Najavom odgađanja ovogodišnjih izdanja Motovun Film Festivala i Pulskog filmskog festivala zbog pandemije koronavirusa postalo je jasno kako je 13. Festival mediteranskog filma Split jedna od rijetkih, ako ne i jedina važnija filmska smotra koja se ovoga ljeta uspjela održati u koliko-toliko normalnim okolnostima nesretnog koronskog doba. FMFS je, doduše, dobio novi, kasniji termin u srpnju, šušur kakvog smo inače navikli gledati na Bačama ove je godine ipak izostao, epidemiološke mjere učinile su svoje i kada je kapacitet gledališta Ljetnog kina Bačvice (smanjen na trećinu zbog propisanog razmaka između sjedala) u pitanju tako da je projekcijama moglo prisustvovati tek tristotinjak gledatelja. Gotovo sve projekcije su, naravno, bile rasprodane budući da odaziv Splićana na FMFS-ove filmske večeri pod borovima Bača ionako nikada nije bio upitan pa se može kazati kako je u neminovnom suživotu s COVID-om 19 Festival mediteranskog filma Split prošao prilično dobro.
Trinaesto izdanje FMFS-a otvoreno je prvom hrvatskom premijerom domaćeg dugometražnog filma u povijesti ovog festivala. 'Mater' Jure Pavlovića, inače redateljev dugometražni debi, priča je o Jasni koja iz Njemačke dolazi u rodnu dolinu Neretve kako bi se brinula o teško bolesnoj majci Anki, zločestoj, autoritativnoj i tvrdoglavoj ženi čiji je svijet sve dok nije završila nepokretna u krevetu bio sačinjen od održavanja nasada mandarina i parničenja s prvim susjedima oko međe.
Pavlovićev film povremeno se ponaša i izgleda poput tipičnog izdanka europske festivalske kinematografije što je bio slučaj s još jednom domaćom uspješnicom, filmom 'Ne gledaj mi u pijat' Hane Jušić s kojim 'Mater' - osim tematskih motiva vezanih uz anamnezu kompleksnih obiteljskih odnosa - dijeli i talentiranu snimateljicu Janu Plećaš. Ipak, da ugledanje u strane kolege festivalske art provenijencije u vrijednosnom smislu nipošto ne priziva negativne konotacije, i da to očigledno nije jedino što ovaj 35-godišnji redatelj može ponuditi, Pavlović dokazuje izuzetno zanimljivim autorskim postupkom. Naime, budući da je kamera gotovo zalijepljena za potiljak, odnosno lice glavne protagonistice u krupnom planu, gledatelj ima dojam da ni u jednom trenutku ne može napustiti Jasninu perspektivu, čak i u scenama kada se ona ne obraća nikome, odnosno kada u kadru govore drugi likovi, a aplaudirati treba i bravuroznim glumačkim nastupima Darije Lorenci-Flatz i Neve Rošić.
Žanrovski, točnije trilerski koncept tuniškog filma 'Sin' o desetogodišnjem Azizu koji je slučajno pogođen metkom iz zasjede te mu je hitno potrebna transplatacija jetre doima se pomalo istrošenim, međutim redatelj Mehdi M. Barsaoui uspijeva efektno sjediniti suptilnu, ali beskompromisnu društvenu kritiku i zakonitosti žanra.
Ono što je pošlo za rukom Tunižaninu, nažalost nije uspio postići iranski redatelj Massoud Bakhshi čiji je film 'Yalda, noć oprosta' osvojio glavnu nagradu žirija na Sundanceu. Inspiriran stvarnom TV emisijom u kojoj članovi obitelji žrtava pred kamerama odlučuju hoće li pomilovati ili osuditi počinitelja, Bakhshijevo ostvarenje tek u rijetkim trenucima funkcionira kao analitička studija suvremenog iranskog društva i tamošnje medijske scene. Osnovna je boljka filma rutinski redateljski rukopis zbog čega se 'Yalda, noć oprosta' doima poput pomalo anemične televizijske drame s natruhama suspensa.
Na rubu skliznuća u monotoniju nerijetko se nalazi i talijanski film 'Sole' Carla Sironija premda se u konačnici radi o djelu kojem se ne može osporiti uvjerljivo oslikavanje društvenih prilika, baš kao što je nemoguće ne pohvaliti i upečatljive glumačke kreacije Sandre Drzymalske i Bruna Buzzija. Također, 'Sole' je film pritajenog emocionalnog naboja u kojem Sironi otvara određena moralistička pitanja vezana uz surogat-majčinstvo sagledana iz sociološkog rakursa.
Vjerojatno najbolji naslov ovogodišnjeg FMFS-a dolazi iz Portugala i bavi se putešetvijama mladog Zacariasa u džungli Mozambika za vrijeme Prvog svjetskog rata. 'Mosquito' redatelja i scenarista Joaoa Nuna Pinta vizualno je dojmljiv film dinamično orkestriranih sekvenci koji sadrži meditativnost i kontemplativnost ranijeg Malicka, melankoličnost Herzogovog 'Aguirrea' i možda više od svega - ingeniozno poigravanje s motivom putovanja na način Conrada u 'Srcu tame', odnosno Coppole u 'Apokalipsi danas'. Pintov film definitivno nije za svakoga, ali zahtjevniji gledatelji bi trebali doći na svoje.
'Mračne priče' u režiji talijanske braće D'Innocenzo naišle su na kritičarsko uvažavanje s one strane Jadrana, međutim posrijedi je pomalo razočaravajuće, narativno proizvoljno i neujednačeno djelo, film koji je na trenutke navlas isti kao hrpa naslova 'grčkog čudnog vala', a na mahove opet nekako samosvojan. Ipak, čak i stanovita originalna pomaknutost i grotesknost, ispreplitanje stvarnosti i zamišljaja te mjestimično osebujno kadriranje nisu od 'Favolacca' uspjeli napraviti puno više od jedva osrednjeg filma.
Francuska drama 'Nas dvije' Filippa Meneghettija o dvije umirovljenice u dugogodišnjoj lezbijskoj vezi fina je psihološka studija karaktera i dirljiva priča nepatvorenih emocija kojima redatelj progovara o ljudskim odnosima - kako ljubavnim, tako i obiteljskim.
Zadnja dva dana 13. FMFS-a prikazani su filmovi iz programa 'Druga strana Mediterana' - gvatemalska 'La Llorona', križanac političke drame i horora te argentinska 'Pljačka stoljeća' Ariela Winograda. Recentni naslov Jayroa Bustamentea atmosferičan je, ali nedovoljno režijski elaboriran, posebno kada su žanrovski, to jest hororski sastojci u pitanju dok se kod velikog ovogodišnjeg argentinskog kino-hita radi o stereotipnom i predvidljivom filmiću koji je, doduše, i gledljiv i pitak.
Udica FMFS-a za najbolji dugometražni film prema izboru publike pripala je filmu 'Nas dvije', najboljim kratkometražnim hrvatskim filmom u kategoriji 'Ješke' publika je proglasila 'Drukera' Rina Barbira dok je apsolutni pobjednik ovogodišnjeg FMFS-a Natko Stipaničev čijem je animiranom filmu 'Arka' žiri kojeg su činili Andrija Mardešić, Tamara Babun i Marko Pekić dodijelio čak dvije nagrade.