NEDJELJNA ĆAKULA Jasen Boko: Za razliku od hrvatskog odljeva visokoobrazovanih, kubanski je odlazak organiziran od strane države

Fotogalerija (17)

Jasen Boko je dramaturg, novinar, urednik, kazališni producent, književnik, putopisac... U ovoj 'nedjeljnoj ćakuli' fokusirat ćemo se na ovo zadnje spomenuto jer nam može dosta toga ispričati s nedavnog putovanja. Puna četiri mjeseca, naime, boravio je na prostorima Južne i Srednje Amerike, od Argentine do Kube, u pothvatu inspiriranim Che Guevarom.

- Krenuli smo iz Buenos Airesa, mjesta odakle je bila obitelj Guevara i u kojem je Che proveo studentske godine, da bismo nastavili Argentinom i Čileom, sve do krajnjeg juga kontinenta, Patagonije. Odatle smo krenuli na sjever pa preko pustinje Atacama i Bolivije do Perua. Slijedila je Kolumbija, Meksiko i, na kraju, Kuba.

Kada je nastala ideja upravo za ovim putovanjem?

- Posljednjih godina, svjedočeći životu u brutalnom kapitalizmu, razmišljam o mogućim društvenim alternativama, o društvu koje se ne bi vodilo profitom nego bi mu na prvom mjestu bili ljudi. Che Guevara mi je oduvijek zanimljiva osoba, a kako je njegov život bio vezan uz putovanja, prvo ona mladenačka, autostopom, pa ona vezana uz potrebu za promjenom svijeta, nametnuo se kao osoba koja spaja ono što volim: putovanja, Južnu Ameriku i razmišljanje o nekom pravednijem svijetu.

Vaša prva destinacija bila je argentinska prijestolnica Buenos Aires. Što Vas je tamo najviše dojmilo?

- Buenos Aires me se duboko dojmio, jednostavno, radi se o gradu koji ima izniman šarm, zanimljive ljude i u kojem je jednostavno lijepo boraviti. Kao i cijela Južna Amerika i ovaj grad spada u 'opasne' destinacije, velike socijalne razlike stvaraju ulični kriminal, o čemu lokalne televizije stalno izvještavaju. Da sam tip koji sluša savjete i upute, vjerojatno ne bih ni izlazio iz hotela. Realnost na ulici je ipak drugačija: grad živi, život na ulici iznimno je bogat (kad ne prosvjeduju protiv Vlade, Argentinci plešu). Grad je to velikih knjižara i kazališta, snažna kulturna destinacija. Uostalom, dok Hrvatska za svoju kulturu izdvaja 0,5% državnog proračuna, Argentina za kulturu odvaja 3%, onda vjerojatno možete lakše shvatiti što mislim kad kažem da je kulturni život tamo iznimno važan. A Buenos Aires ima i Muzej Che Guevare, fascinantno mjesto, koje sigurno nije muzej u klasičnom smislu. Više je to nadrealna kombinacija cvjećarnice iz Alan Forda i staretinarnice, ali ga vodi iznimno zanimljiv i šarmantan čovjek Toto, veliki zaljubljenik u Kubu i, kako on kaže, pravedniji svijet.

Susreli ste se i s tamošnjim prosvjedima, a spominjete i Santiaga Maldonada kao novog simbola otpora prema vlasti, svojevrsnog novog Che Guevaru...

- Santiago Maldonado, mladi aktivist koji se borio za prava obespravljenih starosjedilaca Mapuče Indijanaca, jednostavno je nestao prošlog kolovoza. Nešto kasnije pronađen je mrtav, a službene vladine istrage o ovom slučaju, unatoč inozemnim prosvjedima, nisu donijele uvjerljiv rezultat. Maldonado se, navodno, sam utopio. U državi koja ima dugu tradiciju vojnih pučeva i nestalih ljudi, Maldonado je postao novi simbol otpora prema vlasti, svojevrsni novi Che, čak mu je i izgledom sličan. Svjedočili smo tih dana gotovo svakodnevnim prosvjedima u kojima se traži istina o sudbini Maldonada, a prosvjednici uz njegove redovno nose i fotografije među mladima još uvijek omiljenog Guevare. I parole kojima se služe pripadaju onima koje su stvorili Che i kubanska revolucija.

