Miro Nikolić ocjenjuje hrvatske filmove sa Splitskog filmskog festivala
Kristijan Milić se u prethodnim uradcima profilirao kao nepatvoreni žanrovski redatelj stoga u najnovijem filmu 'Mrtve ribe' pomalo iznenađuje posezanje za mozaičnom dramaturgijom
Ovogodišnji Split Film Festival - međunarodni festival novog filma koji se u gradu pod Marjanom održavao od 9. do 16. rujna u svojem je 22. izdanju ponudio raznolik program podijeljen u čak osam sekcija : Konkurencija dugometražnog i kratkometražnog filma, Forum, Next Door, Frame Extended, Hrvatski film, Hommage i Novi mediji.
STFF je ove godine uveo i nagradu 'Martinac' hrvatskim autorima za kreativno i inovativno korištenje filmskog jezika, a u popratnom su dijelu programa održana brojna predavanja, prezentacije i radionice.
Festival je otvoren projekcijom hongkonškog naslova 'Oslobađajuće i ugodno' čemu je prethodila splitska premijera filma 'Mrtve ribe' Kristijana Milića nastalog kao prilagodba zbirke pripovijedaka 'Mrtve ribe pjevaju na leđima' nagrađivanog bosanskohercegovačkog pisca Josipa Mlakića. Milić i Mlakić već su surađivali na ekranizaciji Mlakićevog romana 'Živi i mrtvi' dok se ovdje, na neki način, ponovno bave ratnom tematikom, ratom i njegovim posljedicama, odnosno traumatičnim poratnim međuljudskim odnosima.
Polazišni motiv 'Mrtvih riba' samoubojstvo je bivšeg srednjoškolskog profesora koje zapravo predstavlja okidač za daljnja dramatična događanja u etnički podijeljenom gradiću negdje u Bosni i Hercegovini.
Kristijan Milić u prethodnim se uradcima profilirao kao nepatvoreni žanrovski redatelj stoga u najnovijem filmu pomalo iznenađuje posezanje za mozaičnom dramaturgijom. Drugim riječima, na prvi se pogled može učiniti kako je netko tko se u 'Živima i mrtvima' i 'Broju 55' pozivao na Waltera Hilla, Johna Carpentera, pa čak i Sama Peckinpaha potpuno promijenio kolosijek uskočivši na teren Roberta Altmana ili Alejandra Gonzalesa Inarritua.
Nije Milić ni u 'Mrtvim ribama' imun na referencijalni potencijal celuloidne baštine, dapače, u nekoliko će scena gledatelj prepoznati aluzije na slavno Bergmanovo igranje šaha sa smrti iz 'Sedmog pečata', zatim 'Nema zemlje za starce' braće Coen te Scorseseovog 'Taksista',međutim pristup filmskom nasljeđu u ovom slučaju nije isključivo kroz prizmu filmofilske posvete dragim klasicima već se radi o inkorporiranju određene simbolike i metaforičnosti u pripovjedni tok.
Milić, naravno, nije redatelj kalibra jednog Altmana zbog čega mu ne polazi uvijek za rukom ravnopravno tretiranje dvadesetak likova, kao ni minuciozna razrada multiperspektivnosti, dakle sve ono što je Altmanu uspjelo u 'Nashvilleu' ili 'Kratkim rezovima'. 'Mrtve ribe' zato su sugestivniji film u onim dijelovima u kojima redatelj koketira sa žanrovskim postulatima i umješno kreira atmosferu nelagode i suspensa nego onda kada pokušava razvijati intrigantnu studiju karaktera, društva i mentaliteta, u čemu mu svakako odmažu povremeno prenaglašena simboličnost (ždralovi koji nadlijeću provincijski gradić) i banalna metaforičnost. Ipak, izvanredna crno-bijela fotografija Mirka Pivčevića i sigurni nastupi velikog dijela glumačke postave (Dragan Despot, Nermin Omić, Saša Anočić, Mario Knezović, Goran Bogdan, Ornela Vištica...) čine da 'Mrtve ribe' ne gube na dojmljivosti.
Trećeg dana STFF-a splitska publika imala je priliku vidjeti dalmatinsku premijeru laureata 64. Pulskog festivala – dugometražni prvijenac Igora Bezinovića 'Kratki izlet', inače filmsku adaptaciju istoimenog romana Antuna Šoljana. Film o skupini mladih koji se jednog sparnog ljetnog dana odluče iz Motovuna uputiti u potragu za napuštenim samostanom Gradina u kojem navodno postoje vrijedne srednjovjekovne freske zanimljiv je miks filma ceste, društvene alegorije i antropološkog eseja. Propitujući motiv lutanja i općenito putovanja kao potrage za vlastitim identitetom, 'Kratki izlet' poprima nadrealistička obilježja upravo u onim dionicama u kojima se otvara čitav niz egzistencijalističkih konotacija vezanih uz deziluzioniranost i posvemašnju izgubljenost generacije kojom se redatelj u filmu bavi i kojoj, na kraju krajeva, i sam pripada.
Unatoč mjestimičnom praznom hodu i ponešto pretjeranom udjelu korištenja izvanprizorne naracije, Bezinovićev je film inspirativna vizualno-auditivna meditacija o tuzemnim dvadesetineštogodišnjacima koji nemaju drugu opciju osim besciljnog glavinjanja.
'Fuck Off I Love You' Anđela Jurkasa drugi je dio redateljeve trilogije koji je svoju premijeru također imao na ovogodišnjem festivalu u Puli gdje ga je veći dio kritike dočekao s negodovanjem. Jurkasova varijacija na temu istraživanja muško-ženskih odnosa njeguje poetiku i estetiku romantičnih dramedija iz rane faze Camerona Crowea i Kevina Smitha, ali se u postmodernističkom diskursu motivski i ikonografski naslanja i na suvremene klasike tipa 'Annie Hall', 'Seks, laži i videovrpce' ili 'Kad je Harry sreo Sally'.
'Fuck Off I Love You' nije lišen stanovitog šarma, međutim Jurkasov paštroć nije uvijek lako gledati tijekom gotovo dvosatnog trajanja. Nametljiva eksplicitnost, nimalo sofisticirano stilsko oblikovanje, proizvoljna dramaturška rješenja i nefokusiranost zorno ukazuju na znatnu disproporciju između nastojanja i konačnog proizvoda. Jurkas zna uprizoriti poneku moćnu scenu lirskog senzibiliteta, napisati pokoji vrckavi dijalog ili izvući maksimum glumačkih vještina iz, primjerice, Doris Pinčić Rogoznice, ali svaki put kada narativne manjkavosti nastoji kompenzirati cameo pojavljivanjima Nine Badrić, Gibonnija ili članova grupe Hladno pivo, film postaje sve neartikuliraniji.