NEDJELJNA ĆAKULA Bernard Jurišić: To što tjeramo ljude poput Zvone Bobana ocrtava jako tužnu sliku društva u kojem živimo

Bernard Jurišić sportski novinar i kolumnist, osnivač je Sportneta, jednog od prvih internetskih portala u Hrvatskoj. Za njega je kraljica sportova košarka, legendarni Zvone Boban osvojio ga je već na prvom sastanku, a ćakulu smo otvorili pitanjem o početku novinarske karijere...

- Kad sam bio u osnovnoj školi pročitao sam valjda sve dječje knjige s gornjeg kata Gradske knjižnice, a kasnije sam gutao Sprint, Tempo i Tifo od korica do korica. Otkad znam za sebe želio sam biti sportski novinar, a kako sam zaljubljenik u računala i tehniku, razvoj interneta krajem devedesetih za mene je bio dar s neba. Odmah sam se pronašao u tom svijetu.

Koje sportove s posebnim zadovoljstvom pratiš?

- Košarka je za mene kraljica sportova. Košarku mogu gledati od jutra do mraka na bilo kojoj razini, od kadeta do NBA lige. Nogomet je, naravno, odmah iza. Volim sve sportove s loptom, ma zapravo mogu gledati sve. I utrke papiga ako treba.

Jedan si od osnivača Sportneta, u to vrijeme jedne od rijetkih internetskih stranica. Kako si došao na tu ideju? 

- Počeo sam pisati analize za neke internetske stranice krajem devedesetih godina i odmah sam shvatio potencijal i snagu tog medija. Upoznao sam ljude s kojima sam pokrenuo Sportnet i ponosan sam na sve što smo u tih 14 godina izgradili. Neovisan i etičan medij doveli smo među 15 najposjećenijih stranica u Hrvatskoj i bez srama mogu reći da smo stvarali povijest hrvatskog internetskog novinarstva. Ne samo sportskog. Pokazali smo da se može uspjeti i bez žutila, banalizma i senzacionalizma. Teže i mukotrpnije, ali može.

Čula sam kako niste uspjeli dobiti akreditaciju za jedan sportski događaj budući da ste bili portal, nešto što tada nije bilo poznato? 

- U jednom klubu su nas pitali da im objasnimo gdje se može pročitati to što mi pišemo. Kad smo im nakon neuspješnog objašnjavanja pojmova 'portal', 'server' i 'internet' rekli 'na monitoru', odgovoreno nam je da im sljedeći put donesemo taj monitor da oni najprije vide tko smo mi, pa da će onda vidjeti hoće li nam dati akreditaciju. Danas to zvuči smiješno, ali bilo je to 20. stoljeće.

Zašto si se povukao iz tog projekta?

- S vremenom dođe do zasićenja i razilaska i među ljudima i među idejama. Sportnet je došao do nekog svog vrhunca i trebalo je odlučiti što i kako dalje. Imali smo različite vizije koje nisu bile kompatibilne i svatko je otišao svojim putem. Takav je život, ništa nije vječno. Ali i  danas mi gomila ljudi kaže da im nedostaje onaj stari Sportnet.

Kako je došlo do suradnje sa Sportskim novostima? Koju ćeš kolumnu posebno pamtiti iz tog vremena?

- Izuzetno sam ponosan na činjenicu da me je Zvonimir Boban pozvao da mu se priključim kad je postao prvi čovjek Sportskih novosti. Osvojio me već na našem prvom sastanku svojom vizijom, idejama i namjerama. Nažalost, njegova je vizija u ovom nakaradnom društvu izdržala tek nešto više od pola godine. To što ljude poput Zvone Bobana tjeramo što dalje ocrtava jako tužnu sliku društva u kojem živimo. Što se kolumni tiče, mislim da sam u tom periodu napisao neke od najboljih tekstova u svom životu. Većinu njih ću s vremenom staviti na svoju Facebook stranicu.

Zbog čega si odlučio napustiti SN?

- Onog trenutka kad je Boban dignuo ruke od svega bilo mi je jasno da moji stavovi i tekstovi više neće biti 'popularni', recimo to tako. S promjenom glavnog urednika promijenio se smjer te novine i ja se u tome više nisam vidio. Ako ne mogu pisati ono što želim, mislim i smatram potrebnim, onda radije neću pisati. Bez obzira koji medij bio u pitanju.

Javnosti si postao prepoznatljiv svojim originalnim Facebook statusima... Kako je sve započelo?