Na kraju tog teksta navodite kako je u svakom slučaju lijepo biti u zemlji čiji stanovnici, umjesto na Fejsu i po kafićima, svoje frustracije pokazuju na ulici. Jesu li prosvjedi bolja opcija?

- Ma ne zazivam ja prosvjede, pogotovo ne javne nerede, ali mi se svidjelo to vrenje na argentinskim ulicama, čak bih rekao da ima mediteranskog šarma. Nasilje je rijetko, a bijes se izražava više pjesmom nego destrukcijom. Dojmila me se činjenica da ljudi javno pokažu nezadovoljstvo na ulici, mi smo skloniji vječitom grintanju po kafićima i na Fejsu, srčani Argentinci (zajedno s ostatkom Južne Amerike) javno, na ulici pokazuju svoje nezadovoljstvo i traže promjene nabolje.

Na idućoj destinaciji dočekao Vas je potres kao uobičajena pojava...

- U čileanskom Santiagu prvog jutra probudio nas je, iz naše perspektive, snažan potres. Na naše iznenađenje, nikakve panike nije bilo, nitko nije istrčao na ulicu i ništa nije stalo, život se sasvim normalno nastavio. Vrlo brzo smo shvatili da taj potres od 'jedva' 4.6 stupnjeva po Richteru nitko, osim seizmologa nije ni registrirao. A i zašto bi, on je bio tek jedan, ne i najjači, od deset, koji su tresli Santiago u tih sedam dana, a ni jedan nije bio slabiji od 4 stupnja. Saznali smo tada, a seizmolozi to pažljivo prate, da je to u Santiagu bio 678. potres u posljednjih 365 dana! Čile je, rekao bih, jedina zemlja na svijetu koja za potres ima dva imena. Oni 'mali', do 7 stupnjeva po Richteru i ne označavaju se kao potres, zaslužuju tek ime 'temblor', podrhtavanje. Tek oni pravi, koji udare snagom jačom od 7 Richtera zaslužuju ime terremoto, potres. Tješili su nas Čileanci toga jutra: 'Puno malih potresa dobar su znak, znači da neće biti velikog'!

Kažete da je Čile pun paradoksa. Možete li nam malo pobliže to objasniti?

- Čile je posljednjih nekoliko godina postao najuspješnija ekonomija kontinenta, dobivši titulu 'Švicarske Južne Amerike'. Paradoks je što Čileom, nominalno, za razliku od Argentine vlada lijevi centar. No, u 'desnoj' Argentini više se brine o socijalnim pravima pa su školstvo, zdravstvo i drugi javni servisi besplatni, dok su u, 'lijevom' Čileu i zdravstvo i školstvo, osim na elementarnom i kvalitetom upitnom nivou, vrlo skupi i dostižni samo bogatima. Čile je zapravo ogledni primjer uspješnog liberalnog kapitalizma koji mu i omogućuje prvo mjesto u južnoameričkom gospodarstvu, ali sa sobom nosi i velike socijalne razlike. Paradoks je i da oni Čileanci koji se smatraju ljevicom, za temelje postavljanja uspješnog gospodarstva zasluge pripisuju Augustu Pinochetu, jednom od najpoznatijih svjetskih diktatora, koji je vladao od 1973., kad je vojnim pučem, koordiniranim od CIA-e, skinuo demokratski izabranog Allendea, pa sve do 1990. Brojni ubijeni i nestali demokratski aktivisti u tom razdoblju brutalne vojne diktature i dalje su neugodan dio recentne povijesti, ali to ne smeta velikom broju Čileanaca da u njemu samo na području ekonomije vide uzornog vladara.

