Miro Nikolić ocjenjuje dugometražni program 12. FMFS-a
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

Miro Nikolić ocjenjuje dugometražni program 12. FMFS-a

Epitet najboljeg filma prikazanog izvan konkurencije neosporno je zaslužila kriminalistička drama 'Ptice ljeta'

Malo se koji filmski festival u Hrvatskoj, a trenutačno ih ima više od šezdeset, može pohvaliti brojkom od preko tisuću gledatelja po projekciji. Festival mediteranskog filma Split, na svu sreću, ne muči muku s rušenjem rekorda posjećenosti iz godine u godinu. Dvanaesto izdanje FMFS-a splitska je publika ponovno dočekala u nepreglednom redu ispred blagajne Ljetnog kina 'Bačvice' te nastavila pohoditi rasprodane projekcije i u danima koji su uslijedili.

Festival mediteranskog filma Split ove je godine započeo 13. lipnja prikazivanjem naslova iz natjecateljskog programa hrvatskog kratkometražnog filma Ješke 'Dok je trajao Roland Garros' proslavljene Snježane Tribuson, odnosno projekcijom filma 'Sitne ribe' Claudija Giovannesija koji je osvojio Srebrnog medvjeda za najbolji scenariji na ovogodišnjem Berlinaleu. 'La paranza dei bambini' ekranizacija je istoimenog romana slavnog napuljskog književnika Roberta Saviana čiji je bestseler 'Gomorra' prije desetak godina dobio sjajno celuloidno uprizorenje pod redateljskom palicom Mattea Garronea. I 'Sitne ribe' tematiziraju regrutiranje maloljetnih kriminalaca u Napulju - redom ih portretiraju naturščici - na čije krvave ulice autor smješta i dirljivu ljubavnu priču. Premda Giovannesijev uradak nema snagu i dramski naboj 'Gomorre', posrijedi je film gotovo dokumentarističke autentičnosti koji propituje južnotalijanski maskulinitet u kontekstu odrastanja i koji se, osim u žanrovskom, svakako može čitati i u socio-političkom ključu. Također, žanrovska potka u 'Sitnim ribama' nipošto nije od sporednog značaja zbog čega 'La paranza dei bambini' ulazi u red najupečatljivijih novomilenijskih filmova koji se bave temom organiziranog kriminala.

Pomalo otužnom i prilično brutalnom napolitanskom sadašnjicom zaokupljen je i Agostino Ferrente u svom moćnom dokumentarcu 'Selfie' kojim pokušava proniknuti u svijet napuljskih tinejdžera razmatranjem društvenog konteksta ubojstva šesnaestogodišnjeg Davidea od strane policajca u ozloglašenom napuljskom kvartu Traiano. Ferrenteov doks u kojem Davideovi prijatelji mobitelom snimaju svoju svakodnevnicu u formi selfija neprestano se tako obraćajući gledatelju, izvanredan je, topao i pronicljiv uvid u mikrokozmos adolescenata čija je budućnost u rodnom gradu sve samo ne blistava. 

Simptomima, kao i gorućim problemima bolesnog talijanskog društva - koje, naravno, ima previše dodirnih točaka s hrvatskim - u određenoj se mjeri pozabavio i Paolo Sorrentino u svom najnovijem ostvarenju 'Loro'. Tema filma više je nego poticajna: ugledni talijanski redatelj kojeg šira publika najviše pamti po 'Velikoj ljepoti' ovdje se uhvatio u koštac s biografijom Silvija Berlusconija. Sorrentina, međutim, ne zanimaju toliko uzrok i posljedice financijskog i političkog uspona bivšeg talijanskog premijera i službeno najbogatijeg Talijana, kao ni obračuni na političkoj sceni, koliko odgovor na pitanje zašto je Berlusconi u vrijeme svoje najveće slave bio obožavan kod dobrog dijela talijanskih građana. Talijani, naime, očito vole cirkus, a Berlusconi kao živa voštana figura u dojmljivoj interpretaciji Tonija Servilla paradigmatski je primjer cirkusarenja - živahni metuzalem kojem su (maloljetne) prostitutke i manekenke na raskalašenim 'bunga bunga' zabavama važnije od vođenja države . Iako mu se može predbaciti kako je 'Loro' dramaturški zbrčkan i razvučen film, to jest kako mu manjka psihološke suptilnosti,  prekaljeni stilist Sorrentino u užerežijskom smislu opet uspijeva ponuditi majstoriju u vidu bravuroznog kadriranja, zgodnih režijskih dosjetki  i osebujnih vizualnih eskapada.

