NEDJELJNA ĆAKULA Dragana Eterović: 'U 15 godina na RTL-u mnogi su mi se zahvalili nakon priloga, nema boljeg osjećaja nego kada nekom pomogneš svojim radom'

RTL je 2004. godine bila tek televizijska kuća s velikim snovima koji su se tijekom desetljeća i pol ostvarili i dali joj poticaj da i u narednom periodu nastavi informirati, zabavljati i ponajprije mijenjati živote onih zbog kojih televizija i postoji –  svojih gledatelja. Ove godine proslavili su svoj 15 rođendan, a samo je jedna novinarka ostala od početka do danas raditi u dopisništvu. Splitska reporterka Dragana Eterović otkrila nam je svoje dogodovštine s terena, a na početku ćakule ispričala je kako je dospjela u novinarske vode.

- Studirala sam novinarstvo u Zagrebu, ali sam istovremeno počela raditi na nagovor svog tadašnjeg dečka i novinara Nikice Puhala. Tako je moj prvi novinarski posao bio na Croatian Commercial Network. Prvi urednik bio je jedan od onih od kojih možete puno naučiti Dražen Klarić, sadašnji urednik Večernjeg lista. Nakon nekoliko mjeseci Dražen je bio na sastanku s američkom ambasadom i rekao mi kako me predložio da idem u Ameriku na doškolovanje. Na prvu sam se premišljala, onda sam prespavala noć i sutra došla u redakciju te prihvatila ponudu. Bila sam u Americi devet mjeseci, bilo je to za mene sjajno iskustvo, a po povratku na CCN postala sam jedan od prvih ženskih video reportera.

Kada si i kako započela karijeru na RTL televiziji?

- Nedugo nakon povratka u Hrvatsku s radom je započela RTL tekevizija, a dosta kolega je počelo iz drugih medija prelaziti kod njih. Tadašnji urednik Robert Tomljenović pozvao me da pređem kod njih, ali kao novinar u Splitu i ja sam pristala. Tadašnja situacija u medijima nije bila laka, plaće su kasnile i bilo je teško živjeti u Zagrebu. Tako je počela moja priča prije 15 godina na RTL-u, vratila sam se u svoj Split, upoznala muža, kasnije je došlo dijete i nisam završila fakultet. Završila sam ga naknadno, nakon drugog porodiljnog.

Tko je tada bio u prvoj postavi splitske redakcije?

- Od novinara tu su bili Mirella Meić, Ivana Franić i Mario Krišto. Puno snimatelja se promijenilo u prvim godinama, učilo se i pomalo gradilo ono što danas jesmo.

Jesi li na početku osjećala da ćeš se toliko zadržati u istom mediju?

- Nisam mogla ni zamisliti da ću danas biti na istom radnom mjestu. Tomislav Jelinčić, Ana Brdarić, Željka Marijanović, Arijana Čičak Božić i još neki ljudi iza kamera ostali su od početka na televiziji, ali sam jedina novinarka u dopisništvu koja je ostala raditi od početka do danas na RTL-u. Nakon 15 godina zezaju me da sam vječni reporter RTL-a.

Promijenila si tijekom svih tih godina brojne kolege, urednike i programske sheme. Koja ti je forma informativnog programa najbolja?

- Sadašnja programska shema je jedna od najboljih jer imamo priliku bolje obraditi i realizirati priču. Vijesti traju duže i dobijemo veću minutažu za svoje priloge, što je novinaru uvijek drago. Sjećam se vremena kada prilog nije smio trajati duže od minute, bilo je nemoguće ispričati priču u toliko kratkom vremenu, ali smo i to uspijevali. Duži format, uz uvjet da priča ima svoju težinu i dobrog sugovornika, uvijek je bolja solucija.

Koliko se samo novinarstvo promijenilo tijekom tvog radnog staža?

- Novinarstvo promijenilo puno. Urednici i produkcija uvijek traže neke nove formate i načine izvještaja, ali novinari uvijek imaju isti zadatak - ispričati objektivno i argumentirano priču. Samo novinarstvo najviše se promijenilo pojavom internetskih portala koji 'dirigiraju' što će biti aktualno. Nekad priča nije televizična, ali je klikana i lajkana pa je moraš obraditi i za televiziju. Teme su uvijek iste, recimo imamo problemske i tu tražimo rješenje, kada je u pitanju neki događaj popratimo ga izvještajem, tople ljudske priče su jedne od najomiljenijih novinarima... Terenski rad zahtjeva da budeš konkretan, brz, relevantan i točan. Tu se vidi generacijski jaz, moje mlađe kolege su brže od mene jer su odrasle s tehnologijom i društvenim mrežama. Moram priznati da i ja od njih učim svakodnevno i trudim se uhvatiti korak.