Putovanje ste nastavili na krajnji jug južnoameričkog kontinenta. Što ste sve tamo doznali o Hrvatima? Fotografirali ste velik broj fotografija s hrvatskim obilježjima...

- Patagonija je složena priča, krajnji jug kontinenta kojeg dijele Argentina i Čile poznat je po brojnim Hrvatima, a najbrojniji su emigranti iz Dalmacije nakon što je filoksera poharala vinograde krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tamo na svakom koraku, čak i ako ih ne tražite, nailazite na tragove 'naših'. Na groblju u Punta Arenasu više je bračkih nego grobnica sa španjolskim prezimenima, tamo je najveći hrvatski grb na svijetu i spomenik našem iseljeniku, čak i bista Marka Marulića na Hrvatskom trgu. Priča o Hrvatima u Južnoj Americi mogla bi biti povod zanimljivom putopisu, ali kako to nije moj cilj nisam se 'našima' puno bavio i sretao sam ih samo slučajno. Puno su me više fascinirale prirodne ljepote tog kraja svijeta.

Uslijedio je povratak na sjever, boravili ste u najstarijoj i najsušoj pustinji na svijetu. Koga ste tamo susreli i što ste zanimljivog vidjeli i doživjeli?

- Pustinja Atacama na sjeveru Čilea, i opet zbog divlje prirodne ljepote, pokazala se jednim od najdojmljivijih mjesta na putovanju, kao i susret s lokalnim šamanom Ckauckottom, kojega svi poznaju kao Wilsona. Zanimljivo je kako su se i na tom mjestu spojila tradicionalna indijanska vjerovanja s onima koje je donijela katolička crkva. U Atacami smo, posjetom poznatim gejzirima El Tatio, dosegli i najvišu točku puta, 4500 metara nadmorske visine, ali i najhladniju, bilo je ispod minus deset. Nabrajanje svih zanimljivih mjesta u Atacami uzelo bi puno prostora u ovom razgovoru, za detalje morat ćete pročitati knjigu koju upravo pišem.

Uslijedila je potresna priča iz Potosija. Što Vas je osim eksplozije u rudniku najviše dirnulo?

- I Potosi je za mene bio iznimno dojmljiva priča i teško ga je opisati u malo riječi. Riječ je o gradu koji je smješten na čak 4100 metara nadmorske visine, a otkriće bogate srebrne žice u brdu iznad njega dovelo je tu Španjolce već 1545. godine. Sljedećih stotinjak godina taj je grad i srebro izvezeno iz njega promijenio sliku svijeta, a bio je poznat kao najbogatiji i najljepši grad tog stoljeća u svjetskim okvirima. U ključnoj knjizi za razumijevanje Južne Amerike koju je napisao sedamdesetih godina prošlog stoljeća urugvajski pisac i novinar Eduardo Galeano 'Otvorene vene Latinske Amerike', nalaze se zanimljive činjenice o ovom gradu, ali i eksploataciji kontinenta. On je napisao kako bi izvađena i iz Potosija iznesena količina srebra bila dovoljna da se izgradi srebrni most do Madrida. Kako je u katastrofalnim ropskim uvjetima u rudniku stradalo oko osam milijuna starosjedilaca Galeano metaforički dodaje da bi se od njihovih kostiju mogao napraviti još jedan most od Iberijskog poluotoka do Bolivije. Potosi i ulazak u njegove rudnike omogućio mi je da lakše shvatim cijelu priču o ropskom iskorištavanju južnoameričkog kontinenta, koje nesmetano traje i danas, a koje je uzrok nastanka niza revolucionarnih pokreta pa i onog kubanskog, jedinog koji je završio uspjehom, a kojega je dio bio i Che Guevara. Posjet rudniku i razgovor s rudarima koji u njemu praktično žive, bio je zaista bolno iskustvo.

Potom ste danima trebali organizirati posjet La Higueri. Kako ste na kraju uspjeli organizirati put?