- Iako sam pionir internetskog novinarstva u Hrvatskoj, moram priznati da sam se dugo opirao društvenim mrežama i nisam ih shvaćao ozbiljno. No, Facebook je doista genijalan alat. Posebno za tipa poput mene kojem se stalno nešto mota po glavi i koji ne zna prešutjeti kad ga žulja. A stalno me nešto žulja.

O čemu rado pišeš? 

- O svemu što se sporta tiče, volim proučavati zanimljive sportaše i događaje, tražiti neke nepoznate detalje iz njihovih života i slagati inspirativne priče s porukom. Ali posebno me oštre i pale nepravda i licemjerje, čega je nažalost u hrvatskom sportu jako puno.

Tvoju stranicu posjećuje na tisuće ljudi... Čime misliš da si ih osvojio?

- To pitaj ljude, ne mene, he,he... Ali ajde, pretpostavljam da ljudi vole moj iskren i otvoren pristup i jasan stav kojeg se uvijek trudim argumentirati. Na takvom principu radim svih ovih 18 godina. Ponekad hvalim, ponekad kritiziram, ponekad provociram, ponekad samo potičem ljude da razmisle o nečemu. Nisam najpametniji čovjek na svijetu, niti mislim da sam uvijek u pravu. Ali ću se uvijek potruditi do maksimuma argumentirati svoje stavove.

Možeš li nam otkriti statistiku svoje Facebook stranice? 

- Trenutno na Facebooku imam više od 28.000 fanova i jedini sam od Facebooka verificirani sportski novinar u ovom dijelu Europe. Postovi koje objavim variraju u ovisnosti o temi, kvaliteti, vremenu kad se objave. Primjerice, ovaj zadnji o Blanki samo putem moje Facebook stranice dosegnuo je više od 600.000 ljudi koji koriste Facebook. S obzirom da su mnogi mediji prenijeli taj status na svojim portalima i Facebook stranicama, siguran sam da je ta brojka debelo premašila milijun. 

Što misliš, koliko hrvatskih medija se danas može pohvaliti tolikom tiražom? 

- To je samo dokaz snage društvenih mreža ako ih znaš koristiti.

Omiljeni komentar? S najvećim brojem lajkova? Najkomentiraniji? 

- To je opet pitanje za čitatelje, ali lajkovi ni u kojem slučaju ne odražavaju kvalitetu napisanog. Meni je kod Facebooka najveći izazov pokušati u što manje teksta prezentirati ljudima neku svoju misao. Nije problem napisati 10 stranica objašnjenja onoga što želiš reći. Ali pravi izazov je to napisati u 10 riječi. I da ljudi koji to čitaju shvate na način na koji želiš.

Čitaš li komentare posjetitelja? 

- Uglavnom prolistam, ponekad se i uključim u argumentiranu raspravu ako imam vremena. Kritike se ne bojim niti me pogađa, to valjda čovjeku dođe s vremenom. Znam tko sam i što sam, ako se nekome ne sviđam takav kakav sam to je njegov problem. Jedino što ne toleriram su uvrede i anonimni internetski troleri. Život je prekratak da bih trošio vrijeme na takve. Neki brkaju pravo na mišljenje i pravo na vrijeđanje.

Gdje crpiš ideje?

- Svugdje. Na utakmicama, u filmovima, knjigama, dokumentarcima, po internetu, s prijateljima, u medijima. Jako cijenim originalnost u bilo kojem poslu i uvijek pokušavam osmisliti nešto novo i originalno. Ne podnosim plagijatore.

Možeš li nam prokomentirati status o Blanki Vlašić koji je zaintrigirao javnost, ali i kojeg su prenijeli gotovo svi hrvatski mediji...  

- To spada u onaj dio o licemjerju koje me uvijek naoštri. U ovom slučaju je to licemjerje tobože 'tolerantnog' dijela hrvatskog društva koje se u slučaju Blanke nije pokazalo nimalo tolerantnim. Blanka ima pravo na svoje stavove i svoja uvjerenja kao i svatko drugi. Ako želimo tolerantniju Hrvatsku, onda tolerirajmo ono što nam se možda i ne sviđa, ali je nekom drugom čovjeku važno. Svi vole drugima ukazivati na njihove greške. Pođimo od sebe.

Ima li neki sportaš kojeg si upoznao, a kojeg posebno cijeniš?

- Puno sam sportaša upoznao, ali tri velikana i kapetana hrvatskih reprezentacija u mom životu imaju posebno mjesto: Zvonimir Boban, Niko Kovač i Nikola Vujčić. Ponosan sam što takve ljude mogu zvati svojim prijateljima i što sam saznao da je svaki od njih daleko bolji čovjek nego što je bio sportaš. A svi znaju kakvi su to sportaši bili.

Može li se zaraditi od stranice na Facebooku?