Koju priču rado pamtiš? Koja ti je izmamila osmjeh na licu nakon što si je odradila?

- Ima ih puno, ali jednu posebno pamtim. Bila je to jedna topla ljudska priča koju smo radili u dva dijela. Prije desetak godina bio je objavljen natječaj za posao u Muzeju arheoloških spomenika i tražila se spremačica. Radili smo prilog jer se prijavilo dosta ljudi, čak i onih s fakultetskom diplomom. U to vrijeme je bila loša situacija u državi i bila je to prilika za stabilan posao. Kasnije kada su odabrali koga će zaposliti išli smo napraviti ponovno priču i dočekala nas je divna gospođa koje se uvijek rado sjetim. Bila je nezaposlena, bivša braniteljica, majka više djece i iznimno drago mi je bilo da su nju odabrali. Oborila me s nogu svojom jednostavnošću i pristupom životu. Sjećam se da smo je pitali da je snimimo s metlom, ona je rekla da ne vidi u čemu je problem. Rekla je da se ona ne srami svog posla te da je jednako ponosna s metlom u ruci, kao nekoć s puškom. Često je sretnem i uvijek mi je drago vidjeti.

Informativni program puno češće nosi problemske teme...

- Istina, baš ovo ljeto me pratila crna kronika i crne priče. Trovanje Talijana, utopljeni na Krki, požari... Takve teme je uvijek najteže odraditi, ali naš je zadatak javnosti donijeti istinite informacije koliko god one bile crne i teške. Nažalost, tekstovi i prilozi crne kronike su najčitaniji i najgledaniji. Čitatelji ne znaju koliko je teško izvještavati s takvih događaja, novinari su tamo nerado i to je za njih samo njihov zadatak. Nije lijepo čuti da nas ponekad zovu pogrdnim nazivima, poput lešinari, mi se samo trudimo donijeti informaciju i ispuniti svoj zadatak. Nije lako, teško je to gledati, ponekad ti se i plače kada je priča tragična, ali stisneš srce i odradiš kako ti struka i urednik nalaže.

Kakvi su to bili događaji u tvojoj karijeri kada ti se stegne oko srca?

- Moje emocije su viđene i javno, možda nije profesionalno, ali teško to sakrivam. Ja sam samo osoba od krvi i mesa i pogađaju me teške ljudske sudbine. Veliki splitski požar prije dvije godine bilo mi je zaista teško pratiti, a čije sam posljedice osjećala danima. Dok sam izvještavala s terena gledala sam kako kuće gore, ljudima je odlazilo sve što su stvarali godinama u dim, gledala sam kako se bore s vatrom i nisam mogla suspregnuti emocije. Nije mi bilo svejedno jer sam se bojala za njihove živote. 'Vlak smrti', velika željeznička nesreća koja se krajem srpnja 2009. dogodila u Rudinama kada je nagibni vlak izletio s tračnica, pri čemu je šest putnika poginulo, a 55 ih ozlijeđeno, bio je jedan od težih terena. Nakon toga sam bila u stanju šoka, što mi se nikad nije dogodilo. 

Kako se osjećaš nakon takvih terena?

- Nakon takvih terena par dana se osjećaš potreseno, uvjetno rečeno, kao da imaš PTSP. Onda se kreneš preispitivati jesi li korektno izvijestio, prikazao sve dostupne informacije... Pokušavaš zaboraviti jer život ide dalje, novi zadaci su pred tobom...

Kada je najteže sakriti emociju?

- U live izvještajima je najteže sakriti emociju, ne možeš ništa glumiti ni montirati. Javljaš se s mjesta događaja pun emocija. Nakon toliko godina rada trudiš se odraditi što profesionalnije i točnije. Dese se tu gafovi, često izleti dijalekt i slično, ali razumijem da ljude iz kontinentalne Hrvatske smeta čuti dalmatinski naglasak. Jednostavno se nekada, reporter koji se nađe pod stresom ili pod euforijom, ne može kontrolirati i događaju se sitne greške. Kada oko tebe sve gori na i gledaš kako spasiti živu glavu nisi koncentriran i riječi izlaze same od sebe.

Koliko pati privatan život kada se baviš novinarskim poslom?

- U novinarskom poslu ne postoji radno vrijeme, neke satnice i konkretan raspored. Novinari bi zbog toga trebali imati beneficirani radni staž, jednostavno dođete u neke godine kada osjetite da više nemate onu mladenačku energiju i da je vrijeme za neke mirnije vode. Što si stariji to je teže opstati u ovom poslu. Trudim se nadoknaditi propušteno vrijeme s obitelji uz neki izlet i druženje, a sve kako bi što manje osjetili da me ponekad nema cijeli dan kod kuće. Sada sam udomila psa da ih malo razveselim, a na kraju sam sebe najviše oraspoložila. Vodim ga u šetnju i guštam, to mi je postala neka terapija nakon radnog dana. 