- Naravno da na putu koji se vodi južnoameričkim iskustvima Che Guevare nisam mogao propustiti mjesto na kojem je ubijen, izoliranu La Higueru u Boliviji. Izolacija tog mjesta ista je kao prije pedeset godina kad je Che ubijen, nema lokalnog prijevoza pa smo nekoliko dana proveli organizirajući taj put. Na kraju smo našli lokalnog čovjeka u Valllegrandu koji nas je svojim automobilom odvezao do La Higuere i mjesta na kojem je Che uhvaćen, a dan kasnije i ubijen. Ta izolacija je selo, izuzmemo li brojne spomenike ubijenom 'comandanteu', ostavila selo onakvim kakvo je bilo i tada, gotovo se ništa nije promijenilo.

Upoznali ste Lorenzia jednog od posljednjih ljudi koji su prije pedeset godina vidjeli Guevaru živog. Što Vam je sve ispričao i koji su vaši zaključci bili nakon destinacije?

- Da, Lorenzio je bio posebno iskustvo, razgovarati s nekim tko je među posljednjima vidio Chea živog dragocjen je doživljaj. Ni njegov se život u provinciji na kraju svijeta nije promijenio u ovih pedeset godina. Pričali smo o sasvim banalnim, životnim stvarima, vijesti iz svijeta tu ne dopiru. O slaboj žetvi kukuruza, o teškom životu u brdima, o osamljenosti, a sve uz moje cigarete i njegovu rakiju od šećerne trske. Dojmila se me jedna njegova rečenica: 'Tužno je da je Che umro na mjestu gdje ga nitko ne voli'. Danas je u Boliviji drugačije Che je i tamo heroj kojega slave, često, naravno u dnevno-političke svrhe.

Stigli smo do Bolivije, niste se željeli baviti politikom, ali...

- Bolivija je zanimljiva jer je, uz Ekvador jedina socijalistička država na kontinentu. Venezuelu i posljedice Chavezove vlasti teško mogu nazvati socijalizmom, priča bi zahtijevala poseban razgovor, pa neću sad o njoj. Kontroverzni bolivijski predsjednik Evo Morales zaista je unio brojne promjene kako bi smanjio socijalne razlike i olakšao život obespravljenima, vodeći se prije svega onim o čemu je govorio Che i što je provedeno na Kubi. Međutim, očito mu se svidjelo biti na vlasti pa sad mijenja Ustav kako mu odgovara ne bi li ostao vječni predsjednik. Zanimljivo je kako su diktatorske tendencije imanentne svakom socijalizmu i pokušaju građenja pravednijeg društva. I ta je zemlja dokaz kako je problem 'dobrih ideja' to što bi ih trebali u djelo provesti ljudi, a ti se kroz povijest nisu baš iskazali.

U jednom dijelu vašeg putopisa kažete 'Magičnom realizmu sam se divio, ali ga nikad nisam razumio'. Kartagena Vam je dala odgovore?

- Kartagena, kao i cijela obala Kariba fascinantno je mjesto, a taj kolumbijski dio posebno je zanimljiv. Ma pokušavali smo dobiti doručak u jednom restoranu, ali kako on otvara tek u podne, konobarica nam ga nije htjela servirati, jer se doručak servira samo ujutro. A u podne, kad oni otvaraju, kaže, nije više jutro. Uzalud vam onda doručak na meniju kad ga ne možete dobiti jer taj dio svijeta živi taj 'realizam' koji je zaista magičan više nego realan. I nije to bilo jedino takvo iskustvo koje je kombiniralo realnost i neku magičnu interpretaciju iste.

Zbog čega ste se u Meksiku osjećali kao doma?

- I njihovi političari, baš kao Bog, prvo su bradu stvorili sebi. Naime, prosječna penzija Meksikanaca je oko 1300 kuna. Za političare važe druga pravila, njihova je penzija je 40.000 kuna. Dodajte toj činjenici i sveprisutnu korupciju, u kojoj su opet dominantni utjecajni političari i eto vam odgovora.

