Miro Nikolić ocjenjuje dugometražni program 15. FMFS-a

Nakon dvije godine u kojima je uslijed pandemije kapacitet gledališta Ljetnog kina Bačvice bio drastično smanjen, u svojem se jubilarnom petnaestom izdanju Festival mediteranskog filma Split vratio na izvorne postavke. U prijevodu, na večeri otvaranja FMFS-a tražila se karta više, borova šuma na Bačvicama bila je dupkom ispunjena baš kao u dobra stara predpandemijska vremena, a prizori sjedenja na paletama, zidićima i skalinama još su jedan dokaz povratka u 'staro normalno'. Štoviše, 15. FMFS ponudio je nikad više filmova, ali i novu lokaciju - bedem Tvrđave Gripe. Također, predstavljen je i novi program dugometražnih filmova pod nazivom 'Parangal' u kojem su prikazani filmovi iz produkcija koje ne pripadaju Mediteranu (natjecateljski program 'Mediteran') i Latinskoj Americi (program 'Druga strana Mediterana').

Festival je na krcatim Bačvicama otvoren svjetskom premijerom dugometražnog redateljskog prvijenca Nine Violić naslovljenog 'Baci se na pod' u kojem se autorica bavi raspadom jednog braka 'rašomonski' strukturirajući film oko različitih očišta, odnosno sukobljenih perspektiva jednog događaja. Naime, prvu trećinu 75-minutnog filma gledatelju je predstavljen pogled šestogodišnjeg dječaka Igora (Bruno Frketić Bajić) na konačni raspad braka njegovih roditelja dok ćemo u drugoj i zadnjoj trećini istu situaciju gledati očima oca (Goran Bogdan), to jest majke (Nina Violić). Takva narativna strategija kod Violić za posljedicu nema film koji stremi fabularnom razrješenju u smislu razjašnjavanja zbog čega je došlo do rasula obitelji. Zbog toga je dječakova vizura najupečatljiviji segment filma koji unatoč kratkoj minutaži, posebno u završnom dijelu ispripovijedanom iz perspektive supruge, zna ostavljati dojam razvučenosti, neujednačenosti, čak i nedorečenosti. Ipak, dodanu vrijednost filmu donose sigurni nastupi čitave glumačke ekipe među kojom se posebno ističu simpatični Frketić Bajić i Lee Delong u ulozi tete iz Amerike zatim domišljato korištenje stop-animacije, kao i zarazna TBF-ova pjesma 'Pas sa plastičnim plaštom'.

Drugog dana festivala splitska je publika imala priliku vidjeti novi uradak proslavljenog palestinskog redatelja Hanyja Abu-Assada. 'Hudin salon' još je jedan Palestinčev politički triler vješto smiksan s društveno-kritičkim osvrtom na složene društvene procese palestinske prošlosti i današnjice. Film o regrutiranju mlade majke od strane okupatorske tajne službe, doduše, nema snagu i tenzičnost redateljevog ranijeg ostvarenja 'Omar' budući da narativni odvojci naprosto nisu najspretnije povezani, a i sam film je na trenutke tromo režiran zbog čega 'Hudin salon' ipak bolje funkcionira kao potresna drama negoli kao napeti špijunski triler.

Prvi vikend festivala obilježen je projekcijom španjolskog filma 'Piggy' ('Cerdita') u kojem redateljica Carlota Pereda tematizira vršnjačko nasilje kroz priču o pretiloj tinejdžerki Sari koja postane žrtva 'bullyinga' svojih školskih kolegica. Laura Galan u ulozi maltretirane Sare uistinu je izvrsna, kao i Carmen Machi koja tumači njezinu majku, međutim 'Piggy' je - izuzev nekoliko potentnih crnohumornih i ironičnih dionica - prilično nemušta kombinacija psihološke drame, filma osvete i krvavog 'slashera' koja obiluje trivijalnim narativno-formalnim rješenjima. Premda će nekome vjerojatno na pamet pasti De Palmina antologijska 'Carrie', 47-godišnja Pereda na dobrom je putu da postane španjolska inačica Julije Ducournau, (pre)cijenjene francuske redateljice specijalizirane za metaforičke i društveno angažirane, ali senzacionalističke i provokativne horore.

Na Bačama se zavrtio i vjerojatno najkontroverzniji film ovogodišnjeg FMFS-a, najnoviji uradak glasovitog austrijskog filmaša Ulricha Seidla naslovljen 'Rimini', prikazan u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea. Jedinstvena redateljska pojava suvremene kinematografije, Seidl je respektabilnu karijeru isprva gradio kao dokumentarist koji se kasnije s lakoćom prešaltao na igrane filmove premda nikada nije zapostavio filmski rod kojim se proslavio, tim više što mu igrani filmovi nesumnjivo posjeduju dokumentaristički nerv i dobrim dijelom zapravo izgledaju poput dokumentaraca. 'Rimini' ne predstavlja značajnije odstupanje od Seidlove poetike; opet je posrijedi film mizantropskog meštra nakrcan likovima živopisnih i ekscentričnih gubitnika i očajnih usamljenika u potrazi za ljubavi i iskupljenjem. Dakako, seksualna eksplicitnost i mnoštvo bizarnih scena uprizorenih u naturalističkom ključu odavno čine Seidlov autorski univerzum. 

