-u, preko hrvatskih premijera nagrađivanih naslova kao što su ukrajinski 'Atlantis' i tajvanski 'Dani' pa sve do dalmatinske premijere filma 'Mare' Andree Štake

Jubilarno 25. izdanje STFF-a otvoreno je u Ljetnom kinu Bačvice projekcijom 'Priča iz šume kestena' mladog slovenskog debitanta Gregora Božiča s hrvatskom glumicom Ivanom Roščić u jednoj od glavnih uloga. Radi se o nenametljivo režiranoj oniričkoj bajci sa suptilnom notom vilenjačkog folklora koja se u nijansiranom ocrtavanju života tzv. običnih ljudi s granice između Italije i Jugoslavije pomalo oslanja na poetiku Ermanna Olmija premda ne doseže produhovljenost i zaokruženost najuspjelijih radova velikog uzora.

Prikazan drugog dana festivala u sklopu programa 'Forum/Focus/Next Door', mađarski film 'FOMO: Fear Of Missing Out' efektno predočava socijalni kontekst globalne priče o današnjoj balavurdiji nakačenoj na društvene mreže. Film 29-godišnjeg mađarskog redatelja Attile Hartunga živo komunicira sa sadašnjicom i kada je u pitanju vizualni stil iako FOMO u obrađivanju iznimno aktualne teme nije antropološki pronicljiv kako su to u svoje vrijeme bili filmovi Larryja Clarka ili Harmonyja Korinea

Konkurencija dugometražnog filma donijela je i ponajbolje ostvarenje ovogodišnjeg STFF-a, 'Atlantis', četvrti cjelovečernji film Ukrajinca Valentina Vasjanoviča ambijentiran u distopijsku Ukrajinu 2025. godine u kojoj je upravo završio ukrajinsko-ruski rat. Nagrađen na lanjskom Venecijanskom festivalu u popratnom programu 'Horizonti', Vasjanovičev je film nedvosmisleno inspiriran tarkovskijevskom transcedentalnošću, (pod)žanrovskim odrednicama postapokaliptičnog filma, kao i ključnim sastavnicama filma ceste.  Posrijedi je vizualno fascinantan film u kojem Vasjanovič  pripovjedački precizno vodi gledatelja kroz pustopoljine poratne bijede, područja sloma svih iluzija kako bi isti bolje shvatio društvene procese koji se možda upravo sada odvijaju u Ukrajini i njezinom okruženju. 

Film 'Dani' uglednog tajvanskog redatelja Tsai Ming-Lianga, autora hvaljenih naslova 'Rijeka', 'Živjeti ljubav' i 'Stray Dogs' ne spada među uzorne primjere festivalskih hitova 'slow cinema' predznaka. Drugim riječima, Tajvanac je u režijskom postupku znatno radikalniji i hermetičniji od velike većine svojih kolega koji inače zauzimaju nišu sporogorećeg festivalskog art filma. 'Dani' su dvosatni meditativni esej o žudnji, otuđenju, usamljenosti i želji za pripadanjem kojeg Tsai Ming-Liang snima u dugačkim, nerijetko statičnim kadrovima od kojih neki znaju ostavljati dojam kao da su rađeni u formi videoinstalacije dok u nekim sekvencama, pak, uspijeva kreirati uzvišeni ugođaj. Budući da likovi u filmu izgovore svega nekoliko rečenica teksta, dio izvjestitelja s Berlinalea gdje je premijerno prikazan i nagrađen, 'Days' je u jednom dijelu iščitao kao svojevrsnu varijaciju nijemog filma, a upućenija publika mogla bi zamijetiti i određene sličnosti s Coppoličinom uspješnicom 'Izgubljeni u prijevodu'.

Filmu treba određeno vrijeme dok ne postigne emocionalni intenzitet  kojem stremi još od uvodnog petominutnog kadra u kojem redateljev stalni glumac Lee Kang-sheng sjedi na balkonu i promatra kišu kako pada, međutim pitanje je koliko će gledatelja uopće imati živaca i strpljenja za redateljevu strategiju, njegove zaštitne motive i neprestano podrivanje narativnih konvencija. 

Nakon Berlina, Sarajeva i Pule, hrvatsko-švicarska koprodukcija 'Mare' u režiji Andree Štake doplovila je do Splita i gotovo do posljednjeg mjesta napunila Ljetno kino Bačvice. Naslovna junakinja sredovječna je supruga zaposlenika aerodromskog osiguranja dubrovačkih Ćilipa i majka troje djece kojoj je život zapao u kolotečinu što će promijeniti poznanstvo s poljskim građevinarcem. Štakin treći film ne donosi ništa novo kada je u pitanju seciranje patrijarhalne društvene zajednice i malograđanskog mentaliteta, štoviše prikaz junakinjine svakodnevne rutine prilično je stereotipan, ali uistinu vrsna uloga Marije Škaričić te nekoliko umješnih užerežijskih rješenja uzdižu film mrvicu iznad prosjeka.

Grand Prix u konkurenciji dugometražnog filma sasvim zasluženo osvojio je već spomenuti 'Atlantis' dok su posebno priznanje u istoj kategoriji dobile 'Priče iz šume kestena'. U konkurenciji kratkometražnog filma glavna nagrada dodijeljena je filmu 'Song of Clouds' nepalskog redatelja Ankita Poudela, a STFF-ovu kućnu nagradu 'Ivan Martinac', koja se svake godine dodjeljuje domaćim autorima za kreativno i inovativno korištenje filmskog jezika, osvojila je Splićanka Andrea Resner za film 'Rime bijele vrane'.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(75888, "");
Pregledaj komentare