Koliko Vam je vaša suputnica Nikolina pomogla u istraživanju arheološki najbogatijeg dijela Meksika?

- Dragocjeno je kad na ovim svojim putovanjima u istoj osobi imam odličnu putnu partnericu koja je pri tom i arheologinja i povjesničarka umjetnosti, pa imam priliku doznati mnogo toga meni novog i zanimljivog. Nije to slučaj bio samo u Meksiku, Južna Amerika je premrežena značajnim arheološkim ostacima pretkolumbovskih kultura koje mi, iz karakteristične europocentričnog neznanja, ignoriramo. Znamo za Chichen Itzu, Cuzco i još nekoliko turističkih mjesta i tu se naše znanje o južnoameričkim civilizacijama iscrpljuje. Uostalom, učite li povijest iz suvremenih američkih udžbenika u njima možete pročitati i ovakvu glupost: 'Tisućama stoljeća - dok se ostali dio svijeta razvijao i napredovao - na kontinentima koje zovemo Amerikama nisu postojali tragovi ljudi ni njihovih djela. Priča o Europljanima u Novom svijetu priča je o stvaranju civilizacije gdje je prije toga nije bilo.'

Zašto je Meksiko bio važan dio vašeg puta?

- Barem su dva razloga, jedan, onaj formalni i vezan uz priču o Che Guevari, jest činjenica da su se u Mexico Cityju Che Guevara i Fidel Castro u srpnju 1955. susreli. Nije to bio baš slučaj, ali nije to bio ni neki dugo planirani susret. Taj je susret na neki način promijenio povijest svijeta, da ga nije bilo Che bi možda dan danas, kao ostarjeli hipi, putovao svijetom, što mu je oduvijek bila želja. Sigurno ne bi bio sveprisutna ikona lijevih pokreta. Drugi je razlog privatan: fasciniran sam pretkolumbovskim kulturama Meksika, posebno Mayama pa su dva tjedna u Meksiku još jednom bila povod za lutanje fascinantnim ruševinama, pogotovo onima daleko od turizma.

U putopisu spominjete dobre i loše strane Kube. Koje su to?

- Nije mi ovo bio prvi put na Kubi i teško je u par riječi navesti sve ono dobro i loše po čemu se Kuba razlikuje od ostatka kontinenta, često i svijeta, ali probat ću rezimirati. Na Kubi, za razliku od ostatka kontinenta, a i dobrog dijela svijeta, nema uličnog kriminala, čime je taj otok iznimno sigurna destinacija. To je posljedica nepostojanja socijalnih razlika, zaista postoji jednakost, premda je ona, nažalost, prije jednakost u skromnosti, da ne kažem siromaštvu, a ne u bogatstvu. Ipak, to siromaštvo je podnošljivo, nećete susresti ljude koji gladuju i nemaju gdje stanovati. Kuba, dalje, ima jednu od najviših stopa pismenosti u svijetu, a među vodećima je i po niskoj smrtnosti djece. Konkretno, smrtnost djece do pet godina na Kubi dvostruko je manja nego u Hrvatskoj i znatno manja nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Obrazovanje, zdravstvo pa i stambeno zbrinjavanje na Kubi su dostupni svima. Na Kubi nema rasizma, koji je veliki svjetski problem, a i ženska prava, kao i prisutnost žena u društvenom i političkom životu znatno je bolja nego u ostatku svijeta.

Ono što nije dobro je loše vođena ekonomija i ekstremno niske plaće, a s jednopartijskim sustavom nikako se ne mogu složiti. Kuba ulazi u promjene, sve veće turističke brojke dijelu stanovnika donose blagostanje, dok onima koji nemaju prihoda od turizma, a to je velika većina, život čine još težim. Kubu vrlo brzo očekuju promjene, ne samo zato što dinastija Castro od ove godine više neće imati faraonski status, Fidel je mrtav, a Raul se odlučio povući iz politike, pa će Kubom po prvi put nakon 60 godina vladati neko novo ime. Nadam se samo da dolazak kapitalizma u tu zemlju neće imati pogubne posljedice tranzicije koju je i Hrvatska prošla.