Iako sadrži već standardno pronicljiva redateljeva opažanja (ovoga puta i na temu imigracije), u 'Riminiju' Seidl unosi određene novine u bavljenju motivima kojima se i ranije posvećivao. Naime, u filmovima kao što su 'Pasji dani', 'Raj: Ljubav' ili dokumentarac 'U podrumu' dominantan je bio snažan kontrast između ponašanja likova i njihovog okruženja (ulickana Austrija, turistički kompleks u Africi) dok ovdje, pak, kulisa Riminija u zimskom razdoblju postiže nevjerojatan sklad s emocijama protagonista. Potpuno ispražnjen od ljudi osim manjih skupina migranata koji sjede ispred zatvorenih samoposluga i beach barova čekajući bolje sutra , otužni i sivi grad duhova šiban kišom i susnježicom kao da je organski utkan u depresivnu svakodnevnicu Richieja Brava (sjajni Michael Thomas), ocvalog pjevača austrijskih šlagera koji životari u Riminiju nastupajući pred malobrojnim njemačkim turistima koji se ondje zateknu u zimskim mjesecima izvan turističke sezone.

Turizam se nalazi i u podtekstu 'Zalaska sunca', friškog naslova u opusu proslavljenog meksičkog redatelja Michela Franca ('Novi poredak') koji je prikazan u programu 'Druga strana Mediterana'. Francov film s Timom Rothom u glavnoj ulozi priča je o četveročlanoj britanskoj obitelji na odmoru u meksičkom Acapulcu čiju će idilu poremetiti iznenadni poziv iz Londona. Škrte radnje, dojmljive atmosfere neizvjesnosti, lukavog poigravanja s gledateljevim očekivanjima te prepun briljantnih minijatura i lucidnih uvida u zbiljsku turističku sliku, odnosno naličje Acapulca kao razvikane turističke destinacije, 'Sundown' bi se možda mogao proglasiti najuspjelijim filmom viđenim na ovogodišnjem FMFS-u da Franco u zadnjih desetak minuta nažalost nije podlegao objašnjavalačkom porivu čime film poprima nepotrebni didaktični ton. 

Nedaćama pripadnika privilegirane više klase, njihovim dvojbama i osjećajem krivnje bavi se 'Tiha zemlja' u režiji Age Woszczynske, križanac psihološke drame i trilera hanekeovskog prizvuka. Debitantski dugometražni film 38-godišnje Poljakinje teško je jednoznačno ocijeniti budući da u jednu ruku 'Tiha zemlja' djeluje kao snažna socijalna studija dok se na trenutke može učiniti kako Woszczynska samo čeprka po površini, bez zalaska u srž problema svojih likova. Svejedno, radi se o više nego solidnom prvijencu kojeg se također može čitati u kontekstu aktualne turističke i migrantske problematike juga Italije gdje se radnja filma odvija.

Braća Damiano i Fabio D´Innocenzo ponovno su isporučili razočaravajući film koji ne ide dalje od intrigantne premise. Talijanski redatelji naravno nisu posve netalentirani, štoviše pojedine sekvence njihovog recentnog uratka 'America Latina' zbilja su bravurozno raskadrirane, a neki kadrovi virtuozno snimljeni iz začudnih rakursa, no ovdje se ponavlja priča s 'Mračnim pričama' prikazanima na preklanjskom FMFS-u : film je jednostavno prepun proizvoljnosti, plošno okarakteriziranih likova, jeftinog psihologiziranja i već uvelike deplasiranog koketiranja s fantazijskim. 

Svakako treba spomenuti i butanskog kandidata za Oscara, toplu i meditativnu 'Lunanu' o mladom učitelju u naslovnom planinskom selu koja oduševljava nenametljivim šarmom unatoč povremenom posezanju za općim mjestima i stereotipnim scenarističkim rješenjima te zanimljiv kostarikanski film 'Clara Sola' redateljice Nathalie Alvarez Mesen kojem bi dobro došla slojevitija psihološka razrada likova, međutim izrazita atmosferičnost i vizualna dojmljivost u svakom ga slučaju čine vrijednim gledanja.

Prema odluci žirija, najboljim filmom iz natjecateljskog programa mediteranskih filmova proglašen je 'Baci se na pod' Nine Violić, a posebno priznanje žirija dodijeljeno je španjolskoj redateljici Carloti Peredi za film 'Piggy'.