NAJOBRAZOVANIJI HRVAT PJEVA NA PROKURATIVAMA Nikša Sviličić: Što si formalno obrazovaniji, sve više uviđaš koliko ne znaš

Trostruki doktor znanosti, znanstvenik i sveučilišni nastavnik, komunikolog, akademski filmski redatelj i glazbenik multiinstrumentalist. Najkraće je kako možemo opisati Nikšu Sviličića, najobrazovanijeg Hrvata, koji će se s kantautorskom pjesmom 'Jube moja' predstaviti na Splitskom festivalu.

- Pozvao me Tomo Mrduljaš jer mu se pjesma svidjela. U početku sam mislio da se netko iz mog društva, koje je znalo da sam poslao pjesmu na Natječaj, šali. Ipak, ispostavilo se da je to bio pravi poziv na Splitski festival. Vjerujem u svoje pjesme, one su kantautorske, šansonijerske, direktan su proizvod mojih raspoloženja i moje duše. Tomo Mrduljaš je inzistirao na tome da ja otpjevam svoju pjesmu, mada sam mu vrlo jasno rekao da bi možda neki renomirani interpret bio bolji izbor od mene i da nemam problem da je netko drugi otpjeva. Uvjerio me da ipak to budem ja jer je pjesma intimistička i da bi s obzirom na to zasigurno bilo najbolje da je baš ja izvedem. 

 O čemu govori pjesma 'Jube moja'?

- Pjesma govori o prisjećanju na neke lijepe emocije koje svatko proživi u svom životu. Onima koje su ostavile traga u životima svakog od nas. Ipak, teško je pričati o pjesmama, treba je poslušati.

Imate li neka veća očekivanja od samog nastupa na festivalu?

- Ha, dobro pitanje. Možda prvi put u životu nemam baš nikakvih očekivanja osim što uživam u svakom trenutku. Moram priznati da mi je ogroman gušt doći iz Zagreba, u kojem živim, u svoj Split u kojem sam odrastao, a poklopilo se da ovaj put za to postoji i krasan povod - festival. Inače, znat ću da je pjesma uspjela ako se potajice ušeta u prste i akorde neke gitare, pri kraju nekog druženja, nakon par čaša vina.

Što za Vas znači Splitski festival?

- Za mene Splitski festival ima posebno značenje. Osamdesetih godina, vrijeme i godine su se mjerile izvođačima i važnim pjesmama koje su se izvodile na festivalu. Kada se nisi mogao nečega dosjetiti, znalo se reći: 'Ma to ti je bilo tad i tad, znam jer je te godine bio Galeb na festivalu' ili 'Te je godine pobijedila Kondža'. Vrijeme je napravilo svoje i brzina života danas nalaže neka druga pravila, ali u svakom slučaju, čast mi je biti dio eminentnog festivala kao što je Splitski.

Koja Vam je prva asocijacija na Splitski festival?

- Prvo se sjetim Zorice Kondže i grupe Stijene, njihove pjesme 'Ima jedan svijet', koju nerijetko sviram kada smo na nekim druženjima. Ako pričamo o nekim zezalicama, onda su to tulumske pjesme 80-ih, kao što je 'Kokolo'. Ne postoji pjesma koja je ostavila traga na Splitskom festivalu, a da nije ostavila traga u svijesti ljudi u cijeloj ondašnjoj i sadažnjoj državi. Splitski festival je bio uspješan predvodnik glazbenih trendova dugi niz godina …

Nije Vam ovo bio prvi pokušaj dolaska?

- Bio sam adolescent, imao sam 15 godina, jedno od onih vremena kada misliš da je cijeli svijet tvoj, kada se popneš na Marjan i pitaš 'pošto Split'. Napisao sam jedan pjesmuljak koji se zvao 'U srcu mom', hahahaa. Sad mi bude neugodno kad se sjetim, ali, eto, znam da mi je otac dao tri tisuće dinara da ga snimim u studiju. Naravno, tada nisam ušao među odabrane skladbe Splitskog festivala, ali eto - sad smo to nadoknadili, nakon 30 godina …

Kako Vam se sviđa koncepcija današnjeg festivala?

