Navijački rivalitet bez granica: Otkud sva ta mržnja? Vratimo se u 1988. godinu...

'Otkud sva ta mržnja', pitao se trener Rijeke Matjaž Kek nakon Jadranskog derbija u Dugopolju tijekom koje su stolice letjele u teren, a i on skoro dobio jednu u glavu. Zaista, od kada su takve tenzije među navijačima ova dva kluba? Stariji torcidaši će reći da u Rijeci za vrijeme jugoslavenske lige nikad nisu bili prijateljski dočekani kao što je to bio slučaj u svim ostalim hrvatskim gradovima. 

- Pola Rijeke i cijela okolica su navijali za Hajduk, to je, po meni, stvorilo animozitet riječkih navijača prema hajdukovcima - govori nam torcidaš koji je 80-ih godina bio redovit na gostovanjima.

Počeli su, nastavlja naš sugovornik, u pismima čitatelja koje je objavljivao magazin Sprint govoriti da su napali navijače Hajduka u Rijeci, hvalili su se da su torcidaši bježali pred njima i slično...

-  Te stvari su kulminirale nakon finala Kupa igranog 1987. godine u Beogradu između Hajduka i Rijeke. Mi ih nismo doživljavali, oni su za nas bili narod, a ne neki pravi navijači, ali su nas izazivali tim pisanjem i napadanjem naših navijača po Rijeci.

- Osim toga, na tom finalu Kupa Zvezdine Delije došle su na tribinu kod njih, te su skupa navijali protiv Hajduka. 

I onda je došla 1988. godina kada se zbio jedan od najvećih incidenata ikada na domaćim nogometnim terenima. Sve do prekinutog finala Kupa na Poljudu 2000. godine ti neredi u Rijeci smatrali su se najvećima u režiji Torcide. Na utakmicu Rijeka – Hajduk došlo je oko tisuću navijača iz Splita, incidenata je bilo i prije nego što se došlo u sam grad, a sve je kulminiralo velikim neredom na Kantridi. 

Armada je na poluvremenu dotrčala do ograde koja ih je dijelila od navijača gostujuće momčadi te put hajdukovaca bacila nekoliko baklji. Uslijedila je nevjerojatna reakcija. Torcidaši su se zaletjeli put ograde, tijelima je srušili i obračunali se s Armadom na njihovom dijelu tribine. Nekoliko milicajaca u tampon zoni bilo je nemoćno. Pokušali su intervenirati, ali su i oni bili napadnuti. Najmanje je jedan milicajac uboden iglom injekcije (nakon utakmice zatražio analizu krvi zbog straha od - side), a pričalo se da su navijači jednog milicijskog psa - ugrizli. Ipak, prema riječima torcidaša, pas nije ugrizen, već također uboden iglom. Neredima nije bio kraj po dolasku pojačanja: uslijedilo je gađanje pirotehnikom, kamenjima, upadanje u teren kroz razbijene dijelove ograde... 

U tom metežu ozlijeđeno je na desetke osoba, nekoliko i teže. Stradao je, pogođen raketom u glavu, i fotoreporter Petar Grabovac. Evo kako je on opisao događaje toga dana:

'Ono što su radili navijači Hajduka nikada mi neće biti razjašnjeno. To su kamikaze. To su samoubojice. Povlačili su se pet-šest stepenica gore pa jurišali svojim tijelima na željeznu ogradu što dijeli gledalište od igrališta. Vladalo je opće ludilo, ne znam jesu li bili pijani ili drogirani, ali u valovima su se zabijali u ogradu. Stotine njih u masi, pa juriš u ogradu. Oni u prvim redovima su padali, ali se opet dizali i opet zabijali. Oni ne štede sebe, kako će onoga tko im se nađe na putu? Tko da ih zaustavi? Milicija? Ni slučajno! Bacali su kamenje, vrijeđali, kroz ogradu se tukli i s milicijom…' 

