NEDJELJNA ĆAKULA Dijana Aničić: Vedra sam i nasmijana, ali sve je to jako dobra maska

Za današnje 199. izdanje Nedjeljne ćakule, koja pada na sam Dan žena, ugostili smo ženu vrijednu divljenja - Dijanu Aničić. U kolovozu 1998. ovoj se Splićanki srušio se cijeli svijet. U Kliničkoj bolnici Firule na svijet je trebala donijeti zdrave blizance, ali se zbog liječničke pogreške pri porođaju najljepši životni trenutak pretvorio u njezinu najveću tragediju. Jedan je dječačić umro, a drugi postao doživotni invalid. Ipak, postao je i najveća snaga svoje mame Dijane, koja je u skrbi za bolesnog sina i borbi za prava djece s invalidnošću našla životni smisao. Uz pomoć medija se uspjela 2007. godine izboriti za zakon prema kojem su majke djece s najtežom invalidnošću dobile pravo na status njegovatelja uz plaću od 2.000 kuna uz doprinose koje im daje država. Zbog toga dobila je i priznanje 'Ponos Hrvatske'. Dijana je u srpnju 2005. osnovala u Splitu udrugu 'Anđeli', koja sada broji preko 200 članova, djece s najtežom invalidnošću i njihovih roditelja. Udruga zapošljava dvadesetak visokoobrazovanih stručnjaka iz područja rada s djecom, a unutar nje djeca se rehabilitiraju.

- Kad sam doživjela tragediju s djecom, nakon proživljene tuge i jada u meni se javio bunt i revolt. Uz podršku obitelji smogla sam hrabrosti i krenula u borbu s nemogućim. Svaka borba kreće iz osobnog motiva, želje da se doprinese nečemu. Svi znaju da imam svog Duju. Problematika u koju sam upala s njim promijenila mi je potpuno život. Ja o tome ništa nisam znala. Imala sam snage ići pitati, tražiti, saznati. To je u ljudskoj biti - istraživanje, bez obzira čega. Upoznavajući druge roditelje, rad udruga, to su nova područja u koja ulaziš. Rodila se ideja da nešto napravimo. Već je tu bila kritična masa roditelja koji su željeli svi zajedno nešto napraviti i tako smo krenuli. Prvi smo bili klub roditelja uz udrugu UOSIS, a nakon toga smo se odvojili kao samostalna udruga, te su Anđeli službeno nastali 2005. godine. Stalno tražimo razne načine da poboljšamo kvalitetu i uvjete života naše djece. Kažem djece jer svi oni sada kao odrasli ljudi imaju jednake potrebe koje su imali i prije 20 godina. Dolaze nam i nova djeca.

Na početku niste znali puno o ovom problemu, ali ste uspjeli donijeti zakon da roditelj ima status njegovatelja. To je sigurno olakšalo neke stvari?

- Ja se nadam puno, iako sve to ima svoje dobre i loše strane. S jedne strane je roditelj zatvoren u kući što nije dobro jer je čovjek socijalno biće, a ne biće koje treba biti u kavezu. Ipak, s druge strane je dobio sredstva za život koja ranije nije imao. Namjera nam je bila da za djecu koja nemaju integraciju, koja nigdje ne mogu, da roditelji te djece dobiju nekakvu zadovoljštinu. Uspio se izlobirati taj zakon. Nekolicina roditelja zajedno sa mnom borila se godinu i pol dana, mediji su nam dosta pomogli. Sve dok vlast nije prepoznala situaciju. Mislim da je to veliki uspjeh, kako mene, tako i šire zajednice. Svi smo dali doprinos tome.

Petnaest godina rada je iza Vas. Što Vas najviše ispunjava ponosom?

- Na mogu Duju sam najponosnija. On je i dalje ono što je bio prije 15 godina, živ, zdrav i nasmijan. To je osnovni motivator. Kada imaš dijete kojem ne prognoziraju ništa, a kada toliko dugo to dijete uspiješ održati u dobrom stanju, to ti je najveći uspjeh. Mi smo svi radna bića i želimo nešto, pa tako svatko u svom poslu želi dostići maksimum. Mene život uputio na ovu stranu. Ovo što radim i što rade moje kolege zajedno sa mnom, to sve vodi cilju da zadovoljimo njihove potrebe. Anđeli danas imaju na šest lokacija prostore. Pružamo usluge više od 200 djece.

Za tu djecu skrbi 20-ak zaposlenih ljudi...

- Imamo jedini vrtić za djecu s teškoćama u razvoju, tu imamo zaista najteže slučajeve. Sve su to jako teške stvari, neprepoznate od strane naših zakonodavaca da bismo pomogli u rješavanju toga. Svaka kuna za koju se uspijemo izboriti je dobrodošla i namjenski utrošena. 

Jeste li zadovoljni građanskim senzibilitetom prema vama?

- Jesmo. Nemam riječi za ljude u ovom gradu, za njihovu empatiju i ponašanje prema našim članovima. Nikad nikakvih problema nije bilo. Kada je god nekom djetetu trebalo pomoći, uvijek je netko to učinio. Dođe nam žena na vrata i kaže 'kupila sam bombone za vaše korisnike'. Dođu u vrtić malo se poigraju s djecom. 

Što bi moglo biti bolje da vam olakša rad?