- Kada se rade preinake, uvijek se dijelu javnosti to svidi, dok se drugima to pak ne sviđa jer je '…prije bilo puno bolje'. Ona poslovica 'Nije se rodio onaj tko je svima udovoljio' je apsolutno točna. Osobno mislim da je dobro da se iznalaze nove forme i da se događa modernizacija festivala. Koncert Gibonnija, pa primjerice nagrada Cesarica i Večer novih skladbi su već mjesecima u opticaju kroz medije i javnost, a to je sjajna stvar. O festivalu se priča, važan je, pogotovo što će ljudi izdvojiti svoje vrijeme i provesti tri večeri na Prokurativama ili pred malim ekranima prateći domaće izvođače. Dojma sam da se Splitski festival vraća u trend i na scenu s koje, zapravo, nikada nije ni sišao.

Najobrazovaniji ste Hrvat. Tri doktorata su u Vašim rukama iz različitih područja. Koje Vas je područje najviše obilježilo?

- Ma dobro. Hvala na lijepim riječima. Životopis je više ili manje ipak samo mrtvo slovo na papiru, puno važnije je nekoga upoznati i osjetiti 'nosi' li ta osoba svoje diplome u svojoj socijalnoj 'širini' i jednostavnosti. Što si formalno obrazovaniji dojma sam da sve više uviđaš koliko ne znaš, koliko si 'malen pod zvijezdama' i da treba biti pokoran, a istovremeno normalan i jednostavan. Što se formalne naobrazbe tiče, završio sam dvije osnovne škole, dvije srednje, farmaceutsku i glazbenu školu, tri fakulteta, Akademiju dramskih umjetnosti, Fakultet političkih znanosti i Filozofski fakultet, imam magisterij znanosti, tri doktorata, bio sam profesor na Harvardu, kasnije u Koreji godinu dana... Međutim, sve sam to shvaćao kao igru i uživao sam u svakom trenutku učenja i studiranja jer sam, naravno, radio ono što volim.

Jeste li pomislili u nekom trenutku odustati od nečega?

- Iskreno nikada! Jedno od mojih životnih kreda jest: upornost, ambicioznost i dovršavanje svega što se započne. 

Možete li dati savjet mladima koji danas često smatraju kako im u Hrvatskoj neće biti lako pronaći posao s diplomom u ruci...

- Svjestan sam da danas neki nemaju što se kaže 'ni za kruh', a tada sve fraze o upornosti i ustrajnosti padaju u vodu. Čovjek koji razmišlja o egzistenciji nema vremena za nadogradnju svog znanja i 'rad na sebi'. Prema tome, sve treba staviti u individualni kontekst neke osobe. Ako me pitate da kažem iz svoje 'optike', mogu samo ponoviti da su upornost, ambicioznost i dovođenje stvari do kraja nešto što ću ja svojoj djeci utkati kao 'must have' u životu.

Osvojili ste brojne nagrade u različitim sferama svog djelovanja, neke od njih su Porin, Rektorova nagrada, Nagrada društva znanstvenika... Koja Vam je posebno draga?

- Porin za skladbu 'Vjerujem u anđele', koju sam napravio u suradnji s Oliverom, mi je ostao u lijepom sjećanju. Režirao sam istoimeni film koji je dobio nagrade publike na brojnim festivalima, a posebna je ona iz Pule. Tu je i nagrada za Najboljeg znanstvenika. Dobili smo je Igor Rudan i ja, on je danas član Kraljevske akademije u Edinburghu, ozbiljan znanstvenik, svjetkog kalibra, kandidat za Nobelovu nagradu, a ja eto danas pjevam na Splitskom festivalu, hahahaha. Inače, najdraža nagrada mi je kada sam u jednom kafiću, u kojem se okupljaju poznavatelji stripova, osvojio kviz znanja o sporednim likovima iz stripova 80-ih godna. Zaljubljenik sam u stripove i znam dosta bizarnih i začudnih informacija, pa smo tako kolega i ja pobijedili finalu momka koji u životu ništa ne radi osim što se bavi proučavanjem povijesti stripa.

Hoćete li ove godine ljetni odmor provesti na Visu?