- U Hrvatskoj se ne može zaraditi ni od brodogradnje, kako će od Facebooka. 

Prepoznaju li te ljudi na ulici kao tvoje statuse na Facebooku? 

- Pa iskreno, više mi ljudi u zadnje vrijeme prilazi i čestita na nekim statusima na Facebooku, nego na kolumnama ili tekstovima koje izlaze u medijima. Facebook danas ima svatko, a novine čita sve manje ljudi. A za tu činjenicu su novine same krive. Većina hrvatskih medija svoje čitatelje tretira kao debile i na svojim portalima im serviraju gluposti zbog klikova. A onda se čude zašto im ljudi ne kupuju novine i zašto ih ne shvaćaju ozbiljno.

Čije kolumne osobno voliš pročitati?

- Volim autore koji imaju svoj prepoznatljivi stil i čiji tekst bih prepoznao i da ne vidim ime. Takav je recimo Neven Bertičević, čiji bih autorski tekst prepoznao među stotinu drugih i s užitkom ga pročitao od početka do kraja. Zapravo daleko više čitam strane kolumne i kolumniste, posebno američke s ESPN-a, Yahooa, NBA.coma, Bleacher Reporta. Američki autori su za mene vrh sportskog kolumnizma i od njih sam učio razne forme i stilove koje koristim u svojim tekstovima.

Jesi li ikada požalio što nisi ostao u svojoj struci?

- Nije mi žao jer sam gotovo 20 godina kombinirao ljubav prema računarstvu i novinarstvu, no sport je ipak moja prva ljubav. Sportnet je bio moj diplomski rad, kako figurativno, tako i stvarno. Uvijek i svugdje s ponosom ističem da sam završio FESB jer je to sjajan fakultet i jedna od kultnih institucija grada Splita.

Dosta si putovao s ovim poslom, koliko je bolja situacija vani u novinarskom poslu? Poštuju li se više novinari? 

- Situacija je neusporediva, posebno u zapadnim zemljama. Osnova je da je u tim zemljama odvojen ozbiljan od žutog tiska, a time i ozbiljni od neozbiljnih novinara. Svugdje postoje trzavice zbog onoga što se piše jer nitko ne voli kritiku, ali isto tako je svima jasno da su svi u istom poslu. I sportaši i mediji i klubovi. NBA liga je u tom smislu svijet za sebe.

Možda je problem u javnosti?

- Živcira me kad se kod nas medijsko žutilo i glupilo pokušavaju opravdati time kako 'mediji samo daju ljudima ono što žele'. Lakše je preuzeti sliku Lidije Bačić s njezinog Facebook profila i napisati 'Lidija se naguzila i srušila internet' nego uložiti vrijeme i mozak da biste istražili nešto što je doista važno. Nisu mi jasni ljudi koji sebe toliko malo poštuju da pristaju raditi takve stvari. Završiš neku školu, starci ti plate fakultet, a onda pristaješ pisati gluposti o nečijoj guzici. Ljudska narav je takva da automatski ide linijom manjeg otpora. Ako staviš sliku gole djevojke i tekst nekog fizičara jedan pored drugog, 98% ljudi neće ni primjetiti fizičara. Ako pored bilo kojeg djeteta staviš špinat i čokoladu, što misliš što će odabrati? Ali znači li to da djetetu treba prestati servirati špinat jer 'dijete želi čokoladu'?

Kakvo je hrvatsko novinarstvo? Je li slobodno, objektivno? 

- Isto je kao i u svim drugim strukama. Imaš kvalitetu i nekvalitetu. Ljude koji su nemoralni i savitljivi i ljude koji su etični i kvalitetni. Ne podnosim ni jednu generalizaciju, pa tako ni onu kako su 'svi novinari smeće'. Nisu. Svatko ima svoje ime i prezime i svaki tekst koji napiše stvara prvenstveno sliku o njemu, a tek onda o onome što piše. Nekad ne razumijem kako neki novinari imaju tako nisko samopoštovanje i spuštaju se na razinu koju ozbiljan čovjek sebi ne dozvoljava. Ali opet, živimo u demokraciji i svatko može birati koga će čitati ili neće čitati.

Kakve planove imaš za budućnost? 

- Pokušati odgojiti svoju djecu suprotno svemu onome u što ih hrvatsko društvo danas želi pretvoriti. A što se pisanja tiče, pisat ću i dalje i statuse od pet riječi i tekstove od pet stranica. Pisanje meni nije zanimanje, nego potreba.

Hoćeš li doći na Dalmatinski portal, haha?

- Na Dalmatinski portal već dolazim. Svaki dan po nekoliko puta. :-)