Zanimljiva je činjenica kako kubanske stručnjake država organizirano izvozi...

- Kubanska država, u zemlji u kojoj su plaće male pa ni poreznog prihoda od građana nema, pokušava preživjeti pa to radi na načine nepoznate ostalom svijetu. Glavni prihod države dolazi ne od turizma, nego od izvoza visokoobrazovanih stručnjaka u svijet. Međutim, za razliku od hrvatskog odljeva visokoobrazovanih, kubanski je odlazak organiziran od strane države. Tako država kontrolira i njihove prihode, tako da im zapravo otima veliki dio plaće, a njima ostavlja mrvice.

Koji je neki vaš finalni zaključak ovog putovanja?

- Teško je izvoditi finalne zaključke, ali je lako reći da su problemi Južne Amerike i danas vrlo slični onima od prije 60 godina. SAD i dalje cijeli taj kontinent vidi kao svoje stražnje dvorište u kojem ima pravo vladati i iz kojeg ima pravo, za minimalne investicije, uzimati ogromni profit. Unatoč demokraciji, velika većina južnoameričkih Vlada, kroz složenu ekonomsku manipulaciju, izravno je kontrolirana i ovisi upravo od SAD-a, a socijalne razlike, kao i ekstremno siromaštvo, još su prisutnije nego sredinom dvadesetog stoljeća. Nije ni čudo da su ulični prosvjedi u većini zemalja kontinenta snažno prisutni, jer su ljudi željni promjena. Jednostavno, stanovnici kontinenta htjeli bi da njihove države upravljaju svojim bogatstvima, ali u svijetu brutalnog kapitalizma to je gotovo nemoguće. Imperijalističke tendencije se ne smanjuju, a iako je kolonijalno razdoblje navodno iza nas, svijet zapravo živi u neokolonijalnoj fazi. Ne trebate za to okretati pogled prema Južnoj Americi, pogledajte suvremenu Hrvatsku…

Jesu li problemi Južne Amerike zbog kojih se Che transformirao u revolucionara i danas isti?

- Svijet u kojem je profit glavni, često i jedini motiv i pokretač svega, sigurno nije dobar svijet. A upravo jurnjava za suludim profitom po meni je ključni problem svijeta koji i generira goleme socijalne razlike. Jer, u pravednim državama ne možete ostvarivati golemi profit, trebaju vam siromašne zemlje i ljudi koje onda možete iskorištavati za minimalne plaće, čime ostvarujete enormni profit. Zapravo jednostavna priča, koju zapravo mnogi, zavedeni potrošačkim društvom, ne žele vidjeti.

Možemo li priču od Ognjene zemlje do Kube zaključiti nekim brojkama?

- Statistika je zgodna stvar, često zabavna, premda ne govori nikad o biti stvari. Evo, putovali smo 120 dana, prošli od Ognjene zemlje do Kube više od 50.000 kilometara, koristili nešto više od 200 prijevoznih sredstava (doslovno od konjske zaprege i bicikla do Airbusa) i spavali u 55 različitih kreveta. Puno toga smo dobili, a jedino što sam izgubio je - deset kilograma tjelesne težine. Eto, mogao bih patentirati efikasnu dijetu, jedini je problem što je skupa. Ne znam zaista koliko je sve zajedno koštalo, nisam dobar u zbrajanju, ali je bila riječ o skupom projektu. Na sreću, pomogli su sponzori, crowdfunding kampanja, a i činjenica da sam za knjigu koju upravo pišem o ovom iskustvu dobio na natječaju Ministarstva kulture šestomjesečnu stipendiju. Nije sve to pokrilo sve troškove, ali sam navikao da velika većina svih mojih prihoda odlazi na putovanja. Stvar osobnog izbora

Smatrate li da postoji borba za pravedniji svijet nakon ove pustolovine koju ste prošli?