- Problematika kojom se mi bavimo, ili posao koji radimo, je posao države, a ne naš. Kao roditelj bih trebala imati samo tu ulogu, a ne trebam se stalno misliti da bi on i druga djeca imali nešto. Država bi trebala ili raditi svoj posao ili platiti drugome da radi taj posao. Ako mi i brojne druge udruge radimo taj posao, onda to treba adekvatno i platiti, a ne na kapaljku. Ako je potrebno napraviti neku kontrolu, slobodno neka to urade.

U vašoj udruzi sve je više korisnika?

- Sve više novih dijagnoza se otvara, roditelji su osvješteniji kada se pojavi problem kod djeteta, da mu treba potražiti pomoć. Danas je medicina toliko napredovala, povećao se broj preživjelih, a za svaku smetnju kod djeteta imamo dijagnozu. Imamo izmijenjenu sliku naše okoline. Mi više ne jedemo zdravu hranu, ne udišemo čist zrak, djeca su sve više okrenuta mobitelima nego igri. Djeca nam više ne znaju trčati, skakati. Pitaju te što je to tjelesni, nemaju dvoranu, idu na Marjan... To su sve problemi koje znamo i s kojima se susrećemo, ali nitko ne vodi računa da bi se te stvari trebali mijenjati. Na višoj instanci netko bi trebao poraditi da u školama bude WC papira. Ne sjećam se da je u mojoj školi bilo papira, ali mi nismo imali potrebu, nije bilo koronavirusa. 

Posao koji radite zahtijeva angažman od 0 do 24. Kako sve uspijete stići?

- S puno odricanja i puno kompenzacija, kompromisa. Može se kada se hoće.

Uza sve to uvijek ste vedri i nasmijani?

- Sve je to jako dobra maska. Ne mora nitko znati ono što je unutra.

Je li u ovakvim situacijama ženama teže, ipak je majka posebna?

- Ima i dobrih tata i to puno. Mislim da je teže jer je današnja žena preuzela puno više funkcija na sebe. Prije je žena imala obavezu da bude kući, a danas osim što je u kući ima obavezu i da privređuje iz vani. Da ne govorim o stresu koji kao nevidljivi ubojica uzima dio tijela.

Koliko je tu važna obitelj?

- Jako je važna. Svjesni smo da te podrške danas jako puno nedostaje zbog loše situacije u društvu koja je dovela do poremećenih odnosa. Obitelj su ljudi oko nas i prijatelji, a ne ono što je zapisano. Uvijek je dobro imati nekoga uza sebe. Živi s osmijehom i privući ćeš osmijeh. Mislim da je to osnova. Vrati ti se ono što daš. 

Žene nekad pokazuju da su puno jači spol od muškaraca...

- Ovisi u kojem momentu, možda mentalno. Muškarac je tu kao fizička snaga, mi bez njih ne bismo mogli ništa. Mi se međusobno nadopunjujemo.

Biste li nešto posebno izdvojili u radu udruge?

- Ponosna sam na naše djelatnike. Mi smo velika obitelj. Za manju naknadu rade s puno ljubavi. Nije lako ostaviti kući svoju zdravu djecu i doći skrbiti o tuđoj bolesnoj. To su jako teške situacije. Ponosna sam na te ljude što ne odustaju i što se dalje brinu, bez obzira na to što znaju da nema pomoći. Treba imati dušu i snagu u sebi. Ono što ti daješ tom djetetu i to što ti ta osoba vrati, to je neprocjenjivo.

Gdje vidite udrugu u budućnosti?

- Vidim nas u Škverskoj ambulanti, a tako bi se bazirali na jednoj lokaciji i proširili djelatnosti udruge. Tako bi za naše odrasle članove omogućili rad. Imamo i projekt u Dugopolju koji je na čekanju. To bi bio centar za cijelu Hrvatsku, za sve naše osobe s invaliditetom. Tu će biti od rehabilitacije, bazena, jahanja, sportskih terena... Moramo ujediniti sve glave u ovoj sferi da bi se to realiziralo. To je životni projekt. Nitko ne zna što nas čeka, svima će trebati rehabilitacija. Svakome treba, makar unutar bolnice. Nemamo izbora. Ako želimo bolji svijet, moramo to napraviti. To bi bilo cjelokupno rješenje. Mislim da bismo svi trebali u to uprijeti. Simbioza starijih osoba i naše djece. U Italiji sam prisustvovala simbiozi liječenih ovisnika i naše djece. Ne sjećam se da sam išta ljepše vidjela. Naša djeca teško bolesna i liječeni ovisnici koji ne znaju što hoće. Kod nas su dolazili liječeni ovisnici iz Ciste. Njihova volja i znanje je nevjerojatno. Ti ljudi mogu dati itekakav doprinos našem društvu.

Koja bi bila Vaša poruka mladim roditeljima u slučaju da se nađu u sličnim problemima?

- Ono što te ne ubije, to te ojača. Kada ti prođe prvi šok, onda je karakter taj koji te tjera na borbu. Kroz cijeli život mi se dogodi da se jedan prozor zatvori, a drugi se otvori. Uvijek postoji rješenje. To je karakterno; ja želim, hoću. To je moje dijete, idem dalje. To je križ koji mi je Bog dao i kojeg mogu ponijeti.