Je li novinarski posao cijenjen u Hrvatskoj?

- Kako kad, nekad se iznenadim koliko ljudi cijene naš posao i odaju nam priznanje. Ima onih koji ga ne cijene i omalovažavaju, ali to se događa jer ga ne razumiju. Često je to i krivnja samih novinara i pojedinih medija koji objave informaciju bez provjere, izvlače iz konteksta, dosta je prisutan senzacionalizam i onda se svi novinari stavljaju u isti koš. Nisu svi ljudi isti, tako i novinari te ih se ne treba sve stavljati u isti koš.

Jesi li imala neke smiješne događaje?

- Ne kao neke kolege, ali sam imala par čudnih situacija. Jednom mi je za vrijeme live javljanja neki dečko dahtao za vratom, jednom su djeca skakala oko mene... Nisam imala zgode kao moj kolega Hari Kočić kojeg je za vrijeme javljanja pogodila picigin lopta ili kad su mu vikali 'HNS bip'...

Splitsko dopisništvo dobilo je nedavno novog kolegu...

- Marko Šiklić novi je kolega, došao je s Radio Dalmacije. Odlično se snašao u novoj ulozi televizijskog reportera i super se uklopio u naše dopisništvo. Ovom prilikom spomenula bih i naše snimatelje koji su najbolji u gradu, a zahvalit ću im se na svakom zajedničkom provedenom radnom satu. Znaju svoj posao, na terenu ne trebaju puno uputa, kao ni u montaži što nama novinarima puno znači.

Često čujemo kako danas svatko može postati novinar. Koliko znači fakultetsko obrazovanje?

- Uvijek kada sretnem maturante savjetujem im da ne upisuju novinarstvo. Ne zato što je to loš fakultet već da u životu imaju i drugu opciju. Novinarstvo ako vole mogu naučiti uz dobrog mentora na terenu, ako se pak ne pronađu u novinarstvu s drugom diplomom mogu pronaći posao u drugoj struci. Teško mogu znati kakav je novinarski posao dok se ne okušaju u njemu, a mnogi shvate da nije onakav kakvim su ga promatrali kao gledatelji. Na televiziji se vidi samo finalni proizvod, a sva ona priprema ostaje iza kamere. Novinarstvo je 24 satni posao, ako je poplava, požar, ubojstvo ostavljate sve planove po strani i odlazite na teren. Novinarstvo nije ono što vidite u filmovima, a po mom mišljenju dopisnički posao je najteža forma. Međudobno se zovemo 'prašinari', radiš sve što trebaš jer nemaš dodatno ljudstvo koje imaju zagrebačke redakcije. Ako ima više tema u jednom danu sve ih trebaš odraditi sam. Apsolutno sam za obrazovanje, ali smatram da novinaru nije potreban isključivo novinarski fakultet. 

Ima li potrebe da u Splitu postoji nacionalna televizija? 

- Splitu treba posvetiti više minuta, vlastitu emisiju, ali nema potrebe za nacionalnom televizijom. Novinari su uvijek u potrazi za novim informacijama i temama koje zanimaju širu javnost. Voljela bih da su ljudi više društveno angažirani i da se javljaju sa svojim problemima, ne možemo napraviti čudo, ali znamo koliko mediji mogu pomoći. 

RTL je ove godine proslavio svoj 15 rođendan... 

- Nakon 15 godina odradili su odličan posao u informativnom dijelu programa, mislim da imamo jednu prepoznatljivu shemu, gledani smo i ljudima se očito to sviđa. 2004. godine bili smo tek televizijska kuća s velikim snovima koji su se tijekom desetljeća i pol ostvarili. Sve to dalo nam je poticaj da i u narednom periodu nastavimo informirati, zabavljati i ponajprije mijenjati živote onih zbog kojih televizija i postoji –  svojih gledatelja. 

U konačnici, bi li opet izabrala ovaj posao? 

- Nakon 15 godina na RTL-u puno ljudi mi se zahvalilo nakon priloga i to je nešto najljepše u ovom poslu. To te svaki dan gura naprijed, budi želju za novim borbama. Najljepše mi je kada svojim radom mogu nekom pomoći, nema bolje osjećaja... Ne mogu zamisliti da se bavim drugim poslom, da sam na nekom mjestu zatvorena osam sati i tu je čar novinarstva. Ured nam je nigdje i svugdje.