Na tu utakmicu se išlo vlakom, brodom i autobusima. Već je skupina navijača u Oštarijama (gdje se presjedalo za Rijeku) napravila veliki nered. Čekajući vlak Zagreb – Rijeka ostalo se bez alkohola, pa se odlučilo posjetiti lokalnu birtiju Krpelj. Od kafića nije ostalo ništa, a lokalni milicajci nisu mogli uspostaviti red i mir. Došlo im je pojačanje iz Ogulina, a tad su tek počeli neredi (gađalo se milicajce bocama, kamenjima…). Manji dio navijača je uhapšen, ostatak se zaputio vlakom u Rijeku. 

Cijeli dan u Rijeci Armadu se, pričaju stariji torcidaši, nije moglo primijetiti, iako su preko pisama u Sprintu najavljivali 'da će pokazati Torcidi'. Sigurno su i dopisivanja u tom sportskom magazinu doprinijela nabrijanom gostovanju, jer od početka se osjećalo da će se nekakvi incidenti dogoditi… 

Grupe torcidaša okupirale su grad. Oko 150 splitskih navijača otišlo je do kapucinske crkve na Žabici. Klekli su kao jedan i izmolili se za pobjedu Hajduka. U novinskom izvještaju napomenuto je da su pritom iz crkve za 'uspomenu' uzeli svijeće.

Nereda s Armadom u gradu nije bilo, ali to ne znači da incidenata nije bilo jer se pilo i jelo bez namjere plaćanja. Tako je, primjerice, opustošen i restoran Indeks.

Nakon žestokih nereda na Kantridi, poslije utakmice od stadiona do kolodvora bio je totalni lom. Milicija nije mogla spriječiti razbijanje cijelim putem. Stradali su mnogi automobili, izlozi, prozori…

Ipak, na kraju je i milicija došla na svoje, tako da su mnogi torcidaši, neselektivno odabrani, te noći doživjeli torturu, a nekima su po kratkom postupku određene zatvorske kazne (do pola godine).

Naslovi u dnevnim novinama 'Oni mrze i traže krv', 'Yu-Heysel na Kantridi' i slični u vremenima kada nije bilo interneta bili su ključan dokaz 'odrađenog' posla. Uostalom, evo jedan tekst objavljen u Sprintu nakon ove utakmice:

'Torcida je dokazala u Rijeci da kada hoćemo, možemo napraviti nerede kavi se rijetko viđaju u europskim stadionima. Kada je pedesetak torcidaša razbilo ogradu i krenulo prema njima, oni su se razbježali, povukli. Tada je intervenirala  milicija sa psom. Bilo je ozlijeđenih, a ni milicioneri nisu ostali netaknuti. Nakon toga dolazi ono pravo. Počele su zviždati rakete, letjeti baklje, dimne bombe, pucati petarde i pravi topovski udari. Počelo je i letjeti kamenje teško 3-4 kilograma. Razbijena je na nekoliko mjesta ograda koja dijeli publiku od igrališta, razbijena je još jedna ograda na tribinama i komad je bačen dolje na stazu. Slomljene su i uništene sve reklame. A uništena je i staza oko igrališta na koju je bačenom mnogo baklji, dimnih bombi i ostalog. Po gradu smo prije i poslije pravili nerede tako da je oštećeno šest automobila. To je bio kaos Torcide. Pripadnici Armade će se sigurno nakon svega ovoga pokušati opravdati, ali dosta toga je cijela Jugoslavija vidjela u Sportskom pregledu i Dnevniku. Neka se drugi navijači pitaju kako smo uspjeli, nakon rigorozne kontrole na stadion unijeti na stadion toliko pirotehnike.'

Incidenata na utakmicama između Hajduka i Rijeke bilo je još mnogo, ali, srećom, nikada više nisu ponovljene scene kakve su viđene na Jadranskom derbiju te 1988. godine...