- Vis je moja velika ljubav, utočište, svi Sviličići su iz Podšpilja, mjesta Žena Glava. Mi smo zapravo vlaji na Visu, do mora imamo tri kilometra, ali se vješto 'krstimo' pod Komižane, jer pripadamo njihovoj općini (smijeh). Prije desetak godina sam tamo napravio kuću i što sam stariji, sve ozbiljnije mislim kako ću jednog dana, kada se pogase svjetla pozornica, otići u Komižu živjeti, ili barem kombinacija Komiža - Split.

Svirate 13 instrumenata...

- Apsolutno je najteža violina, završio sam violinu u klasi profesora Aristida Martinisa, u Glazbenoj školi 'Josip Hatze'. Ona je jedan krasan, kompleksan i težak instrument za razliku od nekih drugih, nemate pragova, morate čuti instrument i zvuk kojeg proizvedete, on vama diktira kako ćete ga dinamički usmjeriti u sviranju. Kraljica instrumenata, zaista. Kada naučite svirati violinu, preko noći možete uskočiti u bilo koji žičani instrument, jer violina vam uzme jako puno vremena kada je učite svirati, ali vam sve to višestruko vrati kasnije, ako ste ustrajni. Moram naglasiti da sam osamdesetih godina svirao u KUD-u Jedinstvo s kojim sam dosta putovao, tako da sam zahvalan violini i s te strane, jer gitarista je uvijek bilo jako puno, a violinista baš i ne u orkestru, pa je tako moje mjeto u autobusu za turneju uvijek bilo vrlo izvjesno. 

A drugi instrumenti?

- Što se tiče drugih instrumenata, imam jednu bizarnu anegdotu. To je bilo '75., imao sam četiri godine i s vrtićem smo išli u Općinu Lučac-Manuš jer je došao Tito u Split. Točno znam kako sam našoj vrtićkoj teti Daksi, kada smo prolazili pokraj moje kuće, kazao da moram nakratko do svog stana. Ušuljao sam se pored moje none, koja je bila sama kod kuće i ocu ukrao njegov klarinet, kojeg me je on tada učio svirati. Pobjedonosno sam se spustio s instrumentom i smogao hrabrosti pitati tetu Daksu mogu li Titu odsvirati 'Druže Tito, mi ti se kunemo'. I danas imam negdje tu fotografiju gdje nastupam pred njim. 

Jeste li na kraju dobro odsvirali?

- Negdje kroz maglu mi se čini da se Tito nije žalio, ha, ha...

Čini se kako jako uživate u svemu što radite...

- Istina, to je nužna pretpostavka za sve što radimo. Kad sazriješ, shvatiš da je ljepota života u trenutku koji je ispred tebe. Ne znamo što će se dogoditi sutra.

Kakvi su Vaši planovi?

- Imam vrlo jasne planove, pišem, primjerice, knjigu o tetovažama, one su mi opsesija, mada na svom tijelu nemam ni jednu i poprilično sam konzervativan apropos toga...  Međutim, fenomenološki me jako zanimaju jer postoji čitav niz fascinantnih činjenica o tome kako i zašto su počele biti dio ratničkih obilježja, koji su motivi bili zastupljeni u ovisnosti o hijerarhiji ratnika, ma čudo jedno... Također, gotov mi je roman 'Dudov dolac' koji će izaći u rujnu u izdanju Funditusa i urednice gđe Tajane Obradović koja je vrstan profesionalac i krasna osoba. Također, 12. srpnja, u Komiži, imamo promociju knjige 'Programiranje filma' na koju sam jako ponosan. Pa da nastavim u dobrom feelingu, prošli sam tjedan od Aquarius recordsa dobio ugovor da radimo album s mojim kantautorskim pjesmama …

I za kraj, pitanje, kada vi uopće spavate?

- Poklopilo se da je ipak 24 sata u danu dovoljno da se sve napravi, kad je čovjek organiziran. Spavam pet do šest sati, kako kad. Uvijek su neke knjige na kantunalu koje čitam, tu bih volio imati malo više vremena, ali iskreno, kad sve zbrojim osjećam se kao zebra na Brijunima. Život je lijep :