Malih Berlusconija, dakako, ima i s ove strane Jadrana, ali balkanske inačice talijanskog pompoznog lakrdijaša ipak nemaju niti će ikada imati ono čime obiluje i Sorrentinov film, a to je stil. 

Posjetitelji 12. Festivala mediteranskog filma Split imali su prigodu uživati u zbilja opčinjavajućim podvodnim kadrovima dokumentarnog filma 'Lavovi Visa', još jednog talijanskog (radi se, točnije, o talijansko-hrvatskoj koprodukciji) ostvarenja na ovogodišnjem FMFS-u. 'I Leoni di Lissa' vizualno je impresivan esej inspiriran slavnom Viškom bitkom koja se zbila 1886. godine i najfascinantniji je u onim trenucima u kojima autor Nicolo Bongiorno pomalo zaljubljeno oslikava maritimno nasljeđe Dalmacije.

Iako se u razgovoru za 'Slobodnu Dalmaciju' pokušala ograditi od utjecaja svog sunarodnjaka Yorgosa Lanthimosa na tamošnju recentnu filmsku scenu, pa tako i na vlastiti rad, grčka scenaristica i glumica Youla Boudali u dobrom dijelu svojeg scenarija za 'Čudo Sargaškog mora' Syllasa Tzoumerkasa ipak kroči utabanim stazama poetike čudaštva, apsurda i iščašenosti tzv. grčkog 'čudnog vala'. Film koji se u najbolju ruku može ocijeniti tek osrednjim na Bačvicama je prethodio uvjerljivo najslabijem naslovu ovogodišnjeg FMFS-a. 

'Zlatna mladež' s Isabelle Huppert u jednoj od glavnih uloga privukla je mnogobrojnu splitsku publiku vjerojatno baš zbog zvučnosti imena ove glumačke dive, nesumnjivo jedne od najvećih glumica današnjice. Film Francuskinje Eve Ionesco o zbivanjima u i oko slavnog pariškog noćnog kluba 'Le Palace', međutim, grozomoran je davež u čijem se dramaturško-narativnom kaosu očigledno pogubila i sama Huppert ostvarivši jedva prosječnu ulogu. Srećom, već tradicionalno dobar party odmah po završetku projekcije 'Zlatne mladeži' uspio je donekle isprati gorak okus nakon gledanja filma kojem zaista nije mjesto u dugometražnom natjecateljskom programu.

Jedna druga velika francuska glumica Splićanima se predstavila znatno uspjelijim filmom. Juliette Binoche uistinu je izvrsna kao razvedena pedesetogodišnja sveučilišna profesorica koja otvara lažni profil na Facebooku u solidnom filmu 'Ona koju zamišljaš' kojem je publika svojim glasovima dodijelila glavnu nagradu 'Udicu FMFS-a'.

Epitet najboljeg filma prikazanog izvan konkurencije 12. FMFS-a neosporno je zaslužila kriminalistička drama 'Ptice ljeta' o kolumbijskim preprodavačima marihuane koju režijski potpisuju Ciro Guerra i Cristina Gallego, inače prikazana na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu. Usredotočen na ambijent koji ističe tragičnu priču gotovo od prvih minuta filma te na likove i njihove međuobiteljske, zapravo plemenske odnose, dvojac Guerra-Gallego u 'Pajaros de Verano' vješto preskače žanrovske pregrade dok potentna režijska rješenja nadjačavaju poneku scenarističku manjkavost. 

Svakako vrijedi spomenuti vrlo zanimljiv i nadasve dinamičan miks žanrovskih postulata i političke provokativnosti u španjolskom filmu 'Vlast' Rodriga Sorogoyena, nagrađenom sa čak sedam nagrada Goya, kao i argentinski 'Rojo' Benjamina Naishtata koji je na mahove lišen osjećaja za ritam, ali ipak uspijeva efektno sjediniti komentar društveno-političkog stanja i emocionalnu dojmljivost glavnog lika u tumačenju briljantnog Darija Grandinettija.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(47517, "");
Pregledaj komentare