Miro Nikolić ocjenjuje dugometražni program 14. FMFS-a

Unatoč epidemiološkim mjerama zbog pandemije koronavirusa  i činjenici da se održavanje 14. Festivala mediteranskog filma Split poklopilo s Europskim prvenstvom u nogometu, najveća filmska manifestacija u Splitu - čak i u svojem drugom 'reduciranom' izdanju - u novu je sezonu ipak uplovila punom snagom. U prijevodu, sve projekcije na Bačvicama bile su (unaprijed) rasprodane, čak i ona u terminu odlučujuće utakmice između Hrvatske i Škotske. 

Dugometražni program ovogodišnjeg FMFS-a otvorio je turski film 'Još jedan dah' mlade redateljice Nisan Dag koja je svoj drugijenac smjestila na ulice suvremenog Istanbula u čijim sirotinjskim kvartovima mladići navučeni na jeftinu drogu 'bonzai' sanjaju o reperskoj karijeri. Dag će kroz ljubavnu priču između 19-godišnjeg Fehmija s dna društvene kace i nešto starije situirane DJ-ice Devin tek načeti temu problematike društvenih nejednakosti, odnosno klasnih razlika što je sastavni dio života u turskom megalopolisu. 'Još jedan dah' nipošto nije besprijekoran film, međutim autorica donekle uspijeva otrgnuti se klišejima i pomno se posvetiti raznoraznim oblicima ovisničkog ponašanja što je osobito upečatljivo u sjajno ukomponiranim animiranim sekvencama.

Radnja bjelokošćanske festivalske atrakcije sa Mostre, Toronta i Sundancea naslovljene 'Noć kraljeva' ('La nuit des rois') u režiji Phillippea Lacotea odvija se u zloglasnom zatvoru La Maca kojim upravljaju zatvorenici čiji glavešina novog, bezimenog robijaša odmah po dolasku odabire da ostalim zatvorenicima, kako nalaže zatvorska tradicija, ispriča priču u noći crvenog mjeseca. No, priču ne smije završiti prije izlaska sunca jer će u protivnom biti ubijen.  Hvalevrijedan je Lacoteov režijski koncept odstupanja od standardnih (pod)žanrovskih obrazaca zatvorskog filma, kao i dovitljiva pretapanja kazališnog i filmskog konteksta te preispitivanje zamršenih povijesnih odnosa Obale Bjelokosti, no filmu nažalost nedostaje tenzičnosti, točnije evidentan je manjak nadahnutije režije.

Hrvatsku premijeru na Bačvicama imao je i najnoviji naslov cijenjene francuske autorice Celine Sciamme, široj publici poznate po izvrsnoj lezbijskoj romansi 'Portret djevojke koja izgara'. Treba odmah kazati kako 'Mala mama', prikazana u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea, ipak nije impresivna kao redateljičin prethodni film, ali Sciamma i ovaj put osvaja minimalističkim, na trenutke gotovo asketskim stilom, kao i pritajenom melankolijom. Ponajbolji film ovogodišnjeg FMFS-a suptilna je priča o potrazi za identitetom, majčinom ljubavi i, naposljetku, domom.

Ništa slabiji dojam, doduše, nije ostavio ni turski 'Bratov čuvar' Ferita Karahana koji se iz prizme crnohumornog, ponegdje i ironičnog seciranja birokratskog mentaliteta vrlo efektno naslanja na poetiku rumunjskog 'novog vala'. Kroz priču o štićenicima represivnog internata za kurdske dječake Karahan umješno balansira između drame i trilera, iako filmu na trenutke zapada u repetitivnost i ostavlja dojam neusredotočenosti.

Film 'Luzzu' dugometražni je redateljski debi Alexa Camillerija koji je na Bačvice doplovio s Malte, otočne države čija je kinematografija gotovo nepostojeća, pogotovo iz perspektive hrvatskih filmofila. Naslov filma zapravo je naziv za tradicionalne malteške ribarske brodove koji su najčešće oslikani svijetlim bojama poput žute, zelene ili plave dok im je prova zašiljena s parom nacrtanih očiju. Glavni junak filma kojeg dojmljivo portretira naturščik Jesmark Scicluna sve češće muku muči sa strogom zakonskom regulativom i konkurencijom u vidu krivolovaca i prekupaca. Da stvari budu gore, sinčić kojeg ima s konobaricom ima zdravstvenih problema što iziskuje dodatne troškove. Camillerijev film režiran je poput pseudodokumentarca koji se na mahove križa s trilerom, to jest obiteljskom dramom i taj spoj nije uvijek najs(p)retnije izveden. Svejedno, sudbina predivnog luzzua na neki je način metafora novog svijeta u kojem nema mjesta za nastavak ribarske tradicije, a ujedno i razorna kritika politike Europske unije prema malim obrtnicima čime je film dobio na autentičnosti i što mu daje snažnu notu društvene relevantnosti.

Samo nekoliko dana prije projekcije u Splitu, svjetsku premijeru na njujorškom Tribeca Film Festivalu imao je nizozemsko-grčki film 'Bez kajanja' redatelja Shariffa Korvera. U središtu priče nalaze se trojica mladih vojnika u mirovnoj misiji na Bliskom istoku koji usred ničega ostaju čuvati jedno od vozila iz vojnog konvoja koje se putem pokvarilo. Uplašeni zvukovima iz obližnjeg žbunja, jedan od vojnika ubije kozu da bi se nedugo zatim pojavio njezin vlasnik, dječak Khalil koji traži odštetu. Teško je reći čime se Korverov film zapravo bavi; radi li se možda o svojevrsnom propitivanju maskuliniteta u kontekstu suočavanja s vlastitim strahovima ili, pak, o prenošenju snažne antiratne poruke. U svakom slučaju, 'Bez kajanja' - premda se radi o solidnom filmu - ne doseže razinu 'Libanona' ili 'Fokstrota' Samuela Maoza, a kamoli poetsku meditativnost Claire Denis u izvanrednom filmu 'Beau Travail'.

Četrnaesto izdanje Festivala mediteranskog filma Split zatvoreno je projekcijom bugarskog filma 'Strah' Ivayla Hristova, snimljenog u crno-bijeloj tehnici, koji je na festivalu u Tallinu ponio titulu najboljeg filma. Hristovljev film tematizira pitanja izbjegličke krize, nacionalizma, ksenofobije i licemjerstva, a čini to s nemalom dozom apsurdističkog i crnog humora. Ipak, teško se odeti dojmu da Hristov određenim situacijama pristupa s pozicije plakatnog angažmana povremeno natrpavajući film preočitim metaforama. Svejedno, gledateljski je užitak s Hristovljevim filmom zajamčen.

Po glasovima publike, palestinski film '200 metara' redatelja Ameena Nayfeha najbolji je film ovogodišnjeg FMFS-a. Posrijedi je, međutim, ostvarenje srednjeg dometa, miks svojevrsnog političkog trilera i obiteljske melodrame u kojem Nayfeh vješto uslojava odnose među likovima, ali ne uspijeva uvijek režijski anulirati neka brzopleta scenaristička rješenja.