Miro Nikolić ocjenjuje FMFS: Razglašeni 'Koža' i 'Sirovo' nisu opravdali očekivanja, Boris Poljak otkrio jedne drugačije Bačvice

Nastavak desetog izdanja Festivala mediteranskog filma Split obilježile su projekcije sjajne animirane ekranizacije dječjeg klasika Branka Ćopića 'Ježeva kućica' u režiji Eve Cvijanović te dopadljive crnohumorne drame 'U mojim godinama još skrivam da pušim' koja se bavi boravkom skupine žena u tradicionalnom alžirskom hammamu. Redateljica Rayhana Obermeyer njihove razgovore stavlja u društvenu perspektivu rigidnog patrijarhalnog mentaliteta čime filmu priskrbljuje i kulturološku dimenziju.

'Oni samo dolaze i odlaze' treći je redateljski rad jedinstvenog Borisa Poljaka, jednog od najboljih tuzemnih snimatelja, koji odskače od prosjeka čak i u svjetskim relacijama kada je u pitanju kratkometražni film. Dokumentarac u trajanju od 20 minuta, prikazan u konkurenciji Ješki, meditativni je opservacijski esej o opjevanoj splitskoj plaži Bačvice u kojem su te iste Bačvice jedva prepoznatljive. Bačvice u ljetnim popodnevnim satima nakrcane kupačima i piciginašima i Poljakove Bačvice u ranojutarnjim satima funkcioniraju kao odvojeni svjetovi koji se na neki način međusobno nadopunjuju. Bačvice iz filma 'Oni samo dolaze i odlaze' oko 5 ili 6 ujutro pohode mladi pijani turisti na povratku u svoje apartmane, a zajedno s njima i penzioneri koji dolaze po dnevnu dozu jutarnje tjelovježbe i hidroterapije. Poljakove Bačvice, jasno, nisu ništa manje živopisne od Bačvica kakve će biti kada nešto kasnije nagrnu majke s djecom, bekpekeri i školarci na praznicima. Split je, ako ništa drugo, jedno od živopisnijih mjesta na kugli zemaljskoj, a Bačvice su najživopisnija splitska plaža, čak i prije izlaska sunca; i autor je toga itekako svjestan. Stoga je njegova kamera perfektno voajerski koncentrirana na ono najbitnije – ljude. Nakon 'Autofocusa', Boris Poljak ponovno krči neistraženi teren i čini to besprijekorno.

Talentirani Igor Jelinović nedavno je izjavio kako bi teško mogao snimiti film koji nije splitski. I doista, 'Morska pjena', film s kojim se predstavio na FMFS-u, definitivno ima splitski vonj, ali nema lucidnost iz redateljevih ranijih uradaka.

U konkurenciji dugometražnog filma na Bačvicama se zavrtjela i 'Prevrtljiva slava'  španjolskog filmaša Augustija Villaronge čiji je uradak 'Crni kruh' splitska publika imala priliku vidjeti na istom mjestu prije pet godina. Najnoviji Villarongin film s pričom iz španjolskog Građanskog rata, inače premijerno prikazan u Hrvatskoj, zanimljiv je u interpretaciji povijesne građe, međutim nešto je manje uvjerljiv kada se posveti likovima i zapletu. Kombinirajući melodramu, ratni film i svojevrsni krimić, redatelj  nije u potpunosti uspio amortizirati sve nezgrapnosti i proizvoljnosti iz scenarija zbog čega je film u konačnici ispao osrednji. Odličnu rolu, međutim, ostvarila je Nuria Prims u ulozi udovice i zemljovlasnice Carlane.

Dva vjerojatno najrazglašenija naslova ovogodišnjeg FMFS-a , 'Koža' i 'Sirovo', kako to obično biva, nisu opravdala očekivanja. Potonji je prvi samostalni dugometražni film mlade pariške redateljice Julije Ducournau, dobitnik nagrade FIPRESCI u Cannesu i film kojeg prati neviđena fama. Naime, na jednom su festivalu organizatori prije projekcije 'Sirovog' gledateljima nudili vrećice za povraćanje što je očigledno bio sjajan uvod u marketinšku kampanju.