- Mora postojati, inače cijela ova planeta i život na njoj nema smisao. Naravno, uvijek je problem u metodama, nisam sklon nasilju, ali društveni angažman je potreban. Šutjeti i živjeti u ovakvom svijetu po filozofiji 'Baš me briga za nepravdu, meni je dobro', sigurno nije rješenje.

Kada možemo očekivati knjigu?

- Knjiga o ovom iskustvu pojavit će se za Interliber, u studenome ove godine.

Zadnja knjiga posvećena je Dioklecijanu. Što Vas je motiviralo da krenete istraživati o njemu i do kojih ste saznanja došli?

- Uz Dioklecijanovu palaču sam odrastao, a posljednjih me godina upravo proganja činjenica da tom uspješnom rimskom caru nikako u ovom gradu, kojemu je začetnik, ne odajemo dostojno priznanje. Štoviše posljednjih godina sve se više piše o njegovom navodnom progonu kršćana i to mu se stavlja kao ključni 'crimen'. Trebam li podsjećati da je u Slobodnoj Dalmaciji prije malo više od dvije godine objavljen članak senzacionalno naslovljen: 'Hoće li Split podignuti spomenik krvniku koji je dao odrubiti glavu Dujmu kao pivcu?!' Nazvati Dioklecijana krvnikom i argumentirati to potpuno lažnom tvrdnjom, sigurno ne pomaže razgovoru o osnivaču Splita. Tvrdnja u tom tekstu kako je 'Dioklecijan onaj koji je progonio kršćane, trijebio ih s lica zemlje u krvi, ko jance!' ordinarna je neistina. Moja biografija Dioklecijana govori o ovom caru služeći se povijesnim dokumentima i, nadam se, demantira iskrivljenu tvrdnju o njemu kao progonitelju kršćana.

Mislite li da ste uspjeli knjigom promijeniti mišljenje građana?

- Ma nije mi cilj mijenjati nikom mišljenje, ali koristi ako ljudi čuju drugu stranu, pa neka onda sami odlučuju. Sumnjam da će se manipulacija o Dioklecijanu nakon ove knjige zaustaviti i da će netko reći, 'Ljudi, mi smo dužnici ovog čovjeka, odužimo mu se.' Živimo u svijetu u kojem se ljudi dijele na 'naše' i 'njihove', pa će Dioklecijan, jer nije bio kršćanin, ostati 'njihov'. Svijet nije crno-bijeli i o tome govori knjiga o Dioklecijanu, kao što će, vjerujem, to govoriti i ova koja za protagonista ima Che Guevaru.

Je li vam Kiklop najvažnija nagrada koju ste dobili?

- Kiklop mi je posebno važan ne samo jer je bitna nagrada nego i jer sam je dobio za priču o Odiseju, koja je zapravo putopis, žanr koji posljednjih godina opet dobiva zamah. Nakon ove nagrade putopis je, ne samo moj, vraćen na mjesto u književnosti kojem i pripada.

Što iduće planirate? Neka nova destinacija?

- Rano je još govoriti o tome, još sam do grla u ovom putopisu Južnom Amerikom. Planova uvijek ima, naravno, koji će doći na red znat ću kad knjiga o južnoameričkom putovanju ugleda svjetlo dana.

Za kraj razgovora, možete li se opredijeliti za jedno od zanimanja ili je ipak najbolja kombinacija svega?

- Ono što me privlači je raznolikost, u svemu pa i životu, multidisciplinarnost mi je omiljena 'disciplina'. Tako je i došlo do tog mog vrlo 'šarenog' životopisa, bavljenja raznim stvarima i sudjelovanja u različitim aktivnostima. Jedino što se trudim jest uvijek zadržati profesionalnost u svemu što radim, multidisciplinarnost ne znači nužno svaštarenje.