'Sirovo', doduše, jest film kojega nije lako gledati uz kokice budući da pojedine scene kod gledatelja s osjetljivijim želucem zaista mogu potaknuti refleks kojim se silom izbacuje želučani sadržaj kroz usta, ali glasine o posvemašnjoj gadljivosti su ipak pretjerane. Pretjerane su, nažalost, i one o kakvoći filma. Dobar dio stranih kritičara u priči o šesnaestogodišnjoj vegetarijanki Justine koja, nakon što tijekom jednog od obreda studentske inicijacije u veterinarskoj školi bude prisiljena pojesti sirovi zečji bubreg, zalazi u svijet kanibalizma vidio je višeslojnu metaforičnost i autoričinu beskompromisnost, no 'Sirovo' je samo još jedan nemušti izdanak onog dijela suvremene europske - posebno francuske - kinematografije koji igra isključivo na kartu šoka i jeftine provokacije. Uvijek kompleksne teme ženske seksualnosti, adolescencije i seksualnog buđenja u toliko su uspjelijih filmova bile vrsnije i predanije obrađene upravo izbjegavanjem ovakvog senzacionalističkog i eksploatacijskog pristupa. Oslonjen na nasljeđe tjelesnog horora (ranog) Cronenberga i histeričnu poetiku Andrzeja Zulawskog, film uspijeva iznenaditi ponekom sekvencom impresivnog vizualnog prosedea, kao i povremenim prožimanjem  crnohumornim elementima i blagom ironijskom distancom, ali, osim refleksa povraćanja, 'Sirovo' - unatoč trajanju od razumnih devedesetak minuta - tu i tamo izaziva i pogledavanje na sat.

I dvadesetpetogodišnji Španjolac Eduardo Casanova umjesto pronicanja u složenu psihologiju likova, u svom dugometražnom prvijencu 'Koža' gledatelje radije izlaže svakojakim nastranostima i krajnje bizarnim situacijama u kojima se koprcaju njegovi fizički deformirani protagonisti. 'Koža' je također razglašena kao izuzetno originalan film koji izbjegava političku korektnost, međutim i ovo je, kao i u slučaju 'Sirovog', eklatantni primjer polupanih lončića. Istini za volju, ostvarenje u kojem jedna od glavnih junakinja umjesto usta na licu ima čmar, zaista nije svakidašnje iskustvo, ali to nipošto ne znači kako se automatski radi o osobito dobrom filmu. Casanova vješto rabi pastelni kolorit i elaborirane pokrete kamere, ali temeljna poruka o nužnosti koegzistencije i prihvaćanja različitosti plasirana je na najpatetičniji holivudski način bivajući pritom umotana u celofan uvrnutog filma art provenijencije.

Tarik Saleh u svojem je 'Napadu na Nile Hilton' pokazao kako ima oko za socijalne detalje te kako zna vjerno predočiti politička previranja u kaotičnom društvu premreženom korupcijom kakvo je egipatsko. Dobitnik nagrade za najbolji film na filmskom festivalu u Sundanceu, 'The Nile Hilton Incident' prilično je solidan miks detektivskog filma i društveno angažirane drame koji povremeno ipak sklizne u stereotipna rješenja i nepotrebno podcrtavanje žanrovskih klišeja.

Deseti FMFS zatvoren je projekcijom norveškog filma 'S balkona'. Riječ je o filmu koji se najkraće može opisati kao video dnevnik u kojem glavni lik iznosi svoja egzistencijalistička promišljanja zaobilazeći čvrstu fabularnu liniju, već se priklonivši perpetuaciji čitavog niza epizoda iz svakodnevnog života koje će svojim pseudodokumentarističkim i mjestimično ubačenim animiranim kadrovima spasiti od eventualnog zaborava.

Najboljim dugometražnim filmom po glasovima publike 10. FMFS-a proglašen je dojmljivi sirijsko-danski dokumentarac 'Zadnji u Alepu' redatelja Ferasa Fayyada. Najboljim u konkurenciji Ješke, u kojoj se prikazalo 16 domaćih kratkometražnih filmova, od strane međunarodnog žirija proglašen je film 'Po čovika' redateljice Kristine Kumrić.